Unazad nekoliko godina, u svojstvu historičara osmaniste, bio sam počašćen prilikom za učešće u različitim naučnim i stručnim okvirima, u jednoj plemenitoj građanskoj inicijativi i ideji afirmacije historijske ličnosti, djela i epohe Isa-bega Ishakovića. Sve je bilo afirmativno i pozitivno do momenta kada je ta ideja prerasla u konkretnu inicijativu za ustanovljenjem zvaničnog Dana osnivanja Grada Sarajeva, koja se formalno našla pred vijećnicima Grada Sarajeva.

Na žalost nauke i akademskih standarda, te profesionalnog izučavanja bosanskohercegovačke historiografije, dobro uštimani sarajevski medijsko‑novinarsko-propagandni lobi, pod egidom “nauke“ i “borbe za Sarajevo“, maliciozno je pokušao iskonstruirati i jeftino politizirati pitanje stručnog elaborata i na temelju toga u Gradskom vijeću donesenog Nacrta odluke o ustanovljenju Dana osnivanja Grada Sarajeva, kojim je predložen 1. februar 1462. godine za obilježavanje Dana osnivanja grada.

To je dovelo do stanja zbunjenosti i neinformiranosti kod dijela javnosti i onih koji odlučuju o tome, što je bio i cilj destruktivnih pojedinaca koji svoje ideološke i lične frustracije nastoje liječiti zloupotrebljavajući jednu plemenitu ideju. Znam da je suština inicijative da se Sarajevo u 21. stoljeću obogati jednim novim kulturno-historijskim i turističkim potencijalom i programom koji bi dobio svoju zvaničnu formu, naučno utemeljenu i društveno opravdanu i korisnu. To je sve.

Nevjerovatna je manipulacija i učitavanje kada se kaže da “inicijatori zanemaruju predosmansku kulturu i tradiciju”. Želi se, tobože, uvođenjem u temu srednjovjekovnog naselja i župe Vrhbosna negirati nastanak Sarajeva i konfrontirati historijsko pamćenje savremenog čovjeka.

Već su relevantni historičari, stručnjaci za 15. stoljeće, još prije pola stoljeća jasno utvrdili da “svaki grad jeste naselje, ali svako naselje nije grad, nije danas, nije bilo ni sredinom 15. stoljeća niti ranije te da se u slučaju Sarajeva govori prvenstveno o ‘gradu Sarajevo’, o stjecanju statusa grada i izvoru koji to ‘de iure’ potvrđuje”.

Desanka Kovačević-Kojić, doajen medijavelistike na našim prostorima, napisala je 1970. godine sljedeće: “Mali i beznačajni trg iz vremena bosanske države očigledno nije imao udjela u postanku i razvoju budućeg Sarajeva.” (…) Zatim: “Tornik, najveći trg u župi Vrhbosni, u osnovi je ipak jedan mali lokalni trg koji se nije afirmisao izvan svog regionalnog okvira.” Jedan od autora stručnog elaborata na temelju kojeg je donesen Nacrt odluke izjavio je da “u historijskom izvoru pravne naravi s početka 16. stoljeća decidno stoji: “(…) zbog toga što ju je (Isa-beg Ishaković) smatrao prikladnom da na njoj izgradi šeher, a njima je dao u zamjenu zemlju po imenu Vrančić…”.

Nevjerovatno je da određeni pojedinci s titulom doktora historijskih nauka tvrde da se Sarajevo razvijalo od Ilidže do Baščaršije, dakle uz Miljacku, a ne niz Miljacku! Dakle, kada su naučni rezultati u pitanju, sve je jasno kao dan. Sarajevo je kao urbanitet osnovano 1462. godine, a prije toga je na području današnjeg Sarajeva bilo niz sela, naselja, seoskih trgova koji nisu bili grad niti imamo i jedan pisani akt da su postali grad. I niko ne negira život na tom području prije 1462. godine niti je to uopće tema.

Što se konkretno 1. februara tiče, u stručnom elaboratu i obrazloženju odluke navedeno je da se kao Dan osnivanja Sarajeva uzima 1. februar 1462, kao najstariji mogući datum pisanja Isa-begove vakufname s korijenom imena Saraj, što je naučno opravdano jer u historijskoj nauci i metodi postoji nešto što se zove “terminu ante quem i terminus post quem”. Bez obzira što u vakufnami stoji mjesec, a ne dan, naučno je legitimno zaključiti da je to najstariji mogući datum da se nešto dogodilo. Zašto oni koji to pokušavaju osporavati ne budu dosljedni pa ne predlože “Dane osnivanja Sarajeva”, koji bi se obilježavali tokom februara, a počinjali 1. februara, ako žele “mak na konac”, pa na taj način podržali ovu civilizacijsku inicijativu?

Očigledno, njima je cilj nešto drugo. I još nešto. Postoje i drugi važni događaji koji su danas zvanični datumi, a odigrali su se u više dana, pa je službeno uzet samo jedan dan. Zar nije tako i sa ZAVNOBiH-om, oslobođenjem Sarajeva 1945. ili Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine? Hoćemo li, nakaradnim shvatanjem historijske metode, sve to sada dovesti u pitanje? Dakle, besmisleno. Neki jednostavno pokušavaju izvrnuti činjenice jeftinom zamjenom teza. Ništa više. Važno je da javnost zna da je naučno i historijski ovo pitanje jasno, a politikantstvo ili neki lični dojmovi nemaju veze s naukom. Ne bismo kao društvo trebali prihvatati standarde po kojima se politikantstvo “prodaje” pod kišobranom nauke.

Kada je riječ o određivanju Dana osnivanja Sarajeva, to je prvenstveno važno iz aspekta historijskog duga prema Sarajevu. Važno je i zbog činjenice da se u našem društvu trebaju ravnomjerno afirmirati sve historijske epohe grada jer je to naše bogatstvo i ukupno naslijeđe. Zašto se ni jedna generacija prije ove nije sjetila da bi bilo plemenito i općekorisno da grad kakav je Sarajevo dobije svoj zvaničan datum osnivanja? To je pitanje za dublju analizu. Preporučujem.

Na koncu, moram istaći da su komentari kako se određivanjem Dana osnivanja Sarajeva ugrožava 6. april, Dan grada Sarajeva, možda i najveća podvala koju sam pročitao u javnosti u vezi s ovom inicijativom. Nisam vidio niti jedan utemeljen istup koji bi uopće dao povoda za dovođenje u vezu s prijedlogom 1. februara 1462. s “ugrožavanjem” 6. aprila, Dana grada. Možda je bilo nekih površnih istupa, možda neki u glavama maštaju o tome da bi trebalo “ugroziti” 6. april?

Mnogo paralelnih svjetova živi u gradu. Međutim, uvjeren sam da je svaki dobronamjeran građanin Sarajeva, a posebno akademski građanin, svjestan da je, u okolnostima u kojima živi Bosna i Hercegovina, neophodno još jače afirmirati i bogatije obilježavati antifašističku tradiciju koja je u izravnoj vezi s Danom grada. Zaista je suludo dovoditi ta dva datuma u takav odnos. To je klasična imaginarna potvora.