On je najkraće rečeno udžbenički primjer političkog kalkulanta. Vodi proračunate, često oportunističke igre moći, manipulira situacijama i ljudima da bi povećao svoj utjecaj ili dobio političke poene. Fokus mu je uvijek na političkoj borbi za vlastitu poziciju, a ne na stvarnom vođenju politike s konkretnim rezultatima.
I takav je on od 1998. godine, na budžetskim jaslama, uvijek s ambicijom da se na političkoj sceni popne do samog vrha.
On je Denis Bećirović, aktuelni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji je i za ovogodišnje Opće izbore dobio podršku 12 stranaka.
Prije četiri godine, kada mu je ponuđena kandidatura, politički kalkulant je pristao pod uvjetom da ukoliko izgubi u izbornoj utrci čeka ga osigurana fotelja u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. I pristalo se na to. I SDP koji ga je predložio i ostalih 10 stranaka koje su ga podržale.
Na siguricu je odigrao ovaj politički maratonac bez žuljeva i ovoga puta. No, apetit se sada otvorio. Prema nezvaničnim informacijama Stava, Bećirović je osim mjesta delegate u Domu naroda BiH zatražio da preuzme i vođenje SDP-a BiH. I upravo tu se krije istina o najavi Nermina Nikšića, predsjednika SDP-a da će se nakon Općih izbora u oktobru povući u penziju.
Bećirović od 1998. trči isključivo po budžetskoj stazi. Nikada nije znojav, nije umoran, uvijek spreman za sljedeći mandat.
Igra pacerski: ne da pobijedi trku, nego da tempo drži taman toliko da se nikad ne mora pitati šta poslije. Vizija? Principi? Zaboravite.
Sve se mijenja, kriza je sve izraženija u Bosni i Hercegovini, kako politička, tako i sigurnosna, ali Denis ostaje konstanta - miran, disciplinovan i duboko posvećen samo sebi. On je uvijek tu, nikada nije kriv.
Posebna vrijednost Bećirovićeve politike je narcisoidna samodovoljnost. Dok se Bosna i Hercegovina lomi između kriza, blokada i geopolitičkih tektonskih poremećaja, Denis ostaje stabilan – poput spomenika koji ne zna čemu tačno služi, ali zna da mora stajati na vidljivom mjestu.
Narcisoidno miran, budžetski siguran i uvijek uvjeren da se država vrti oko njega – čak i kad stoji u mjestu.
On politiku prakticira kao šah bez protivnika: sam sebi postavlja figure, pomjera ih i na kraju sam sebi aplaudira.
Njegova narcisoidnost ne traži dijalog, jer dijalog nosi rizik. A rizik nosi mogućnost da neko postavi pitanje na koje nemaš unaprijed pripremljen odgovor. Zato Denis ne daje intervjue "jedan na jedan". Novinari su dozvoljeni isključivo u formi monologa – konferencija, saopćenja, unaprijed ispisane misli koje niko ne smije poremetiti potpitanjem. Direktan intervju je opasan jer ogledalo može puknuti, a Denis voli refleksiju, a ne stvarnost.
Političke protivnike ne pobjeđuje argumentima nego odsustvom. Pusti ih da govore, da se svađaju, da se troše.
Narcisoidno je uvjeren da je iznad sukoba, iznad pitanja i iznad novinara, Denis je dokaz da se u Bosni i Hercegovini može voditi politika bez razgovora, bez hrabrosti i bez pogleda u oči. Dovoljno je samo gledati sebe.
A tu disciplinu je itekako usavršio. Dokaz je i ova posljednja trgovina za kandidaturu, jer u izbornu utrku zasigurno ne bi ušao da mu nije pismeno (neki tvrde doduše nezvanično čak i kod notara ovjereno) da će ako izgubi (a mogao bi vrlo lako), naredne četiri godine kao delegat u Domu naroda BiH mjesečno u džep stavljati 7.000 KM i voditi SDP.
