Sam izbor zemalja za prve ovogodišnje zvanične posjete predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdoğana – Saudijskoj Arabiji 3. februara i Egiptu 4. februara – predstavlja najjasnije ogledalo (klišej bi glasio) tektonskih promjena kroz koje prolazi region (i šire - svijet).

"Ankara i Rijad su tokom posjete potpisali ono što je Erdoğan opisao kao velike sporazume o saradnji u odbrambenoj industriji, što odražava rastući zamah u zajedničkim projektima. Dodao je da Turska daje prioritet zadovoljavanju vlastitih odbrambenih potreba, a istovremeno podržava i savezničke zemlje," piše Anadolu Agency.

Ministar energetike Alparslan Bayraktar, zajedno sa svojim saudijskim kolegom, potpisao je sporazum vrijedan 2 milijarde dolara koji predviđa saudijska ulaganja u solarnu i energiju vjetra.

Trenutni obim trgovine između dvije zemlje iznosi 8 milijardi dolara. Ovdje je spomenut cilj povećanja na 30 milijardi dolara.

"Velika pozitivna prekretnica" je kako se generalno opisuju rezultati posjete Rijadu. Prekretnica koja dolazi osam godina nakon najniže tačke odnosa Turske i Saudijske Arabije izazvane ubistvom novinara Jamala Khashoggia u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu 2. oktobra 2018. Incidenta koji je daleko od toga da je  u potpunosti rasvijetljen, a dokumenti slučaja Jeffreya Epsteina potencijalno mogu baciti drugačije svjetlo na zvanično usvojeni narativ. Naime, Epstein je tada u navodnim mejlovima izrazio sumnju da je to možda bila zamka (de facto) lidera Ujedinjenih Arapskih Emirata Mohammeda bin Zayeda (MBZ).

Slično –  kao velika pozitivna prekretnica – može se opisati i odnos Turske i Egipta, koji su pali na najnižu tačku nakon (krvavog) puča 2013. kojim je Abdel Fattah El-Sisi došao na vlast.

Obraćajući se Erdoğanu kao "najcjenjenijem gostu Egipta" El-Sisi je između ostalog rekao: "Ponosni smo na našu zajedničku historiju. Turska, koja ima odnose s arapskim zemljama, posebno Egiptom, prošla je kroz ozbiljan test." To su riječi koje prevazilaze diplomatsku kurtoaziju.

"Turska i Egipat su također zaključili širok set dokumenata o saradnji koji obuhvataju odbranu, trgovinu, javno zdravstvo, poljoprivredu i socijalne usluge. Sporazumi su uključivali okvirni vojni sporazum, saradnju između Turske agencije za lijekove i medicinske uređaje i Egipatske uprave za lijekove, te nove memorandume koji pokrivaju karantin biljaka i veterinarske usluge," piše Daily Sabah.

Uspjeh i značaj ovih posjeta nije teško kvantitativno predstaviti brojem potpisanih sporazuma, memoranduma o razumijevanju i ugovorima o investicijama, okvirnih vojnih sporazuma i povećanjem saradnje u odbrambenoj industriji, čiji značaj se ne može precijeniti. Međutim, njihov značaj uveliko prevazilazi ove materijalne parametre. Njihov značaj je prije svega u promjeni paradigme u razumijevanju i pristupu ove tri zemlje jedna prema drugoj i regionu.

Nivo saglasja u neobično dugom zajedničkom saopštenju Saudijske Arabije i Turske povodom Erdoğanove posjete Rijadu svjedoči o tome. Turska i Saudijska Arabija postigle su harmoniju i sinhronizaciju oko svih regionalnih kriza.

Najvažnije tačke koje se ne odnose na bilateralne odnose su odbacivanje izraelskog priznanja Somalilanda i podrška teritorijalnom integritetu Somalije, odbijanje podjele Jemena i odluka o zajedničkom djelovanju protiv separatističkih snaga RSF-a u Sudanu i osiguranju teritorijalnog integriteta Sudana, te zahtjev za povlačenjem Izraela iz Sirije. Saglasje o Palestini se podrazumijeva.

Isto se može napisati i za Egipat.

Posjete Rijadu i Kairu su oličenje preoblikovanja sigurnosne arhitekture i geopolitičkog okruženja Zapadne azije. Regije koja je posljednje 23 godine svjedočila svakoj vrsti kriza, sukoba i rata. Drugim riječima regija je svjedočila haosu i fragmentaciji. 'Motor haosa' (izraz Haima Bersheetha, izraelskog akademika i filmskog stvaraoca) je uvijek bio Izrael, koji je uspješno manipulirao Sjedinjene države da ulaze u ratove za njegov račun u skladu sa doktrinom Clean Break iz davnih devedesetih. (Sjetimo se izjava generala Wesleya Clarka o 7 zemalja koje su neokonzervativci planirali srušiti 2001.)

"Turska se opirala u Siriji. Opirala se sama. Odnos SAD-a i Evrope sa Sirijom transformirao se u odnose s terorističkim organizacijama, idući dalje od rušenja Ba'ath režima, s ciljem fragmentacije zemlje, stvaranja masovnog haosa na jugu Turske i prijetnje Turskoj s juga," piše İbrahim Karagül u Yeni Şafaku, zaključujući "Sirija je bila najveća geopolitička pobjeda Turske u ovom stoljeću, jer se borila protiv cijelog svijeta."

To je bio turski 'Clean Break', koji omogućava ovo preoblikovanje sigurnosne arhitekture i geopolitičkog okruženja. Preoblikovanje koje je u direktnoj suprotnosti sa preoblikovanjem regije kakvo je Netanyahu, kao arhitekta doktrine iz devedesetih, zamislio i sprovodio uz veliku pomoć Ujedinjenih Arapskih Emirata i koje se vratilo kao bumerang stvorivši savez koji Tel Aviv (ni Abu Dabi) ne mogu da kontrolišu.

Stoga nije čudo da su reakcije Izraela, blago rečeno, negativne, objektivno na granici panike. Dnevnik Yedioth Ahronoth piše o izolaciji Izraela lamentirajući nad udaljavanjem od Saudijske Arabije i zaključujući da je “Egipat možda jedna od najtežih zemalja za popraviti odnose, ali Ankara je prevazišla tu poteškoću."

Penzionisani izraelski brigadni general Amir Avivi upozorio je da bi nedavni vojni sporazum između Turske i Egipta, potpisan tokom posjete turskog predsjednika Erdogana Kairu, mogao predstavljati buduću prijetnju Izraelu. Avivi je sporazum opisao kao znak rastuće "radikalne sunitske osovine". Ex general vjerovatno misli da će ubacivanjem riječi “radikalno” djelovati zastrašujuće za zapadni svijet.

Nema ničeg "radikalnog" u opiranju hegemonskim planovima Izraela i satrapa mu UAE i sjajno je da su Saudijska Arabija i Egipat (najzad) probuđeni i zajedno sa Turskom i Katarom djeluju sinhronizovano. Rezultati su već vidljivi u Sudanu gdje je sudanska vojska, uz podršku Turske, Egipta i Saudijske Arabije, probila opsadu Kordofana.

Puno je komentara tipa 'to nije bilo zamislivo prije deset godina'. Nije, fakat. Međutim nije bilo zamislivo ni prije samo četiri. Prije 7. oktobra 2023. opći utisak je bio da će Saudijska Arabija pustiti Palestince niz vodu, 'zaboraviti' Arapsku mirovnu inicijativu iz 2002. po kojoj je uslov priznanja i normalizacije odnosa sa Izraelom povlačenje Izraela sa svih okupiranih teritorija (ne samo u Palestini, nego u Libiji i Siriji) i uspostavljanje nezavisne i suverene palestinske države na palestinskim teritorijama okupiranim od 4. juna 1967. na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, s istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom. Izgledalo je da MBS samo što nije potpisao Abrahamove sporazume. Uostalom, 7. oktobar je bio palestinski krik protiv tog percepiranog zaborava. Iz današnje perspektive ta percepcija kao da je bila miraž zajedničkih propagandnih napora SAD, Izraela i UAE.

Geopolitičko buđenje koje ove posjete oličavaju potaknulo je ideje/govorkanja o kolektivnom sporazumu o odbrani između Saudijske Arabije, Pakistana i Turske, ka nekoj vrsti muslimanskog NATO-a. U nedavnom intervjuu ministar inostranih poslova Hakan Fidan je bio upitan o tome: "Kada ispitate hronične probleme regije, vidite da je glavni problem nedostatak povjerenja među zemljama, što stvara pukotine među njima. Ili dolazi vanjski hegemon i stvara probleme, ili se terorističke organizacije pojavljuju iznutra, izazivajući građanske ratove i druge parametre nestabilnosti. U konačnici, imamo prijedlog: 'Sve zemlje u regiji moraju se ujediniti i stvoriti sigurnosnu platformu. Zemlje u regiji moraju se obavezati na međusobnu sigurnost. Kada zemlje vjeruju jedna drugoj, 80% problema je već riješeno. Trenutno su u toku razgovori. Ali još nismo potpisali nikakav sporazum. Vizija našeg predsjednika je inkluzivnija, šira platforma koja proizvodi solidarnost i stabilnost..."

"Ništa nije moćnije od ideje čije je vrijeme došlo" – Victor Hugo.