Izvjesni fra Luka Marković, klasični islamofobni kokošar, obavijestio nas je ovih dana, nas Bošnjake, kakvi bismo sukladno njegovim mjerilima i ukusu trebali i/ili morali biti. No, kako su se kolege iz Stava već pozabavili ovim likom – stručno, snažno i argumentirano – sasma je nepotrebno ponavljati izrečeno. Sve su rekli. Idem dalje. A dalje jeste priča o rahmetli Senadu Mičijeviću: šejhu nakšibendijskog tarikata, historičaru, etnologu... I Bošnjaku. Bošnjaku koji je mnogo znao o katoličkom nauku (a i o pravoslavnom) i ovakve poput nesretnog Markovića, kada je trebalo, a počesto jeste, svojom čudesnom erudicijom retorički stavljao u mali džep. Ali o tome nekom drugom prilikom. Evo priče o velikom Senadu Mičijeviću:

Sparna je ljetna noć. Almir i ja sjedimo u njegovom dvorištu i čekamo Senada. Javio se, nadomak je Tuzle, u Živinicama, dolazi za dvadesetak minuta. Šutimo, čekamo i slušamo jacijski ezan s obližnje džamije. I evo ga. Visok, mršav, dugog koraka, smije se, naziva selam i govori: “E, tako se dočekuje šejh! Promijenit ću vam vird, zaslužili ste! Aferim, bit će nešto od vas! Nešto kasnije, kada je Senad otišao u toalet osvježiti se, naginjem se preko stola i šapućem Almiru: “Ti reče da je krenuo u Albaniju, u posjetu nekom šejhu? Iz Mostara preko Tuzle?! To je kao da iz Tuzle ideš u Sarajevo preko Zagreba! Nešto mi tu nije...” – “Ne znam”, šapatom će Almir, “ali sve mi se čini da je došao oprostiti se s nama. Možda ga ponovo nećemo vidjeti.”

I zaista, bio je to naš posljednji susret. Nakon kraće bolesti, preselio je na pravedni svijet prvog dana proljeća naredne 2013. godine. (Tokom bolesti Almir ga je posjetio. Nažalost, ja nisam, iz objektivnih razloga. Senad mu je tom prilikom, pored ostalog, rekao i ovo: “Ostani u Mostaru još dva dana. Toliko ću još poživjeti. Na mojoj će dženazi, uključujući i tebe, biti svega četrnaest ljudi.” Almir mi je nedavno ovo pričao. Na dženazi je, veli, zaista bilo svega četrnaest ljudi.)

Ovih dana, a u dvojbi da li da uopće pišem o samozatajnom Senadu Mičijeviću (shvatio sam, i to odavno, da mi se i pored višegodišnjeg poznanstva otkrio tačno onoliko koliko je htio i da o njemu premalo znam), susreo sam na ulici dragu mi i eruditnu osobu. “Pišeš li šta” – veli. – “Da, tekst o Senadu Mičijeviću.” – “Ko je to” – iznenađeno će. – “Neko ko nedvojbeno zavređuje da se o njemu piše. Hvala ti, pomogao si mi.”

Senad je za mnoge bio oprečna ličnost. Bio je formalist, ali ne i okovan formalizmom; bio je derviš, ali i kritičan prema dervišima; bio je blag u ophođenju i postupcima, a u tekstovima koje je pisao oštar, hirurški precizan.

Dakako, nije teško pogoditi da mu je takva argumentima potkrijepljena spisateljska oštrina na leđa natovarila armiju neprijatelja. Uslijedio je kontraudar. Žestoke opstrukcije. Sva vrata u Mostaru, a i šire, bila su za njega zatvorena (ovo se odnosi na institucije, a ne pojedince, op. a.). Ostao je bez ikakve egzistencije. Ipak, premda je doslovno životario, a počesto nije imao ni struju u kući, uspio je iznjedriti Bosanski etnološki rječnik, prvi rječnik takve vrste publiciran u Bosni i Hercegovini. Ovo, za bosanskohercegovačku kulturnu baštinu, kapitalno djelo medijski je izignorirano, promocija knjige desila se samo u Tuzli februara 2011. godine (nas nekolicina sve smo organizirali), a znanstveni krugovi, osim Alena Kalajdžije, na Rječnik i njegovu vrijednost nisu obratili iole značajniju pozornost.

Studija o Sari Saltuku, islamskom misionaru i bogougodniku iz 13. stoljeća, objavljena posthumno, druga je iznimno značajna Mičijevićeva knjiga. Pisana je nepristrano i znanstveno utemeljeno, onoliko koliko je to bilo moguće budući da se mitski i stvarni život Sari Saltuka – kroz druge tekstove o njemu uključujući i Saltuknamu autora Ebul Hajra Rumija – neprekidno isprepliću. O tome i Mičijević piše: “Predanja o njegovom životu izmiješala su se s predanjima o drugim gazijama i evlijama. Zbog toga je vrlo teško utvrditi činjenice o stvarnom životu Sari Saltuka.”

Autor dalje ukazuje na to kako su historijski podaci nerijetko u međusobnoj suprotnosti, a kao primjer navodi navodno turbe Sari Saltuka u Blagaju kod Mostara. Mičijević naglašava ovo: “Po predanju, Sari Saltuk je oporučio da se napravi sedam tabuta i pošalje u sedam kraljevina koje će 'pobjedonosna vojska osvojiti’. Među tih sedam zemalja uvrštena je i Bosna, pa otuda vjerovatno i legenda o njegovom turbetu u Blagaju kod Mostara.”

Iskreno, jedva suzdržavam huju dok ispisujem ove redove. Zašto? Pa Senad je, kao znanstvenik, u Bosni i Hercegovini potpuno, ali potpuno marginaliziran. Primjerice, njegovi ogledi o sufizmu, napose oni o bektašijskom tarikatu i drugim tzv. vojnim derviškim redovima, obilato se publiciraju u časopisima na albanskom jeziku – u Albaniji, Makedoniji i Kosovu. Ovdje ne. Opet zašto? Ne znam. I šta sad da kažem? Bruka! Sramota! Jad! Čemer!... Bezveze. Opća mjesta. Nikog nije briga za tamo nekog Senada Mičijevića. Ali mene jeste. Pa, evo, ostavljam ovaj i ovakav trag. Kao dokaz.