U posljednje se vrijeme u Bosni i Hercegovini sve češće govori o “bosanstvu” kao nacionalnoj kategoriji. Rasprava o ovoj ideji dodatno se komplicira time što se zagovornici “bosanstva” dijele na one koji smatraju da je odrednica “Bosanac” samo zamjena za odrednicu “Bošnjak”, one druge koji tvrde da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini etničke grupe a da je naziv Bosanac ispravna nacionalna odrednica te na one treće, kojima je bosanstvo svojevrsni nadomjestak za nekadašnje jugoslavenstvo.

Stoga smo se obratili većem broj intelektualaca, od kojih su neki aktivni u aktuelnim raspravama o bošnjačkom/bosanskom nacionalnom pitanju, i upitali ih kako gledaju na ideju bosanske nacije, koliko je ona utemeljena, koliko je realno da zaživi s obzirom na prevladavajuća negativna stajališta o tome među Srbima i Hrvatima, ali i Bošnjacima? Zanimalo nas je da li je rasprava o “bosanstvu” danas uopće potrebna, nije li riječ o još jednom obliku “nacionaliziranja muslimana” ili, pak, o revizionizmu te kakve koristi a kakve štete za Bosnu i Hercegovinu i njene narode u tome vide.

Danas donosimo stav historičara Mesuda Šadinlije. 

Bošnjak je historijsko ime koje označava etnički i nacionalni identitet dijela stanovništva Bosne i Hercegovine koji je, kao i svi istovrsni identiteti, izgrađen na svijesti o zajedničkoj prošlosti, na posebnostima vlastitog jezika, vjere, kulture, običaja i svih drugih faktora koji su tokom proteklih stoljeća Bošnjake kao zajednicu međusobno integrirali, istovremeno ih diferencirajući od drugih grupa i zajednica. Taj identitet nije ni u kakvoj koliziji s našim istovremenim bosanskim ili bosanskohercegovačkim identitetom kao izrazom vezanosti za zemlju i za državu, koji je multilateralan i potencijalno inkluzivan u odnosu na druge narode s kojima dijelimo podneblje i konstituiramo državu.

Bio je stvaran i djelotvoran i u historijskim periodima u kojima je korišteno drugačije nacionalno ime, pa i u vremenima u kojima naša nacionalna posebnost nije bila priznata. Jedino što je od suštinske važnosti u pogledu imena, kod Bošnjaka kao i kod svakog drugog naroda na svijetu, jeste suvereno pravo na vlastiti izbor. Izbor koji smo načinili u septembru 1993. godine i danas je općeprihvatljiv i nesporan, uz izuzetak jedne aktivne i glasne manjine kakva se u našem društvu, nažalost, može jeftino instalirati kao spin-generator po svakom mogućem društvenom pitanju.

Multietnička bosanska nacija teoretski je moguća i legitimna ideja. Nažalost, ili možda ipak nasreću, ona je praktično neostvariva. Artikulacije nacionalnih identiteta Srba i Hrvata historijski su nepovratno dovršene i u bosanskohercegovačkim dijelovima ovih naroda, a utjecaji nacionalnih centara u Beogradu i Zagrebu isuviše djelotvorni da bi politika proširivanja bosanskog nacionalnog identiteta na njih imala bilo kakvu perspektivu. O neophodnim ustavno-pravnim pretpostavkama u postojećem političkom sistemu Bosne i Hercegovine ne treba ni govoriti, one su neostvarive.

Zato su Bošnjaci jedina dostižna meta propagandne kampanje nacionalnog “bosanstva”, koja se svodi na zahtjev za potpuno nepotrebnu promjenu nacionalnog imena. Lišena bilo kakve svrhe izvedene iz društvene i političke realnosti, ili iz same gradivne strukture našeg identiteta, i bez neophodnih ustavno-pravnih promjena, ona bi za eventualni rezultat mogla imati tek još jednu, više ili manje brojnu nacionalnu manjinu i potencijalni protetički surogat usahlom identitetskom jugoslavenstvu.