Već duže vrijeme pisac i reditelj Šemsudin Gegić boravi u Milanu, gdje prolazi kroz proces liječenja koji mu je, kako kaže, donio i novu životnu snagu, ali i prostor za razmišljanje i stvaranje.

I dok je fizički udaljen od domovine, mislima i emocijama ostaje snažno vezan za Bosnu i Hercegovinu, prateći vijesti koje dolaze iz zemlje u kojoj su nastajale njegove najvažnije umjetničke priče.

Povod za razgovor je njegov novi roman "Hamal", objavljen u izdanju Shura publikacije iz Opatije, koji će uskoro biti predstavljen i na Sarajevskom sajmu knjiga. No, razgovor je započeo temom koja je obradovala mnoge – uspjehom Zmajeva i njihovim plasmanom na Svjetsko prvenstvo u nogometu.

Iz Italije, gdje trenutno boravi, Gegić je podijelio i svoje emotivno viđenje tog uspjeha, govoreći o karakteru ljudi iz Bosne i Hercegovine – snažnih, izdržljivih i često spremnih da nose terete života baš poput junaka iz njegovog novog romana.

- Kako sam ja još u programu liječenja u Milanu/Italiji koja mi je mnogo pomogla i daje tokom liječenja i stvaralaštva, ovako bih prokomentsrisao plasman: Hamali su fizički jaki, a dušom merhametli ljudi. Tvrdi i mehki istovremeno - mi Bosanci i Hercegovci kao borci, radnici, sportisti, umjetnici, prijatelji... Pa i Italijani su takvi - slični nama, samo ih je naša radost sačekala u Zenici i dušu im zatovarila bosanskim dertom. Sretan sam zbog plasmana naše nogometne reprezentacije na Svjetsko prvenstvo i čestitam našem bh. timu što su nam podarili slatki teret veselja – poručio je Gegić za Stav. 

Vaš novi roman "Hamal" govori o ljudima koji nose teške terete. Ko su zapravo hamali u Vašoj priči?

- U podnaslovu romana "Hamal" kojeg je objavio respektabilni izdavač Shura Publikacija iz Opatije, Hrvatska, piše "Roman o nosačima teških tereta." To su junaci/likovi moje priče. Oni, čiji teret kojeg nose nije vidljiv baš svakome, jer ga nose na, ili, kako se kaže, u svojoj duši. Ne zbog toga da se stide hamalenja, već zbog toga što je to njihov vlastiti teret. Kojeg je, kad se njime jednom zatovarite, teško ili nikako moguće zbaciti ili ga se na neki drugi način riješiti.

Roman je posveta Sarajevu – šta je Vas ovaj grad naučio o životu. Koliko je "Hamal" metafora za Sarajevo?

- Obrazovao sam se u drugim malim, srednjim i velikim gradovima i državama, ali me je Sarajevo, u kreativno-poslovno-životnoj saradnji formiralo kao čovjeka, multimedijalnog umjetnika i profesionalca, kako drugi pišu i govore, najbolje ljudske, stvaralačke i poslovne kvalitete. Uz mirnodobsko, nas dva smo zajedno prošli i ratno stanje, a neki, pa i ja volim reći - ko je preživio rat u Sarajevu, dođe mu skoro kao da se i rodio u njemu.

Recenzenti posebno ističu snagu Vaših likova. Kako su oni nastajali, jesu li stvarni?

- Karijeru sam prije četiri decenije počeo pišući radio i pozorišne drame koje su odmah bile i nagrađivane na prostoru socijalističke Jugoslavije. A tu se dobar pisac prepoznaje najviše po junacima/likovima iz tih svojih dramskih djela. Kasnije, nakon završenog FDU (pozorišta, filma, radija i Tv) u Beogradu i početkom režiranja filmova i predstava, taj moj spisateljski filing sa likovima se još više kristalizirao i ostvario kasnije u autorskim pričama i romanima. I ono što je meni najveći kompliment jeste to da "povratna stručna i čitalačka reakcija" sadrži mišljenje da su moje priče i romani nastali na osnovu stvarnih događaja i od stvarnih junaka pa im se najviše zbog toga vjeruje, a istina je zaista da sam ja kao pisac izmaštao priču, radnju, likove... S tim da ih ponekad volim smjestiti u neko postojeće mjesto ili društvo kojemu takvi izmaštani pripadaju.

Koliko je u romanu ličnog iskustva i sjećanja na ratne godine?

- Evo, odgovor na prethodno pitanje se može prenijeti i u ovaj odgovor s tim da se u ovom romanu "Hamal" još bolje ocrtava zanimljivost i kvalitet dokumentarno-igrane forme u kojoj ja režiram i svoje autorske filmove i drame. "Hamala" sam pisao u formi feljtona i romana, balansirajući između novinarstva i književnosti.

Emociju iz ratne predstave "Sarajevska trokuka" prenijeli ste u književnost. Kako je došlo do tog "preseljenja" iz teatra u roman?

- Logično, Sarajevo i rat su emotivna i prostorna poveznica ova dva moja djela. I u predstavi "Sarajevska trokuka", koju sam radio u ratnom programu IF "Sarajevska zima", radnja se događa od RTV Sivog doma pa do Vratnika i Bistrika, mašta struji u blisku i daleku prošlost iz koje "povlači" junake/likove koji grade sadašnjost, ratuju, vole se, inate, pjevaju i plaču uz pjesmu i muziku...

Koliko je ratno Sarajevo oblikovalo Vašu umjetnost i pogled na svijet?

- Kratko-jasno, za mene boljeg "vajara za umjetnost i oftalmologa za pogled na svijet" nije se moglo naći od ratnog stanja opsade Sarajeva. A tada, tih 1992-95., na žalost i na sreću istovremeno, rat je našao mene, a ne ja njega.

Već postoji veliki interes za knjigu "Hamal" pred skorašnji Sarajevski sajam knjiga. Šta biste voljeli da čitaoci ponesu sa sobom nakon čitanja?

- Volio bih da im postane lahak njihov sopstveni teret dok su u čitalačkom procesu saživljavanja sa sudbinama mojih romanesknih hamala, ipak, uživali u raspuhivanju sarajevske magle sa skrivenih identiteta i tajnih ljubavi iz voza Ćiro ili predratnog noćnog bara sarajevskog hotela Bristol.

Da li je "Hamal" samo jedna priča ili početak šireg književnog ciklusa o Sarajevu?

- Neki dan sam, zahvaljujući ljubaznosti Sektora Arhiva i Dokumentacija RTVBiH, dobio spisak sačuvanih mojih autorskih radio-televizijskih i filmskih djela, koje sam kao saradnik i dugogodišnji uposlenik uradio od 1982-2012. godine. Njih je više od 120, na kojimu su 1/4 tematski, sadržajno i junacima sarajevski. Ako bude zdravlja i inspiracije, volio bih napisati sarajevsku trilogiju kao što sam napisao "Sarajevsku trokuka" u kojoj jedan junak/lik kaže: "Sarajevo je ti je, bolan, kao ribarska trokuka, a uvijek se samo za jednu nacionalnu udicu zakače."