Priče o našim ljudima širom svijeta uvijek iznova potvrđuju isto - Bošnjaci, bez obzira na to gdje se nađu i kakvim okolnostima su izloženi, pronalaze način da uspiju, da ostave trag i da se njihov glas i djelo čuju.

Jedan od takvih primjera je i Sanel Babić, čovjek čiji životni put svjedoči o nevjerovatnoj snazi i ustrajnosti.

Rođen u Sarajevu, djetinjstvo proveo u Vlasenici, potom kao prognanik prošao kroz Njemačku i stigao do Sjedinjenih Američkih Država, Sanel je postao dio svemirske industrije, najinovativnijeg i najzahtjevnijeg sektora današnjice.

Njegova biografija spaja različite svjetove, aktivizam i humanitarni rad i karijeru u industriji raketnih sistema i satelita.

Gospodine Babiću, rođeni ste u Sarajevu, djetinjstvo ste proveli u Vlasenici, a potom ste kao prognanik otišli u Njemačku i kasnije nastavili život u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako danas, s ove distance, doživljavate taj put od djetinjstva do sadašnjeg trenutka? S kakvim ste se izazovima suočavali prilikom integracije u američko društvo i profesionalni svijet?

- Kao prvo "Sanel" je dovoljno, hvala na poštovanju.

Put od Vlasenice do danas je bio dug, često neizvjestan, a u početku je to bilo kao hodati kroz gustu maglu, ne znajući šta će te dočekati sutra.

^{Vlasenica - Sanel s majkom} 

Od granice do granice, od grada do grada, svako iskustvo jednog prognanika je isto; prilagodi se - jer plana B nije bilo. U tim prvim danima sam se osjećao još kao dijete, pa ne znam da li je to bio šok ili ishod toliko novih stvari, iskušenja i isustava koje su nas zadesile u Njemačkoj.

Ipak, gledajući danas, zahvalan sam da je bilo država u Evropi koje su nas prihvatile, i omogućile da se nastavi obrazovanje - iako je jezik bio najveći izazov. Ali svaki azilant i prognanik vam može reći da se jezik uči veoma brzo kad si primoran. Nakon šest mjeseci moglo se već razgovarati, a godina - dvije to je već puno opuštenije, gdje se mozak već polako okreće prema nekoj fazi stabilizacije. Završetak osnovne škole i dvije godine elektronike se osjećao kao normalan početak života.

Ali politika i duldinzi su uradili svoje i zaustavili i taj početak. 

Pa tako i sa dolaskom u Ameriku, nakon što nam duldinzi nisu više bili produživani. Nova država, novi jezik, nova okolina, novo društvo. Sa iskustvom Njemačke, nekako smo već prebrodili te šokove asimilacije, i osjećaja biti "drugi".

Iako, ruku na srce, niko nam nikad nije ružne riječi progovorio - to je samo naše iskustvo.

Gledajući nazad danas, najviše se zahvaljujem požrtvovanju moje mame, koja nas je spasila i izvela na ovaj svijet; koja se, od farmatceutkinje koja je radila 20 godina u apoteci u Vlasenici, spustila na čistačicu kako bi nas hranila. I sa sestrom od sedam godina.

Amerika je počela sa onim imigrantskim osnovama. Mali gradić (selo), težak fizički posao, male plate, ali ipak se imalo svoje po prvi put - mala kućica za nas troje, i auto napravljeno iz tri djela (i to je priča sama za sebe). Ali to je bilo sasvim dovoljno da se počne živjeti i brinuti o svojoj porodici sa prvom platom u životu. Radio sam u fabrici koja je printala novine, i prvi posao mi je bio slagač novina na velikoj (dužine autobusa) press-mašini. Prva satnica bila je $6.50 po satu te 1998. godine.

Ujedno i ta prva godina u Americi, prva (iz neznanja pogrešna) odluka sa koledžom me i dan danas prati. Naime, jedan dan navrati jedna žena (koledž regruter), i ponudi nam nastavak koledž obrazovanja u obližnjem većem gradu Fort Wayne-u na dvije godine, sa diplomom elektronike. Presretan da se može nastaviti obrazovanje, završio sam i te dvije godine, dobio diplomu, dok sam ujedno radio puno vrijeme na boljem poslu gradeći elekrične komponente za CTS, da bi godinama kasnije saznao da taj koledž izgubio akreditaciju, te moje godine na koledžu u praksi džaba, te nastavak u standardnom koledžu za daljnju diplomu bi značio početak iznova.

Tu se moje obrazovanje dijeli na "radi jer se mora preživjeti" i imigrantski novac koji već otišao na kredit ili plaćanje onog prvog… idućih deset godina. 

Jedan od važnih segmenata Vašeg života jeste dugogodišnji aktivizam u bošnjačkoj zajednici, naročito kroz Radio Fenjer i kasnije kroz Fenjer Fond. Kako je nastala ideja za Fenjer Fond, koji su njegovi ciljevi i kakav je njegov današnji značaj? I može li se reći da Fenjer Fond nije samo humanitarna inicijativa, već i platforma povezivanja domovine i dijaspore?

- Moj aktivizam za Bosnu i Hercegovinu počeo je s vlaseničkom rajom, školskim prijateljima raseljenim širom svijeta, kao i onim koji su još bili u Bosni i Hercegovini. Prvo sam izgradio Vlasenica.info portal (neke 2003. godine), gdje sam postavljao vijesti, imali smo galeriju Vlaseničana, ali i forum koji je prerastao u Memorijal ubijenih Vlaseničana, kao i pratnju ratnih zločinaca Vlasenice i njihovih kriminala.

Kroz taj rad na stranici, i to iskustvo, izgradio sam i IslamskiCentar.com u to vrijeme za praćenje izgradnje porušene ili minirane Hajrija džamije. Tad sam se po prvi put osjećao kao dio zajednice koja je liječila svoje rane genocida.

Pa i otvaranje RadioFenjer.com, muzičke radio stanice, je imalo cilj da udruži naše raseljene Vlaseničane, ali i to polako preraste u jedan kulturni segment gdje smo jednom sedmično dva sata vodili uživo program sa kvalitetnim bosanskim pričama, herojima, kulturi, važnim osobama. Snimljeno je 250 emisija i time se ponosim i dan danas.

Ali kao i sve ostalo u životu - nema se vremena za sve, pa i ove stranice i radio se polahko gasio, a stranice polako zapuštale zbog zahtjevnih IT upgrade-ova, hakovanja stranica i tako dalje. Rad je prerastao u aktivnosti Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA), gdje sam bio sekretar u odboru nekoliko godina.

I taj rad je urodio akcijama građenja važnih organizacija i temeljnih ustanova bošnjačke zajednice u Americi - koje i danas ne dobijaju dovoljno podrške za rad (dok srpski lobby u Americi dobija milione). 

U to vrijeme, krajem 2017. godine, je počela i ideja i plan gradnje Memorijalnog centra Rakita Vlasenica, za 2.300 ubijenih vlaseničkih civila, za koji sam se založio da napravim prvi fundraiser.

I za taj fundraiser javilo je i podržalo akciju 300-400 Bošnjaka širom svijeta, i skupljeno je 36,000 dolara koje je iskorišteno za gradnju uklesanih ploča i pokrivanje objekta, nešto što će ostati iza nas da podsjeća iduće generacije na  zlo ovog grada.

Tako sam se godinama kasnije, prateći razna dešavanja u Bosni i Hercegovini, kroz čitanje jednog članka o djetetu koje je preživjelo genocid i strijeljanje, slučaj "Hajrudin Muminović" odlučio za njega skupiti $500. Ta akcija je postala jedan globalni fenomen sa podrškom 5.000 ljudi sa četiri kontinenta. Skupilo se nekih 230,000 dolara. To je bila šokantna suma, koja je zahtjevala da se to sve uzme malo profesionalnije, pa je tako nastao i patriotski Fenjer Fond (kao registrovani non-profit u Americi).

^Akcija

Kroz taj Fond, i članarine stotine ljudci, već šest godina, skupljeno je više od 1.000,000 KM, kroz koji je izvršeno više od 250 akcija (za studente, povratnike, socijalne sučajeve, medicinu, troškove i  školski pribor za djecu i nadu za bolje sutra).

Fenjer Fond kroz svoje akcije, povjerenje, platformu i transparentnost je probudio bosanski narod i nostalgiju u njima za svojim krajevima, kulturom i narodom, a bez daljnjeg veže našu uspješnu dijasporu sa Bosnom i Hercegovinom, i ponosno podržava našu djecu i naš narod u potrebama (iako smo samo kap u okeanu - sama pomisao na dobrotu je dovoljna).  

^{Podrška Fenjer Fondu}

Tokom karijere radili ste u različitim industrijama - od svemirskih tehnologija, preko električnih sistema i data centara, pa ponovo prema povratku u svemirsku industriju. Koliko je bilo izazovno praviti takve profesionalne tranzicije, i šta ste naučili iz tih promjena?

- Svako novo iskustvo i iskušenje je mogućnost da se nešto novo nauči, a i dokaže.

Svaka pozicija u dugoročnoj karijeri ima svoju skalu odgovornosti, zalaganja, povjerenja, kao i prostor da se gradi mreža ljudi koji znaju više od tebe, mentori koji se ponude kad si iskren i povjerljiv. Od tih ljudi se doživotno uči.

To je jedna stvar koja razlikuje Ameriku od drugih - broj kompanija koje grade hiljade raznih produkata ili servisa. Pa i njihove veličine, uvezanost sa vladom i sam kapital može biti razlika kakvoj i sa koliko savremene tehnologije se susrećete ili kojoj ste izloženi.

Što veća kompanija, više kapitala, više savremene tehnologije… veća primanja, bolje osiguranje, a i veća penzijska nadoknada.

Sve to ujedno i vas gura da budete najbolja verzija sebe, više se posvećuje vremena idejama i problemima sa kojim se kompanija suočava. Brze se razvijaju riješenja, savladavaju prepreke i brže se napreduje. Ali, baš tu se izdvajaju ljudi sa idejama i sa diploma. Niti je diploma garant za uspjeh, niti je rad u deset kompanija garant za napredak.

Sve se svodi na dokazan produkt ili dokazano rješenje. Baš u toj poziciji sam se našao u raznim kompanijama; imao sam rješenja, gradio sam programe, imao sam dokazana rješenja za brži rad, od kompanije do kompanije.

Pa tako i u svemirskoj industriji deset godina, jer i dan danas se koriste moji programi za izgradnju raketa (tačnije svemirskih vozila), i lansiranje istih, i to je za mene jedna životna satisfakcija.

^{Astronaut Suni Williams}

Kroz razne kompanije za koje sam radio, također se ističe sama organizacija posla, tačnije standardi rada, očekivanja (planiranje vaših ciljeva godinu unaprijed), praćenje tih ciljeva, dokumentacije i odluke bazirane na statistikama a manje na osjećajima, čak i sama pažnja posvećena novim radnicima da uspiju i da se osjećaju dobrodošli. Sve te nijanse načina komunikacije sa radnicima urode plodom godinama kasnije kad više radnika ostaje zapsleno i svi napreduju zajedno.

A i dan danas se pitam šta je bolje; satnica ili godišnja plaća - bez prekovremenog. Satnica (plus prekovremeno) je bolja u ranoj karijeri kad nemate porodice a imate vremena, dok je godišnja plaća obično malo veća (ali morate znati koliko prekovremenog se od vas očekuje - nešto što vam ni jedan manadžer neće reći). 

Jedna od težih lekcija radeći kroz razne kompanije je i ishod okruženja u kojem se nađete, tačnije menadžment. Manadžment nekad zna biti puna podrška vašem rastu karijere, a nekad se nađu početnici kojim ispadne vlastiti rast preči od vašeg, i sa tim se čovjek mora ili pomiriti ili nastaviti dalje u plodnija okruženja za vašu karijeru i mentalno zdravlje.

Nekad je bolje napustiti posao na kojem niste poštovani ili gdje vaši doprinosi nisu uvaženi, nego se boriti ili plivati uz rijeku iz dana u dan. Iako je to riskantna propozicija i na najboljem poslu ili kompaniji, vjerujte u sebe i svoje znanje, i ne dozvolite da vas bilo ko ponižava. Imajte svoje "ja". 

Jedan značajan period proveli ste radeći za nVent, globalnu kompaniju specijaliziranu za električne sisteme i termalne kablove. Možete li nam približiti na čemu ste konkretno radili i kako je to iskustvo doprinijelo vašem profesionalnom razvoju?

- Tako je, nVent je jedna od najsavremenih kompanija za koju sam radio, sve je digitalizovano - od zaposljenja, učenja na poslu, praćenja rada, grupiranja radnika u radne grupe svojih interesa (kultura i slično), timskih razgovora, planiranja, do zahtjeva za slobodan dan, sve je online, ne postoji fizički papir za bilo šta.

Koliko je važno za inženjera u današnjem vremenu stalno učiti nove alate i tehnologije, i koliko takve vještine doprinose mogućnostima za napredovanje u poslu, posebno u visoko konkurentnim sektorima?

- Mslim da inžinjerstvo bilo koje struke nikad ne prestaje sa inovacijama, tako i znanje zahtjeva mentalni kapacitet, da se konstatno napreduje ili riskirate biti dinosaurus.

Posljednjih pet godina, ta tranzicija je samo ubrzana sa implementacijama AI.

Iako u početku AI nije bio dio mog posla, nego čisto moja radoznalost. Htio sam znati kako radi, koje su prednosti u realnostima produkcije i efekte na moj posao ili kakve olakšice će donijeti. Ta radoznalost iz mog iskustva je razlog zašto sam tu gdje sam, želim biti na ivici tehnologije kako bi u praksi bio prvi kojem će na um pasti neka X kombinacija za koju niko drugi (bar u vašem timu) nije pomislio.

AI nije samo za chat o glupostima, sve zavisi šta AI zna ili kakav AI "vi" napravite (tačnije kakav AI Agent napravite). Šta mu je cilj, i šta za vas treba da uradi ili vama olakša ili šta za vaš biznis ili vaše klijente olakša.

Prije par godina za AI ste morali biti na istaknutim univerzitetima, dok danas osnove možete učiti na YouTube-u, a servisa danas je desetine gdje i kako to znanje primijeniti. Kao i desetine puta prije, moja znatiželja me izgurala da naučim kako izgraditi jedan program u kojem "moj" AI priča sa drugim u jednom programu. Trebalo mi je sedam dana da ponovim jedan online video od dva sata. ali sam uspio, i to je bio jedan eureka momenat "šta se može".

Za to nema koledža ili diplome, a program koji bi sa tim napravili može biti razlika biti milioneri sa svojim timom ili raditi za nekoga. 

Danas "mašta je jedina granica". A ljudi sa maštom će pobijediti bilo koga samo sa diplomom. Ne želim umanjiti važnost diplome, ili većeg obrazovanja, jer bez tog znanja nema ni implementacije spomenutih ideja, pogotovo kad se radi o višoj fizici, hemiji, medicini i sl.

Ali za IT software ideje, to već postaje jedna zastarena diploma. Šta nikad neće zastariti je znanje programiranja (Python, JS, Solidity, Rus), iako jezik studije može biti veoma specijalizovan. Pogotovo ako se govori o kripto valutama i idućoj generaciji bankovnih sistema i IT sigurnosti. 

Ponovo se vraćate u svemirsku industriju. Koliko Vam znači taj povratak? To je jedna od najinovativnijih i najzahtjevnijih industrija današnjici, meni, vjerujem i našim čitateljima, posebno zanimljiva. Kako izgleda proces apliciranja i selekcije za rad u velikim svemirskim kompanijama - šta se od kandidata očekuje? Koliko je za inžinjera u ovoj industriji važnije znanje, a koliko iskustvo i praktične vještine?

- Iduće sedmice mi je početak rada ponovo u svemirskoj Industriji. Taj momenat sam čekao pet mjeseci da se ostvari, od same aplikacije, intervjua, provjere moje historije, zaposlenja, do prvog koraka unutra (za koji dan).

Za koga počonjem raditi - za mene je vrhunac jedne inžinjerske karijere (ili snova o jednoj).

Malo se nasmijem kad se uporedim sa karijerom Džeke, od Želje do Manchester City-a, a to je za mene ovaj idući korak u mojoj karijeri.

Lockheed Martin Space je vrhunac tehnologije. Obične ljude posao nikad ne veže za ono ko su, i tako treba da bude.

Ja samo ne znam kako sam ja svoj identitet povezao sa svemirskom industrijom, mislim da mi to potiče od djetinjstva, gdje sam kao petogodišnji mališan sjedio u dnevnoj sobi moje majke Šahe, i zamišljao da vozim svemirski brod kao iz filmova naučne fantastike. Ili radeći deset godina na projektima lansiranje robota na Mars ili idućih lansiranja ljudi na Mjesec.

^{Lansiranje astronautske kapsule}

Danas ta idolizacija tehnološkog uspjeha i realnih mogućnosti me inspiriše, i daje mi jedan osmijeh, koji mi ni jedan drugi posao nije davao. Uživam u svemirskim misijama i programima, znajući da iza rakete, robota ili satelita, stoji 10.000 ljudi, decenije investicija u tehnologiju, testiranje, gradnja standarda, a nekad i deset godina planiranja, nezamislivih investicija i kapitala da se to ostvari.

Pa mi je nekad i čisto smiješno kad čitam o člancima mladih koji još pitaju je li zemlja "okrugla" i da li se rakete lansiraju u okean.

Mislim da to nije ništa drugačija imati cijelo "znanje" planete na internetu, a i dalje uzimati u poređenje milenij nauke sa pet osoba nedje u podrumu koji to rade samo radi klikova.

Šta mogu reći iz iskustva, ono što kompanije traže u aplikantima ili kandidatima je u praksi nekad nemoguće, tj. izlistaju se idealni kandidati sa znanjem svega, sa najvećom diplomom, sa najdužim iskustvom, pa šta se nađe, izaberu se oni čija kombinacija navedenih je najpovoljnija.

Primjera radi, za moj idući posao se tražio masters degree sa osam godina iskustva, a ja da sam studirao taj masters degree u Americi bi me sigurno koštalo 250,000 dolara. E to je balans u Americi između iskustva, diplome i dokazanog rada, kao i karakter i etika radnika. 

^{BiH u svemirskoj industriji}

Kao neko ko je radio na raketnim sistemima, a sada prelazi i na rad s drugim svemirskim platformama poput satelita i svemirskih vozila, koji dio tog spektra Vam je najbliži srcu i gdje vidite najviše potencijala za budućnost?

- Jedna stvar koja ih veže je kontinuitet najvećih inžinjerskih standarda, kako standardi u inžinjerstvu tako i u standardi u radnoj dokumentaciji, profesionalnosti pregleda rada, i visokim očekivanjima iz sfere integriteta i etike.

A svaki biznis iščekuje da radnici nađu rješenja da se projekat izvrši brže ili jeftinije, sa istim ili boljim kvalitetom.

U kojoj mjeri svemirska industrija utiče na naš svakodnevni život - od satelitske komunikacije do globalne sigurnosti?

- Uveliko uspijesi i istraživanja u svemiru se ne uvažavaju, da li iz neznanja da odatle počinju, ili nas ne interesuje kako Google zna da od Vlasenice do Sarajeva treba 96 minuta vožnje.

Moja stara ULA kompanija je lansirala svaki GPS satelit, i to je danas svakodnevnost. Baš neki dan čitam priču od prijateljice Nađe Memić, koja radi za spomenuti Lockheed Martin također deceniju plus, kako je sprej WD-40 izmišljen za svemir, a danas je taj sprej svima u garaži kad vrata škripe.

^{ULA kompanija}

Prognoza vremena bez svemira bi bila nemoguća.

Čak i noviji ugodni madraci imaju svoje korijenje u svemiru. Dok je doba medicine u mikro-gravitaciji još u ranim fazama. 

Možemo kazati da Vaš primjer svjedoči kako upornost i cjeloživotno učenje mogu prevazići sve barijere?

- Ne znam koliko sam unikatan u toj perspektivi, jer uspješnih Bošnjaka (iz svake industrije i oblasti) u svijetu ima na hiljade.

A, ako Bog da, i njihove priče će biti uskoro dio pismene historije, i uzor našim mladim u BiH.

A kako balansirate između izuzetno zahtjevnog posla u svemirskoj industriji i paralelnog vođenja humanitarnih aktivnosti?

- Da budem iskren, dok sam radio za ULA imali su jedan sistem rada gdje se sedmicu radi 44 sata pet dana, a iduću četiri dana 36 sati, što znači da se svaki drugi petak imao slobodan dan.

Taj dan za mene je značio sve što se tiče rada na Fenjer Fondu, organizaciji akcija, komunikacijom sa osobama koji su tražili pomoć, nekad po 100 poruka sa jednom osobom.

Kad sam počeo raditi za nVent taj radni sistem se vratio na 40 sati, pet dana radna sedmica, što je pored prekovremenog skoro uništilo većinu mojih aktivnosti u Fondu.

Ali sam znao da zatvaranje istog nije opcija - previše ljudi treba našu pomoć, i previše se investiralo u njega da se ugasi.

Pa se iskreno radujem da ću se uskoro vratiti u onaj stari malo aktivniji ritam rada u Fondu.

A uvijek kažem, svi mi imamo 24 sata, samo prioriteti odlučuju šta u tih 24 sata uradimo. 

Koja je razlika između percepcije uspjeha u Bosni i Hercegovini i u Americi, posebno u kontekstu nauke, tehnologije i inžinjerskih dostignuća?

- Nauka nije geografski ograničena.

Znanje je univerzalno, gdje god da živjeli. Štaviše Bosna i Hercegovina ima prednost, jer obrazovanje je praktično besplatno.

Poslao sam kćerku na univerzitet i to je $40,000 godišnje za iduće četiri godine, ili više ako se odluči za dalje školovanje. Sad možete zamisliti koliko naša djeca, tj. studenti u Bosni i Hercegovini, uštede spram studenta u Americi.

^{Sanel s porodicom}

To se ne uvažava.

Gdje Amerika ima ili je imala prednost je investicija u tehnologiju koja se nalazi u školama i univerzitetima. Ta priča je malo kompleksnija u Americi, jer većina univerziteta sa kojim se asocira veća tehnologija i veće znanje su "privatni" univerziteti - koji od države dobijaju stotine miliona grantova za istraživanja. i ta tema je sad baš kontroverzna sa Trump administracijom, jer se ti grantovi oduzimaju. Baš taj sistem koji je činio američko obrazovanje unikatnim. 

Šta biste poručili mladim inžinjerima i studentima iz Bosne i Hercegovine koji možda sanjaju da jednog dana rade u NASA-i, Lockheed Martinu ili sličnim kompanijama?

- Pod 1 je škola. Pod 2 praksa svega učenog. Pod 3 koristite tehnološki preskok koji omogućava AI, AI programi putem kojih možete graditi svoje ideje (Anthropic Claude, Cursor, n8n, Lovable, Grok, Mistral, DeepSeek), bez obzira da li bili iz sfere umjestnosti (slika, film, 3D), inžinjerstva ili nauke, naučiti kako iskoristiti ili koristiti AI je nešto što cijelo čovječanstvo tek sad uči, što znači da ste sa znanjem podjednaki sa svima na planeti, tako da geografske barijere ne znače ništa, što bolje, imate svoju Bosnu, zelenilo i čist zrak, dok se u New Yorku ni zvjezde navečer više ne vide.

A našim kompanijama kao i vladi, mogu samo posavjetivati da svaka marka investicije će imati 100x povratak iste.

Dajte mladim mogućnosti da se dokažu, dajte im mogućnosti da, ako ne u školama, bar u kompanijama se susreću sa najsavremenijim programima, CNC mašinama, robotima, dronovima, 3D metalnom printanju, senzorima, optici.

Prednost u Bosni, kako baš sad to traže razne američke kompanije u Bosni i Hercegovini, je manje plaćena ljudska snaga (spram Amerike) ali sa znanjem koji parira za svijetom. Tim kompanijama samo treba umanjiti birokratiju i otvoriti vrata za investiciju (poslovno ili obrazovno).

Svemirska industrija u Bosni i Hercegovini je sasvim realna, iako se rakete iz Bosne i Hercegovine ne moraju lansirati, ali se mogu graditi dijelovi, učiti standardi, istraživanja, testiranje, ili orbitalno obrazovanje (komunikacija, radari).

Ja sam 100 posto uvjeren da je to skora budućnost u Bosni i Hercegovini... prst pažnje nasim mladim!

^{ULA raketa}

Pažnja na manje podijeljenu vijest u Bosni i Hercegovini: prošle sedmice NASA je potvrdila da su na Mars krateru zvanom "Jezero" (po gradu i istoimenovanom jezeru u BiH), u Mars kanjonu zvanom "Neretva" (također imenovan po geografiji u BiH), potvrđeni bio signali života. Mi sa ULA smo lansirali, a Lockheed Martin pravio robota, koji je našao te dokaze. Biti dio priče je BiH ponos.  

Hvala na pažnji i svako dobro vašim čitaocima, a svima koji se žele pridružiti patriotskom Fenjer Fondu, nađite nas na Facebooku.