Danas, kad mandat vrijedi zlata a ostvarene ambicije se mjere u mandatima, karijera Sabine Ćudić mnoge ostavlja u čudu. To je priča o vještom brendiranju, o fasadi progresivne, urbane i nadasve patriotske političarke iza koje se, čini se, krije nezaustavljiva, ćudljiva, žeđ za ličnim uspjehom, političko manevrisanje i serija gafova koji otkrivaju duboko nerazumijevanje pulsa naroda kojem se obraća. Njeni potezi, često predstavljeni kao herojski činovi moralne superiornosti, sagledani pod lupom, pretvaraju se u loše režirane predstave za prikupljanje političkih poena.

Najveći test, i po mnogima, konačni pad njene patriotske maske, dogodio se na mjestu koje simbolizira stradanje i otpor – u sarajevskoj Vijećnici. Pred tridesetak evropskih parlamentaraca, u pokušaju da se predstavi kao glas liberalne, post-konfliktne Bosne, Ćudić je izvela intelektualnu akrobaciju koja je zaledila krv u žilama preživjelih. Izjaviti da rat devedesetih i opsada Sarajeva nisu bili etnički ili vjerski sukob, već prvenstveno "borba za moć", nije samo politički gaf. To je historijski revizionizam upakovan u dopadljivu, salonsku frazu za strance koji ne moraju znati razliku između Armije RBiH i Karadžićevih falangi s brda.

Javnost je reagovala instinktivno i povrijeđeno. Udruženja žrtava, borci, intelektualci i građani osudili su ovaj čin kao relativizaciju agresije, negiranje sudski dokazanog genocida i uvredu za stotine hiljada ubijenih i prognanih. Dok je ona, čudeći se njihovim reakcijama, pokušavala oprati svoj obraz nesuvislim objašnjenjima o "vađenju iz konteksta", šteta je već bila učinjena. U tom jednom trenutku, sav njen trud da se pozicionira kao moralni kompas nacije survao se pod teretom vlastite ćudljive ambicije da se dodvori stranim birokratama, makar i po cijenu pljuvanja po vlastitoj historiji.

Ovaj obrazac – korištenje osjetljivih tema za samopromociju – nije nov u njenoj karijeri. Slučaj "Pazarić" iz 2019. godine savršen je primjer. Objavljivanje šokantnih fotografija vezane djece s poteškoćama u razvoju jeste izazvalo opravdani gnjev javnosti i pokrenulo stvari s mrtve tačke. Međutim, pitanje koje je ostalo da lebdi u zraku jeste pitanje motiva i tajminga.

Politički oponenti, ali i ogroman dio javnosti, optužili su je da je materijale čuvala danima, čekajući idealan trenutak za press-konferenciju koja će proizvesti maksimalan politički efekt za Našu stranku. Umjesto da dokaze odmah preda tužilaštvu, kao što nalaže ljudska i zakonska obaveza, ona je od tragedije napravila politički performans. Plemeniti cilj je tako ostao u sjeni optužbi za jeftino politikanstvo. Sabina se opet ćudljivo čudila.

Sličan nivo političke neozbiljnosti demonstrirala je i unutar vladajuće "Trojke". Optužbe koalicionih partnera, da je samoinicijativno nagovorila premijera Kantona Sarajevo Nihada Uka na "fiktivnu" ostavku nakon tragične tramvajske nesreće, razotkrile su njen modus operandi. Umjesto preuzimanja stvarne odgovornosti za haotično stanje u kantonu, pribjegla je provincijskoj predstavi, jeftinom triku čiji je jedini cilj bio smirivanje bijesne javnosti bez ikakvih stvarnih posljedica.

Kritičari s pravom ističu da Ćudić i njena stranka pišu stroga moralna pravila za političke protivnike, ali ih bez problema brišu kada su u pitanju vlastite fotelje. Godinama se brendirala kao borac za prava žena, ali je ostala nijema kada je supruga državnog ministra Staše Košarca iznijela teške optužbe za porodično nasilje. Principijelnost je ustuknula pred pragmatizmom, jer bi insistiranje na smjeni ministra ugrozilo komotnu poziciju u državnoj vlasti.

Analitičari njenih političkih nastupa često ističu da njene oštre kritike upućene kolegama unutar "Trojke", poput Elmedina Konakovića ili Benjamine Karić, ne izviru nužno iz ideoloških razlika. One su, kažu, pogonjene ličnom ćudi, frustracijom i zavišću, jer su oni uspjeli zauzeti pozicije koje je ona priželjkivala za sebe. Njena borba se tako, umjesto političke vizije, svodi na čitanje lekcija u parlamentarnim klupama, čuđenje neistomišljenicima i skupa putovanja u Strazbur, dok konkretni zakoni i rješenja koja bi poboljšala život građana ostaju u drugom planu.

Karijera Sabine Ćudić ogledalo je jedne politike koja se više bavi formom nego suštinom, više ambalažom nego sadržajem. A kada se, kao u Vijećnici, sruši imidž tobožnjeg patriotizma i progresivnosti, ne ostaje nam više ni da se začudimo.