Životni i profesionalni put Semira Delića predstavlja primjer uspješne integracije bosanskohercegovačke dijaspore u savremene društvene i poslovne tokove Sjedinjenih Američkih Država, ali i svjesnog očuvanja identitetskih i kulturnih veza s domovinom.

Kao dugogodišnji stručnjak u oblasti industrijske komercijale i komercijalni direktor kompanije IDENTCO za tržišta Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Azije, Delić je izgradio respektabilnu međunarodnu karijeru, istovremeno ostajući snažno vezan za bošnjačku zajednicu u Chicagu.

Kao predsjednik BECCA centra, jedne od najvažnijih institucija okupljanja Bošnjaka u Chicagu, te suosnivač humanitarnih i memorijalnih projekata poput organizacija Lilies of Hope i Walk to Remember, Delić aktivno doprinosi očuvanju vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta bošnjačke dijaspore.

U intervjuu za Stav govori o životnom putu od ratnog djetinjstva i dolaska u Sjedinjene Američke Države do profesionalnog uspjeha, o izgradnji institucija zajednice, značaju kulture sjećanja i ulozi dijaspore u savremenom bosanskohercegovačkom društvu.

Ostvareni ste profesionalci, ali i aktivni član bh. zajednice u Chicagu. Kako su izgledali Vaši počeci u Sjedinjenim Američkim Državama? I šta su Vaši najveći uspjesi?

- Hvala Vam, Rabija, na pitanju i interesovanju za našu dijasporu i naše živote.

Svaki početak je težak, i čovjeku treba vremena da se navikne na novu sredinu. U Chicago sam stigao kao petnaestogodišnjak. Bilo je to lijepo vrijeme, ali i veoma stresno. Kao i mnogi moji vršnjaci koji su došli iz Bosne, morao sam odrasti preko noći.

Išao sam u školu, sa 17 godina sam počeo raditi, a istovremeno sam roditeljima prevodio i pomagao u svim situacijama koje su zahtijevale engleski jezik. Posebno pamtim trenutak kada je moja majka imala operaciju ubrzo nakon dolaska u Ameriku. Imao sam 16 godina i vodio sam je po bolnicama, prevodeći medicinsku terminologiju onoliko koliko sam mogao razumjeti. To su situacije koje vas oblikuju i nauče odgovornosti.

Dolazak iz Bosne u Ameriku, šest godina nakon rata, bio je i blagoslov. Mogli smo sebi priuštiti sitnice o kojima smo ranije samo sanjali. Ali od početka smo znali - moramo studirati i boriti se punim gasom da uspijemo.

Danas, gledajući unazad, ima mnogo stvari na koje mogu biti ponosan - završeni fakultet, magistarski studij, profesionalni uspjesi.

Ali kao otac dvoje male djece, Layle (7) i Davuda (2), oni su moj najveći uspjeh i ponos. Također, smatram velikim uspjehom pronaći srodnu dušu koja dijeli iste vrijednosti - vjeru, porijeklo i identitet.

Velika je čast biti dio bošnjačke zajednice u Chicagu i služiti kao predsjednik BECCA centra, ulažući trud u izgradnju novog centra koji će objediniti džamiju, edukativni, kulturni i sportski kompleks za buduće generacije.

Šta je bilo najteže u periodu prilagodbe, i kako ste uspjeli zadržati vezu s Bosnom i Hercegovinom?

- Dok sam bio mlađi, nije se bilo teško prilagoditi. Spomenuo sam neke od izazova iz tog perioda, ali danas, kao roditelj, smatram da je pravi izazov kako zadržati vezu sa Bosnom i Hercegovinom i prenijeti taj osjećaj identiteta na djecu rođenu u Americi. da se osjećaju Bosancima i Hercegovcima, odnosno Bošnjacima.

Odrastanje u Chicagu ranih 2000-ih godina nije se mnogo razlikovalo od odrastanja u većem bosanskom gradu. Imali smo četiri ili pet bosanskih fudbalskih klubova, restorane, kafiće, koncerte, sijela i razne kulturne aktivnosti. Posjećivali smo Bosnu skoro svake godine ili svake druge godine.

Velika je prednost što smo mi prva generacija rođena u Bosni i Hercegovini.

Taj osjećaj pripadnosti nosimo u sebi, ali sada je naš zadatak da ga svjesno prenosimo dalje.

BECCA centar je danas jedno od najvažnijih mjesta okupljanja Bošnjaka u Chicagu. Kako je nastala ideja o njegovom osnivanju?

- BECCA centar jeste jedno od najvažnijih mjesta okupljanja Bošnjaka u Chicagu, ali moram spomenuti i ostale džemate gdje se naš narod okuplja: ICC Northbrook, najstariji džemat i džamija u Sjevernoj Americi izgrađena 70-ih godina, zatim SABAH, WBICC, Sabur, kao i naš bratski džemat Rumija, gdje su većinom ljudi iz Crne Gore.

BECCA džemat je nastao iz potrebe. Veliki val Bošnjaka doselio je u Chicago krajem 90-ih i početkom 2000-ih godina i postojala je potreba za mjestom koje je bliže našem narodu, jer je Northbrook bio udaljen oko 45 minuta ili više.

Tako je nastao "Džemat na Westernu".

U periodu od desetak godina broj članova je porastao na više od 700 porodica, a danas BECCA broji otprilike 1.000 članova.

Prije dvije godine uspjeli smo kupiti osam dunuma zemlje, a prošle godine započeli izgradnju novog centra koji će sadržavati džamiju, učionice za bosansku i islamsku školu, kancelarije, obdanište, muzej genocida, bosansku sobu, sportski kompleks, restoran i prostor za omladinu. To nije samo građevinski projekat  to je projekat očuvanja identiteta.

^{Novi centar}

Gospodine Deliću, kao predsjednik BECCA centra, kako biste opisali njegovu misiju, šta BECCA predstavlja za Bošnjake u dijaspori?

- BECCA centar je mnogo više od džemata, on je simbol bošnjaštva u Chicagu.

Tu se organizuju skoro sva značajna dešavanja u zajednici: učenje o islamu, bosanska škola, obilježavanje Dana državnosti i Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, promocije knjiga, omladinske aktivnosti, akike, dženaze i mnogi drugi događaji.

BECCA centar je mjesto gdje se omladina upoznaje, druži, sklapa brakove i zasniva porodice. U posljednjih nekoliko godina pokrenuli smo i aktivnosti poput registracije za glasanje u Bosni i Hercegovini, kao i projekte koji jačaju vezu sa vjerom i domovinom.

Naša misija je jasna: očuvati vjeru, identitet i vezu sa Bosnom i Hercegovinom, te stvoriti stabilnu zajednicu za buduće generacije.

Šta novo zdanje simbolički znači, i koliko je važno da zajednica ima reprezentativan prostor? I u kojoj je fazi izgradnja?

- Novo zdanje simbolizira stabilnost i trajnost naše zajednice. Ono pokazuje da smo se kao dijaspora uspjeli organizovati i izgraditi nešto što će ostati generacijama poslije nas.

Ovo je generacijski projekat koji će ostati iza svih nas. Ne gradimo samo objekat, već gradimo trajnu instituciju za našu djecu i buduće naraštaje. Objekat iz dana u dan dobija svoj oblik, a istovremeno intenzivno radimo na prikupljanju sredstava kako bismo projekat priveli sljedećoj fazi.

Trenutno nam je potrebno otprilike tri miliona dolara kako bismo zatvorili objekat i doveli ga do faze u kojoj će u potpunosti dobiti oblik kakav smo zamislili. Nakon toga slijedi faza unutrašnjih radova, koja također zahtijeva značajna finansijska sredstva.

Ovom prilikom pozivam sve dobre ljude širom svijeta da se uključe u ovaj projekat i pomognu da naš zajednički san postane stvarnost. Više informacija o projektu, kao i načinima doniranja, može se pronaći na našoj stranici: https://becca-center.com

Reprezentativan prostor daje dostojanstvo zajednici i omogućava organizaciju vjerskih, obrazovnih, kulturnih i društvenih aktivnosti na visokom nivou.

Ne gradimo samo zidove, gradimo budućnost.

Na koji način BECCA povezuje vjerski, obrazovni, kulturni i društveni život Bošnjaka? Kroz projekte poput "Walk to Remember" i drugih aktivnosti, pokazujete koliko je važna kultura sjećanja. Kako to izgleda u američkom kontekstu, daleko od domovine, ali sa snažnim osjećajem pripadnosti?

- BECCA je spona između domovine i našeg života u Americi. Ona objedinjuje vjeru, obrazovanje, kulturu i društveni život pod jednim krovom.

Naš narod u Chicagu ima snažnu svijest i patriotizam prema Bosni i Hercegovini. To se vidi u svemu što radimo - od vjerskih aktivnosti do obilježavanja državnih praznika.

Projekat "Walk to Remember"  koji su pokrenuli mladi kroz BHGF - Bosnian & Herzegovinian Genocide Foundation, svake godine okupi preko hiljadu ljudi. Šetnja simbolično podsjeća na broj 8.372 ubijenih u genocidu u Srebrenici. Imena žrtava se spominju na dostojanstven i umjetnički način.

Također se obilježava i Dan bijelih traka, učesnici nose bijele trake kao simbol sjećanja na progon nesrpskog stanovništva.

Daleko smo od domovine, ali osjećaj pripadnosti je snažan. Možda čak i snažniji, jer ga svjesno čuvamo.

Kakve su reakcije američke javnosti na projekte koji podsjećaju na genocid u Srebrenici i agresiju na Bosnu i Hercegovinu?

- Svake godine broj učesnika koji nisu Bošnjaci raste, posebno Amerikanaca. To su često ljudi koji imaju prijatelje iz Bosne, ali ima i onih koji slučajno prolaze, zastanu, pitaju i žele naučiti više.

Svi džemati u Chicagu zajedno učestvuju u postavljanju velikih bilborda širom grada, na kojima stoji poruka: !Never Forget Genocide in Srebrenica, Bosnia and Herzegovina".

Milioni ljudi svakodnevno prolaze pored tih bilborda. Važno nam je naglasiti da je genocid počinjen nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.

Koliko mlade generacije u dijaspori prepoznaju važnost kulture sjećanja, i kako ih uključujete u te procese?

Mlada generacija prepoznaje važnost kulture sjećanja i aktivno učestvuje. Oni su nosioci projekata poput "Walk to Remember", organizovanja Dana nezavisnosti i Dana državnosti, kao i humanitarnih akcija.

Posebno bih istakao organizacije JaBiH, koja se bavi kulturnim radom, i Lilies of Hope, koja se bavi humanitarnim aktivnostima i pomogla je stotinama ugroženih porodica, povratnika i starijih osoba.

Također su važni projekti poput obnove stadiona u Snagovu kod Zvornika kroz "Istina TV", kao i kupovina medicinskih aparata za bolnice u Sarajevu i Tuzli kroz organizaciju "Srcem za Djecu".

To pokazuje da veza sa domovinom nije samo emotivna. ona je konkretna i aktivna.

Na koji način BECCA kroz edukaciju i kulturu pomaže da bošnjački identitet ostane živ i vidljiv i u novim generacijama?

- BECCA nije samo džemat, ona je institucija.

Kroz bosansku školu, islamsku nastavu i omladinske programe radimo na očuvanju jezika, vjere i identiteta. Samo prošle, 2025. godine, učlanili smo više od 70 novih članova, većinom mladih ljudi i veliki broj novih bračnih parova.

To pokazuje da mladi ljudi žele ostati povezani s vjerom, kulturom i domovinom.

Kako danas vidite odnos dijaspore prema Bosni i Hercegovini? Da li osjećate da je ta veza dovoljno čvrsta i uzajamna?

- Iskreno vjerujem da dijaspora često ima snažniji odnos prema Bosni i Hercegovini nego što Bosna institucionalno ima prema dijaspori.

Mnogi ljudi se ponekad osjećaju kao stranci u vlastitoj domovini, kada čuju izraz "ovi iz dijaspore", iako su to ljudi koji su zajedno odrastali i dijelili i dobro i zlo.

Dijaspora je obnovila domove, pokrenula biznise, investirala ogromna sredstva. Smatram da Bosna i Hercegovina treba otvorenih ruku dočekati svoju dijasporu i stvoriti bolje uslove za ulaganja, jer to direktno pokreće ekonomiju.

U kojim segmentima Bosna i Hercegovina može više da se osloni na svoju dijasporu? Šta Vas lično motivira da, pored profesionalnih obaveza, ulažete vrijeme i energiju u zajednicu, i u projekte koji jačaju vezu s domovinom?

- Dijaspora donosi iskustvo, znanje i profesionalne standarde razvijenih društava. U oblastima biznisa, obrazovanja, medicine, tehnologije i politike može dati ogroman doprinos.

Mene lično motivira osjećaj pripadnosti. Bosna i Hercegovina je naša domovina, bez obzira gdje živjeli. Svi mi koji smo ovdje nosimo tu čežnju za domovinom.

Najljepši primjer su djeca rođena u Americi, koja s ponosom kažu kada upoznaju nekoga ko govori bosanski jezik. To pokazuje da identitet živi.

Koliko su Bošnjaci u Americi međusobno povezani, i u kojoj mjeri se uspijevaju organizovati?

Bošnjaci su dobro organizovani kroz Islamsku zajednicu Bošnjaka Sjeverne Amerike, sa četiri medžlisa i preko 60 džemata.

Svake godine se organizuju susreti Bošnjaka na nivou Amerike i Kanade, kao i brojni lokalni događaji, međudžematski piknici, Kozarački piknik, kulturne i sportske manifestacije.

Folklor KUD Bosna posebno je postao prepoznatljiv. U posljednje dvije godine preko stotinu naše djece nastupalo je u United Centru prije utakmice Chicago Bullsa protiv Utah Jazz. Više od 600 Bosanaca i Hercegovaca okupilo se na utakmici, a Jusuf Nurkić je proveo skoro sat vremena družeći se s našim ljudima.

Postoji li saradnja između različitih bosanskih organizacija u SAD-u, i da li bi ta povezanost mogla biti još jača?

- Postoji saradnja, posebno na lokalnom nivou u Chicagu.

Džemati međusobno sarađuju, kao i organizacije poput Lilies of Hope, BHGF, JaBiH i folklornih društava.

Naravno, uvijek postoji prostor za jaču povezanost. To zavisi od nas, koliko ćemo graditi mostove, a ne zidove.

Vaša poruka, našim ljudima, kako u dijaspori, tako i u domovini?

- Najlakše je kritikovati i tražiti greške. Teže je graditi.

Moja poruka je da se poštujemo, volimo i podržavamo jedni druge. Fokusirajmo se na pozitivne stvari i na izgradnju bolje budućnosti za našu djecu.

Obrazovanje mora biti prioritet. Trebaju nam vrhunski naučnici, doktori, inžinjeri, profesori - ali i političari koji razumiju državu i narod.

Mi smo poseban narod. To moramo znati iskoristiti - i u dijaspori i u domovini.