Ćamil Metiljević iz Hrasnice kraj Sarajeva tišler je i graditelj sazova. Poznavaoci prilika dodali bi još: jedan od najznačajnijih savremenih graditelja saza. Njegovi sazovi našli su put do Beča i Bečke filharmonije. Iako Metiljević niječe da je i sazlija, koncem 2014. godine objavljen je i solo CD ovog majstora Umjetnost saza. Decenijama je Metiljević bio pratnja poznatim interpretatorima sevdalinke. Malo s kojim velikanom nije zasvirao.

Njega je taj duhovni instrument probudio u petnaestoj godini. Prisjetio se radijskih emisija Zlatka Prlende, koji je hodao po Bosni i snimao narodne melose.

“Imao sam mali tranzistor i slušao. K’o Bosna šarolika i bogata. Narodi duhovno bogati. Pjesme nema kakve nema. Ti preberi – ćilim je šaren, je li tako?! U tom sam slušanju čuo nešto strahovito lijepo. A to je bio saz. Bilo je tu i šargija”, prisjetio se skromni graditelj sazova.

Dok je jedne prilike slušao muziku na radiju i interesirao se za instrumente, Metiljeviću se obratio i komšija koji je u to vrijeme bio već u poznim godinama.

“I eto, pričao je on sa mnom – djetetom”, prisjetio se Ćamil vremena u kojem su odrasli bili autoriteti djeci zbog činjenice da su stariji. Kazao mu je da ima trešnjevu šargiju sa šest žica. Tako da je to prvi instrument iz te porodice žičanih instrumenata koji mu je došao u ruke. I kada je Ćamil počeo pričati s komšijom, kazao mu je: ”Ima na jednom mjestu, na jednom tavanu, jedan slomljeni saz.” Objasnio mu je da nije njegov već od kolege s kojim je radio – bili su tišleri. Tako se raspitao čiji je tavan, čija je kuća...

“Taj je saz bio na tavanu slomljen na dva dijela – između vrata i kutle. Bio je dudov. Kao balavac nisam znao raditi, ali sam uspio to uraditi. Valjda je to velika ljubav prema tome. Uspio sam”, kazao je Metiljević.

Sa dosadašnjim iskustvom cijeni da je saz u to vrijeme bio star stotinjak godina.

“Tako sam ja njega popravio. I svirao je taj saz. Bili su tu magnetofoni pa smo i snimali”, kaže majstor.

No, komšija je poželio da ga ima nakon što je saz progovorio. Ali saz nakon toga nije dugo živio – skrhan je. Ubrzo nakon toga Ćamilov rahmetli babo putovao je u Tursku, tako da je on dobio jedan turski mali saz.

“Odatle sam krenuo i svirati. Bio mi je uzor Muhamed Mešanović Hamić pa sam počeo neke stvari skidati. Išlo je to pomalo. Onda sam počeo praviti sazove.”

Inače, turski i bosanski saz razlikuju se u načinu sviranja, što omogućavaju drugačije raspoređena perdeta (polja). Kod turskog je saza mnogo više perdeta.

Napraviti saz jeste dug proces. Prvo je nabavka pa sušenje drveta – godinu se čeka. Kako ovaj majstor nema pristup industrijskoj tehnologiji snalazi se – sakriva drvo u tamu, u trapove... Ne smije biti na suncu, na vjetru...

“Kako se koristi cijelo drvo teško ga je osušiti. Majstor koji, naprimjer, pravi gitare suši uglavnom peticu dasku. E, to je već drugačije. A u deblu gdje ima srce. Ali, uspijeva se”, dodao je Metiljević. 

Precizne evidencije nema, ali misli da je do sada napravio više od šezdeset sazova. Najviše je pravio sazove od autohtonog bijelog oraha.

“Nekoliko sam napravio i od crnog oraha, tzv. divljeg. Pa i od crnog javora. Bijelog je malo, Bosna ga malo ima, pa je i zaštićen. A onda od trešnje”, ispričao je.

“Šta znači praviti saz i iščekivati šta ćeš dobiti?! To je teško iščekivanje – i nema tu pisanog pravila (vrat može biti koji cenat duži ili kraći). Ja idem otprilike na šezdeset centimetra korisnog prostora za perdeta”, kazao je ovaj samouki a vrhunski majstor.

Zagonetka u pravljenju saza jeste što ne znaš šta ćeš dobiti. Posjetilac se na koncu ne može ne zapitati kako je moguće imati ovakvu oazu sevdalinke kraj Sarajeva – sačuvati je? Kako Ćamila nije uzeo dunjaluk? Njemu je Sarajevo zapravo daleko. Posjeti ga samo kada mora, a oni što sevdalinku vole posjete Ćamila. I kako on kaže: “Sevdalinka je ozbiljna stvar, kao što je Bosna ozbiljna zemlja.”