U nedjelju 28. maja održani su izbori za predsjednika u Republici Türkiye, gdje je još jednom pobijedio bivši i novi predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. Već nakon prvog kruga izbora, koji je bio 14. maja, s obzirom na veliku razliku u glasovima, znalo se da će Erdoğan odnijeti pobjedu. Uprkos tome, narod Republike Türkiye nije ništa prepustio slučaju, pa je i ovog puta izlaznost bila 84,15 posto, odnosno nešto više od 54 miliona građana je izašlo na izbore.
Opozicija u Türkiye bila je i više nego sigurna da će pobijediti. Isto tako, i mnoge zapadne države bile su uvjerene da će Erdoğan izgubiti, što se prenosilo i preko njihovih medija. Interesantno je da skoro da ne postoji država čije izbore tako pomno prate strane države i strani mediji kao što je slučaj s Republikom Türkiye. Dok su oni bili uvjereni u poraz Erdoğana, sam je Erdoğan na skupovima govorio nešto drugo. „Ja vjerujem onom što vidim na terenu, a ne anketama.“ I to se pokazalo kao jedina istina. Iskusan lider kao što je Erdoğan tačno je pročitao osjećaje svog naroda i naspram toga bio siguran u pobjedu.
Najbolji primjer za to jesu gradovi koji su najteže pogođeni u nedavnom zemljotresu u Republici Türkiye. Nakon samoga zemljotresa, opozicija je putem medija i društvenih mreža vodila žestoku kampanju u kojoj je krivila državu da je sporo reagirala nakon zemljotresa i da nije dovoljno pomogla. Neki građani kojima su jedini izvori informacija bile društvene mreže su i povjerovali u to, međutim oni koji su bili na licu mjesta, odnosno tačno u tim gradovima, znali su pravu istinu, te da su imali podršku države od prvog trenutka. Opozicija je nade polagala u bol ljudi koji su u zemljotresu izgubili svoje voljene, svoje domove, te da će u tom bolu kriveći državu glasati upravo za njih. Ali desilo se suprotno. U gradovima koji su pogođeni zemljotresom pobjedu je odnio upravo Erdoğan.
Türkiye na čelu s Recepom Tayyipom Erdoğanom postala je svjetska sila. Samo u ovoj godini predstavljen je domaći električni automobil TOGG, pametna krstareća raketa, bespilotni borbeni avion „Kizilelma“, za samo 60 dana izgrađena je moderna bolnica s tri stotine kreveta u Hatayu, koji je pretrpio zemljotres te još mnogi projekti koji su uspješno završeni. Iako je opozicija, odnosno koalicija, znala za uspjeh Erdoğanove vlade, nadali su se pobjedi najviše zbog problema s ekonomijom koji su nastali nakon pandemije, zanemarujući činjenicu da ti problemi postoje u svim državama, zatim problemi zbog izbjeglica i na kraju zbog razornog zemljotresa. Ali su izostavili glavnu činjenicu, a to je liderska veza Erdoğana s narodom.
Građani koji su glasali za protivnika Kilicdaroğlua glasali su za njega što unutar svog političkog spektra i nemaju drugog izbora. Građani koji su glasali za Erdoğana, među kojima je i onih koji imaju određena razočarenja u samu stranku, glasali su bez ikakve dvoumice, sto postotno vjerujući svom lideru i uz veliku ljubav. To je najveća razlika između Erdoğana i suprotnog kandidata, koji je dvanaesti put izgubio izbore.
Dovoljno je biti na jednom Erdoğanovom skupu da se vidi kakvu ljubav narod ima prema njemu. Nane i dede od sedamdeset godina dolaze na skupove po dva-tri sata ranije kako bi bili što bliže bini i kako bi svog lidera vidjeli što bolje. Djeca znaju sve i jednu pjesmu, zovu ga „Tayyip dede“ jer ga tako i osjećaju, a on im uzvraća uvijek spremnim igračkama. Čitave porodice čekaju i na suncu i na kiši satima samo kako bi dali svoju podršku i bili uz lidera. Sve one scene gdje narod na ulicama sa zastavama čeka da Erdoğan prođe autom nisu organizirane, isplanirane ili planski dio kampanje, već se događaju samoinicijativno od naroda koji se vodi snažnim emocijama.
Erdoğan apsolutno nema potrebe da organizira neki skup, dovoljno je samo da se zna gdje će kada biti, narod sve ostalo sam organizira. Tako je bilo i ispred škole gdje je i sam Erdoğan sa suprugom Emine glasao. Narod se počeo okupljati već u jutarnjim satima i čekali su sve dok nije došao Erdoğan, a atmosfera je bila ista kao da je u pitanju planirani izborni miting. Zbog silne ljubavi koju osjećaju prema svom lideru, narod želi i da ga vidi, da se pozdravi s njim, fotografiše, a znaju da Erdoğan, uprkos napornom tempu, nikada nije odbio bilo koga ko mu priđe. Pa tako su prije nastajale i situacije gdje se na ulici djeca deru „Tayyip dede“, a on zaustavlja cijeli konvoj i poziva djecu da se pozdravi.
Sama noć kada je već bilo jasno da je Erdoğan pobijedio jeste nešto što se ne može opisati kroz tekstove ili fotografije. U cijeloj Türkiye slavlje je trajalo do jutarnjih sati. U Ankari, gdje sam pratila pobjednički govor predsjednika Erdoğana, prema predsjedničkoj palati bila je rijeka ljudi. S obzirom na samu gužvu, narod je automobile ostavljao daleko, a onda put nastavljao pješke. Neko je pješačio pet, neko deset kilometara i svi su išli uz pjesmu. Djevojka ispred mene je u jednom trenu skinula cipele i nastavila hodati u čarapama. Iako se tada znalo da je Erdoğan još uvijek u Istanbulu i da će u Ankari biti tek za tri-četiri sata, prostor ispred palate je već bio prepun. Na samom ulazu obezbjeđenje propušta dedu u invalidskim kolicima kojeg je dovela kćerka. Kaže mi da ga je oko 45 minuta „vozila“ do palate. Pretpostavljajući odgovor, ipak upitah, s obzirom na godine i na zdravstveno stanje, zašto nije od kuće pratio prenos. „Gleda li Erdoğan na svoje godine i zdravlje kada nama hizmeti? Ako ne sada, kada ćemo biti uz njega?“, pomalo ljutito mi je odgovorio dedo.
Iako sam Erdoğan nije bio stigao, pobjedničko slavlje je uveliko bilo počelo. Djeca i omladina plešu, svi uglas pjevaju pjesme, jedni drugima ustupaju mjesta, nude vodu, hranu. Slučajno ako kome ispadne zastava odmah opominju da se digne s poda. U cijeloj toj buci i gužvi ugledam nanu koja na kartonu klanja. Sačekam da završi i pitam je šta je klanjala. Kaže „namaz kao zahvalu Allahu na pobjedi“. U jednom trenu počinje padati kiša. Možda bi neko pomislio da će se narod razbježati, ali ovdje su ljudi govorili: „Evo kiše, berićet.“ Narod je bez ikakve tegobe i negodovanja čekao satima Erdoğanovo pojavljivanje, čak i da ne gledaju koliko je sati. A tek kada se pojavio na bini, cijelom Ankarom čulo se njegovo ime.
Mnogi su zanemarili upravo ovu vezu Erdoğana i naroda, ljubav koju on osjeća prema njima i suprotno. Zanemarili su da ovu ljubav ne može poljuljati nikakav zemljotres niti bilo koja inflacija. Vjerovatno zato što se ovakva veza lidera i naroda ne može naći u drugim državama. Međutim, nakon ove pobjede, mnogi koji su mislili da će izgubiti, uvidjevši ljubav i povjerenje koje ima kod naroda, počeli su govoriti da će Erdoğan pobjeđivati dok god se bude kandidirao.
