Međutim, treba razumjeti jednu mnogo širu stratešku činjenicu.

Najopasnija situacija za Armiju Republike Bosne i Hercegovine tokom rata nije bila samo kada bi neprijatelj osvojio određeni grad ili kotu. Najopasniji trenutak nastajao je onda kada bi se pokušalo presjeći komunikacije i područja pod kontrolom Armije RBiH pretvoriti u međusobno izolirane enklave.

Upravo je to bila jedna od ključnih posljedica hrvatsko-bošnjačkog sukoba u centralnoj Bosni. Travnik, Zenica, Maglaj, Tešanj, Tuzla, Mostar, Konjic i druga područja nisu predstavljali samo gradove na karti. Njihova međusobna povezanost bila je pitanje opstanka vojnog i političkog sistema Bosne i Hercegovine.  Negativan rezultat u tom smislu je upravo bio cilj agresora na RBiH

Zato je jedna od najvažnijih pouka 1993. godine da se nikada više ne smije dozvoliti da politički spor preraste u teritorijalno zatvaranje države.

Ali upravo ovdje dolazimo do današnje političke dimenzije.

Danas se pitanje takozvanog „trećeg entiteta“ ne može posmatrati odvojeno od iskustva rata. Za njegove zagovornike ono se predstavlja kao pitanje političke ravnopravnosti Hrvata u BiH. To pitanje ravnopravnosti jeste legitimno političko pitanje i mora imati institucionalni odgovor. Ali rješenje tog problema ne bi smjelo ponovo biti traženo kroz teritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine, jer bi se time otvorio isti onaj problem koji je 1993. godine prerastao u oružani sukob – pitanje gdje završava politička autonomija, a gdje počinje teritorijalno izdvajanje.

Daytonski ustavni okvir potvrđuje suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine, dok istovremeno priznaje ravnopravnost konstitutivnih naroda. Hrvatska i danas svoju politiku prema BiH službeno temelji na ustavnoj ravnopravnosti Hrvata i njihovoj legitimnoj političkoj zastupljenosti.

Zato odgovor Bosne i Hercegovine ne treba biti prekid odnosa sa Hrvatskom.

Naprotiv.

Bosna i Hercegovina mora imati što bolje odnose sa Republikom Hrvatskom.

Hrvatska je susjedna država, članica NATO-a i Evropske unije, potpisnica Daytonskog sporazuma i država sa kojom BiH ima ogromne ekonomske, saobraćajne, sigurnosne, porodične i kulturne veze. Te veze nisu slabost Bosne i Hercegovine. One mogu biti jedna od njenih najvećih strateških prednosti.

Zato Sarajevo mora graditi politiku prema Zagrebu koja će biti istovremeno partnerska i principijelna.

Partnerska – jer je Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u zajedničkom interesu mir, stabilnost, evropska perspektiva, otvorena granica, ekonomska saradnja i sigurnost.

Principijelna – jer se legitimna prava Hrvata u BiH moraju rješavati kroz institucije Bosne i Hercegovine, a ne kroz teritorijalnu transformaciju države.

To znači da se pitanje političke reprezentativnosti hrvatskog naroda mora otvoreno rješavati političkim pregovorima, ustavnim promjenama i izbornim reformama, ali uz očuvanje osnovnog principa: jedna suverena i teritorijalno cjelovita Bosna i Hercegovina.

S druge strane, Bosna i Hercegovina mora prestati posmatrati svaku hrvatsku inicijativu kroz prizmu ratnih devedesetih.

To bi bila strateška greška.

Historija se mora pamtiti, ali vanjska politika se mora voditi prema interesima budućnosti.

Zagreb i Sarajevo moraju razgovarati i onda kada se ne slažu.

Moraju održavati otvorene diplomatske kanale.

Moraju razvijati vojnu i sigurnosnu saradnju tamo gdje je ona u interesu obje države.

Moraju unapređivati ekonomsku i infrastrukturnu povezanost.

Moraju zajedno rješavati pitanja granice, energetike, saobraćaja, trgovine i evropskih integracija.

Jer najbolji način da se spriječi novi sukob nije prekid veza sa Hrvatskom, nego stvaranje toliko gustih političkih, ekonomskih, diplomatskih i sigurnosnih veza da teritorijalni sporovi više nikada ne mogu prerasti u vojni problem.

Tu se nalazi i ključna razlika između politike danas i politike 1993. godine.

Danas postoje NATO, Evropska unija, međunarodne institucije, razvijeni diplomatski kanali i mnogo više mogućnosti da se sporovi riješe prije nego što dođu do oružja.

Ako bi se ikada ponovo pojavila ozbiljna politička kriza oko teritorijalnog ili ustavnog uređenja BiH, prvi odgovor Sarajeva morao bi biti diplomatski i politički.

Treba uključiti Zagreb, Bruxelles, Washington, NATO, OHR i druge međunarodne aktere prije nego što se kriza pretvori u sigurnosni problem.

Jer najgori mogući scenarij bio bi da se ponovo počne stvarati atmosfera u kojoj se politički zahtjevi rješavaju teritorijalnim pritiskom, blokadama komunikacija i stvaranjem paralelnih sigurnosnih struktura.

U takvoj situaciji gube svi – i Bošnjaci, i Hrvati, i Srbi, i svi građani Bosne i Hercegovine.

Zato pitanje „trećeg entiteta“ treba vratiti tamo gdje mu je mjesto – za pregovarački stol.

Ako postoji problem političke reprezentativnosti Hrvata u BiH, on mora biti riješen političkim sredstvima.

Ako postoji problem ustavne neravnopravnosti, mora biti riješen ustavnom reformom.

Ako postoji problem izbornog sistema, mora biti riješen izbornim zakonom.

Ali nijedan od tih problema ne smije ponovo postati pitanje teritorijalnog razgraničenja.

Jer iskustvo 1993. godine pokazalo je cijenu takvog pristupa.

Politička odbrana prije vojne odbrane

Zato se strateška pouka rata može svesti na jednostavnu formulu:

Bosna i Hercegovina mora biti dovoljno politički stabilna da joj vojna odbrana nikada ne bude prva opcija.

To znači graditi institucije, održavati unutrašnje komunikacije, čuvati teritorijalni integritet, ali istovremeno održavati maksimalno dobre odnose sa susjedima.

Posebno sa Hrvatskom.

Jer interes Bosne i Hercegovine nije slaba Hrvatska niti izolirana Hrvatska.

Interes Bosne i Hercegovine je stabilna, evropska i prijateljska Hrvatska koja će svoje interese prema BiH ostvarivati diplomatskim i institucionalnim putem, uz potpuno poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta naše države.

Isto tako, interes Hrvatske nije nestabilna Bosna i Hercegovina.

Interes Hrvatske je stabilan susjed, funkcionalna država i prostor sigurnosti na njenoj istočnoj granici.

Upravo na toj tački treba graditi buduću politiku.

Ne na strahu.

Ne na historijskom revanšizmu.

Ne na prijetnjama teritorijalnim preuređenjem.

Nego na interesu, diplomatiji, međusobnoj zavisnosti i jasnim pravilima.

Jer ako je 1993. godina pokazala kako izgleda kada politika zakaže i teritorijalni projekti prijeđu u rat, onda današnja generacija političara ima obavezu učiniti suprotno – spriječiti da politički sporovi ikada ponovo dođu do tačke u kojoj će o njima odlučivati oružje.

Tek nakon razumijevanja ove strateške dimenzije možemo pravilno razumjeti i ono što se dogodilo 1993. godine.

Jer bitke za Travnik, Vitez, Kakanj, Mostar, Bugojno, Gornji Vakuf i Vareš nisu bile izolirani događaji.

One su bile dio šire borbe za kontinuitet teritorije, komunikacija i političkog prostora Bosne i Hercegovine.

A upravo zato njihovo iskustvo i danas ima stratešku vrijednost.