Tenzije između Islamabada i Kabula sve su izraženije posljednjih mjeseci iako je u Pakistanu u početku vladala euforija nakon ishitrenog povlačenja američkih trupa iz Afganistana. Zahlađenje odnosa Islamabada i Kabula znači da utjecaj Pakistana na afganistanske talibane ne samo da nije tako snažan kako se to prikazivalo u medijima već da sve više opada.

Bolji poznavaoci prilika u ovom dijelu svijeta znaju da su sukobi duž sporne granice između Afganistana i Pakistana problem koji traje više od sedam decenija. Otkako su talibani preuzeli političku kontrolu u Kabulu u augustu 2021, učestalost ovakvih sukoba naglo se povećala. Pakistan je donedavno pokušavao minimizirati značaj tih sukoba pozivajući na diplomatsko rješenje problema, ali pitanje nemira u pakistanskom paštunskom pojasu postalo je preveliko da bi se moglo permanentno gurati pod tepih.

NERJEŠIVO PITANJE MEÐUDRŽAVNE GRANICE

Unatoč talibanskom režimu, koji se smatra proislamabadskim, temeljna pitanja neslaganja oko granice između dvije zemlje i dalje se čine nerješivim. Zanimljivo je da vlasti u Kabulu, kako sadašnja talibanska, tako i prethodne antitalibanske i inkluzivnije vlade, nikad nisu prihvatile tzv. Durandovu liniju kao međunarodnu granicu između Pakistana i Afganistana, što je izazvalo nedavne sukobe između njihovih sigurnosnih snaga. Durandova linija ostaje ključni pokretač tenzija i permanentno podriva izgradnju povjerenja i izaziva neprijateljstvo između dvije susjedne zemlje. Štaviše, novi afganistanski vladari suočeni su s brojnim izazovima glede upravljanja državom i njenom rekonstrukcijom, i to u okolnostima odsustva međunarodnog priznanja, humanitarne katastrofe i potpunog kolapsa sistema zdravstvene zaštite, obrazovanja, posebno nezadovoljstva žena, i izgradnje osnovne infrastrukture razorene decenijama rata. Dodatni problem za talibanske vlasti predstavlja reinkarnacija terorističke prijetnje u Afganistanu u obliku ekstremista tzv. Islamske države.

Vojna pobjeda afganistanskih talibana u Afganistanu imala je inspirativan učinak na snage koje žele nametnuti partikularnu verziju talibanskog šerijatskoga zakona i u susjednom Pakistanu. Stoga, Pakistan ima dovoljno razloga za zabrinutost zbog upada afganistanskih talibana preko Durandove linije na teritoriju Pakistana i skloništa koje pakistanski talibanski teroristički pokret Tehrik-e Taliban Pakistan (TTP) navodno pronalazi na teritoriji Afganistana. Kritičari Pakistana danas tvrde da se praksa pružanja podrške džihadističkim snagama od Islamabada Pakistanu vraća kao bumerang, raspirujući ekstremizam, te vjerski i etnički antagonizam u redovima vlastite populacije u Pakistanu. Jasno je da je sve vrijeme trajanja sukoba u Afganistanu, još iz vremena sovjetske invazije, prije više od 4 decenije, postojala snažna ideološka veza koja je pomogla Pakistanu da, iako ne u potpunosti, kontrolira talibane u Afganistanu, ali da svakako nad njima ostvari ozbiljan utjecaj. Pakistanska politika prema Afganistanu sve vrijeme bila je usmjerena ka jačanju tzv. strateške dubine Islamabada s obzirom na geografski položaj Pakistana i znatan hendikep u odnosu na Indiju, s kojom je Pakistan imao tri velika ratna sukoba. Durandova linija je uspostavljena 1893. godine kao međunarodna granica između Indije i Emirata Afganistan od Mortimera Duranda, britanskog diplomate indijske državne službe, i Abdurahmana Kana, afganistanskog emira, kako bi utvrdili granicu svojih sfera utjecaja te poboljšali diplomatske odnose i trgovinu. Britanci su u to vrijeme smatrali Afganistan nezavisnom državom iako su kontrolirali vanjske odnose i diplomatske odnose Kabula. Sporazum je uključivao obavezu da se neće vršiti uplitanje Engleza izvan Durandove linije. Granica je uspostavila Afganistan kao svojevrsnu tampon-zonu između britanske Indije i carske Rusije, pred kraj britansko-ruske velike igre. Liniju, izmijenjenu Angloafganistanskim ugovorom iz 1919. naslijedio je Pakistan 1947, nakon uspostave državne nezavisnosti.

NAJOPASNIJA GRANICA NA SVIJETU

Durandova linija presijeca područja plemena etničkih Paštuna i proteže se ka jugu kroz provinciju Balučistan, teritorijalno najveću, ali nerazvijenu provinciju Pakistana, politički razdvajajući etničke Paštune (kojih je u Balučistanu većina), kao i Baluče i druge etničke grupe, koje žive s obje strane granice Pakistana i Afganistana. Linija također razgraničava pakistansku sjeverozapadnu provinciju Khyber Pakhtunkhwa, Balučistan i Gilgit-Baltistan u sjevernom i zapadnom Pakistanu od sjeveroistočnih i južnih provincija Afganistana. Iz geopolitičke i geostrateške perspektive, ova linija opisana je kao jedna od najopasnijih granica na svijetu. Iako je Durandova linija međunarodno priznata kao zapadna granica Pakistana, ona ostaje uglavnom nepriznata u Afganistanu. Sardar Mohammed Daoud Khan, bivši premijer i predsjednik Afganistana, oštro se suprotstavio granici i pokrenuo propagandni rat u cilju diskreditacije pravne validnosti ove granice. Za vrijeme njegove posjete Pakistanu 1976. ublažio je svoj ton i priznao Durandovu liniju kao granicu. Međutim, tokom 2017, usred prekograničnih tenzija, bivši afganistanski predsjednik Hamid Karzai, koji je ostao da živi u Kabulu nakon povratka talibana na vlast, izjavio je da Afganistan nikada neće priznati Durandovu liniju kao granicu između dvije zemlje.

U strahu od etničke homogenizacije Paštuna koji bi jednog dana mogli pokazati aspiracije ka stvaranju vlastite paštunske etničke države, što bi dovelo do prijetnje teritorijalnom integritetu Pakistana, pakistanske su vlasti nastojale etničko pitanje reducirati na marginalno pitanje i nevažnu stvar, potencirajući isključivo islamski karakter Paštuna u skladu s vlastitom državnom ideologijom koja je zasnovana na islamu. Upravo je ovaj pristup Islamabada prema Paštunima preferirao jačanje islamističke ideologije talibana koji dolaze iz reda Paštuna. Pakistan je uspostavljen na temelju islamskog identiteta i bilo kakvo potenciranje etničkih razlika koje su u Pakistanu prihvaćene, ali više u obliku folklora i običaja, a manje u obliku etničkog samoopredjeljenja, moglo bi dovesti do neželjenih posljedica i potaknuti etnički i teritorijalni secesionizam. Akademska i obavještajna zajednica u Indiji radi na poticanju separatističkih tendencija u Pakistanu pružanjem tajne podrške etničkim separatističkim snagama u Pakistanu.

INDIJA POKUŠAVA IZGLADITI ODNOSE S TALIBANIMA

Stoga, u novije vrijeme, posebno nakon  dolaska talibana na vlast u Kabulu, politika New Delhija pokušava na razne načine ostvariti kontakte i izgladiti svoje odnose s talibanima u Kabulu. U tom kontekstu treba posmatrati i snažnu medijsku i akademsku debatu koja se odvija u Indiji, a koja pokušava problematizirati pitanje značaja paštunskog etničkog faktora koji Indija želi apostrofirati fokusirajući se na historijski značaj Paštuna kao naroda. Stoga, neke od najboljih studija koje su u novije vrijeme napisane o Paštunima proizvedene su upravo u Indiji. Jedna od najnovijih takvih studija o Paštunima jeste djelo renomiranog indijskog historičara i bivšeg funkcionera obavještajne zajednice Tilaka Devašera pod naslovom Paštuni, Sporna historija. Ključni argument Devašerove studije jeste da su Paštuni možda najveća etnička grupa na svijetu koja nema vlastitu državu. Naseljavaju područje od planinskog lanca Hindukuš do rijeke Ind koje se proteže preko Pakistana i Afganistana. Pakistan je koristio područja u kojima dominiraju Paštuni u plemenskim područjima pod federalnom upravom (FATA) kao lansirnu rampu protiv sovjetske okupacije Afganistana 1980-ih i kasnije tokom rata protiv terorizma pod vodstvom SAD-a. U tom procesu FATA je držana u ustavnoj i informativnoj crnoj rupi. Nezadovoljstvo je konačno buknulo 2018, kada je izvršeno ubistvo jednog paštunskog mladića, što je dovelo do široko rasprostranjenih protesta. Recenzenti knjige navode kako prikaz Paštuna veterana analitičara Tilaka Devašera ispunjava prazninu u geopolitičkom razumijevanju Južne Azije, s obzirom na povlačenje SAD-a iz Afganistana i tektonske geopolitičke promjene moći u ovoj turbulentnoj i iznimno značajnoj regiji, gdje se sudaraju tri nuklearne sile i dvije najmnogoljudnije države na svijetu, regiji u kojoj živi više od 3,5 milijarde ljudi.

Drugi važan izazov s kojim se suočavaju vlasti u Islamabadu jeste buđenje lokalnih talibana koje predstavlja TTP, čiji su protagonisti nedavno proglasili vlastito teritorijalno područje na sjeveru zemlje u pograničnim dijelovima prema Afganistanu. U Pakistanu sve više dolazi do izražene islamske radikalizacije čiji se protagonisti danas više usmjeravaju ka vlastima u Islamabadu. Islamističke i džihadističke snage sada se pozivaju na islam ne toliko u suprotnosti prema Indiji, koju vide kao antimuslimansku, kao što su to tradicionalno činile, već da bi izvršile pritisak na Pakistansku vladu da potvrdi islamski karakter zemlje.

ISKAZIVANJE NEPOSLUŠNOSTI PAKISTANU

Analitičari političkih prilika u regiji Južne Azije vjeruju da su talibani godinama pripremani da budu vrijedno strateško oružje pakistanskog sigurnosnog establišmenta, uključujući ih i kao instrument u radikalnijim okršajima s Indijom, posebno zbog pitanja Kašmira, čiji su građani 2019. svedeni na potlačenu skupinu kojoj je oduzeta autonomija, a čijoj domovini prijeti demografski inžinjering, a možda i genocid. Sve je jasnije da talibani više nisu pod kontrolom Islamabada već da su autohtona afganistanska politička grupacija koja pod kontrolom drži cijeli Afganistan. S druge strane, talibanski politički predstavnici u Kabulu sve više pokazuju spremnost za uspostavu dobrih odnosa s New Delhijem. To znači da ih se više neće moći instrumentalizirati u obračunima između Pakistana i Indije. Indija ozbiljno računa na reprošman s talibanima u Kabulu kao na realnu mogućnost.  U odsustvu međunarodnog priznanja i pristupa finansijama, Indija je kadra obezbijediti prijeko potrebno finansiranje za obnovu i razvoj Afganistana. Drugim riječima, iako su odnosi Indije i talibana opterećeni nepovjerenjem i ideološkim kontradikcijama, primjetno je da oni barem postaju manje otvoreno neprijateljski. Pakistan se sve vrijeme smatrao glavnim korisnikom politike režima predvođenog talibanima u Kabulu, ali su talibane ovog puta za pregovarački sto dovele snažne regionalne sile, uključujući Rusiju, Kinu i dakako Katar. Talibani, moglo bi se kazati, počinju da šalju signale da su možda manje podložni primanju instrukcija od Pakistana. O tome najbolje svjedoče pogranični sukobi i prijetnje pakistanskih vlasti, posebno ministra unutrašnjih poslova Ranaa Sanaullaha, koji je zaprijetio da bi Pakistan mogao vojno intervenirati u Afganistanu ako talibanske vlasti u Kabulu nastave pružati utočište TTP-u.  Talibanski režim u Kabulu sve više iskazuje neposlušnost prema Pakistanu, a talibani izbjegavaju da budu percipirani kao marionete Islamabada. Pakistanski navijači za vrijeme utakmice u kriketu nazvali su cijelu afganistansku naciju izdajicama implicirajući da su Afganistanci koji decenijama žive u Pakistanu kao izbjeglice nezahvalni na gostoprimstvu koje im je ukazano, dok su neki Afganistanci Pakistance nazvali teroristima.

PAŠTUNSKI NACIONALIZAM

Pretežno paštunski, talibanski pokreti i u Afganistanu i u Pakistanu imaju i neke korijene u paštunskom etničkom nacionalizmu, koji često zanemaruju oni koji pokušavaju Paštune usmjeriti ka islamskom ekstremizmu prikrivajući značaj etničke pripadnosti. Postoji škola mišljenja koja tvrdi da pakistanskom sigurnosnom establišmentu odgovara instrumentaliziranje islamskog faktora u talibanskom svjetonazoru budući da je paštunski nacionalizam bio hronična glavobolja za Islamabad. No, talibanski pokret koristio je oba identiteta kako bi postigao svoje ciljeve, ovisno o situaciji. Ohrabreni usponom afganistanskih talibana na vlast, pakistanski talibani, Tehrik-e Taliban Pakistan (TTP), proglasili su prve svojim uzorom i pokrenuli terorističku kampanju unutar Pakistana iz svoje baze u Sjevernom Vaziristanu. TTP je krajem prošle godine prekinula petomjesečni prekid vatre postignut s vladom u Islamabadu. Nedugo nakon toga (30. novembra 2022) bombaš-samoubica iz TTP-a raznio se u blizini policijskog kamiona u nemirnoj provinciji Balučistan, ubivši najmanje tri i ranivši 28 osoba, uključujući 20 pripadnika obezbjeđenja. Preuzevši odgovornost za napad, TTP je poručio da je to odmazda za ubistvo jednog od njihovih komandanata Abdula Walija, poznatog i kao Omar Khalid Horasani. Nakon što je TTP jednostrano prekinuo primirje, očekuje se više smrtonosnih napada u oblastima u kojima je TTP kultivirao svoju mrežu. Kraj kontroverznog prekida vatre također je koincidirao s tranzicijom pakistanske vojske, na čije je čelo imenovan general Asim Munir Ahmed, koji je naslijedio generala Kamara Džavida Badžvu na mjestu načelnika štaba Pakistanskih oružanih snaga.

Nakon porasta islamističkog militantizma u plemenskim područjima, pakistanske snage sigurnosti suočavaju se s direktnim napadima TTP-a, što je dovelo da se vlada žali na sigurna utočišta terorista u Afganistanu. Čini se da je savez između afganistanskih i pakistanskih talibana danas jači nego ranije, a postoje indicije da se radi o nekoj vrsti koordiniranih napada preko Durandove linije. Afganistanski i pakistanski talibani, Paštuni, ne žele prihvatiti izgradnju zida od bodljikave žice između dvije države. Prema izvještaju jednog pakistanskog istraživačkog centra, u okrugu je došlo do porasta terorističkih napada za 50 posto otkako su se talibani vratili na vlast u Afganistanu, naglašavajući pogoršanje sigurnosne situacije. Pakistanska pogranična područja poprište su alarmantnog porasta broja iznuda i otmica radi otkupnine i drugih oblika reketiranja. Bogati stanovnici i lokalni zakonodavci ucjenjivani su od TTP-a, koji uživa slobodu djelovanja u Afganistanu. U posljednjih nekoliko mjeseci došlo je do značajnog porasta broja sličnih ucjena i iznuđivanja TTP-a u Karačiju, najvećem pakistanskom gradu na jugu pokrajine Sind, u kojem su većina stanovnika Paštuni. Pakistanski politički establišment bio je uvjeren da će mu afganistanski talibani pomoći da kontrolira TTP, ali su se takva očekivanja pokazala neutemeljenim. U svom obraćanju Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda u septembru 2022. pakistanski premijer Šehbaz Šerif je napomenuo da Pakistan dijeli globalnu zabrinutost zbog prijetnje koju predstavljaju glavne terorističke grupe koje operiraju iz Afganistana, posebno Islamska država, ISIL-K i TTP, kao i Al-Kaida, Islamski pokret Istočnog Turkestana (ETIM) i Islamski pokret Uzbekistana (IMU). Pakistanski ministar vanjskih poslova Bilawal Bhutto Zardari također je nedavno ponovio riječi premijera podržavši međunarodne pozive talibanima da pokažu praktičan napredak u sprečavanju globalnih terorističkih grupa koje prijete sigurnosti Pakistana iz njihovih afganistanskih utočišta.

Budući da je američka strateška ovisnost o podršci Pakistana gotovo nestala nakon izlaska američke vojske iz Afganistana, Pakistan se danas suočava s višestrukim izazovima glede zaštite svojih strateških interesa u Afganistanu. Pakistan više nije prva linija fronta američkog rata protiv terorizma u Južnoj Aziji. Nakon što je Pakistanski parlament prošle godine izglasao nepovjerenje Vladi Imrana Khana, za što je Khan optužio obavještajnu intervenciju Washingtona, Islamabad ulaže energične napore kako bi popravio narušene odnose sa Sjedinjenim Državama izazvane nekim potezima prethodne Khanove administracije. Zadatak pakistanskih diplomata nije nimalo jednostavan s obzirom na geopolitičke promjene i interese Washingtona, koji je danas puno bliži New Delhiju nego Islamabadu. Pakistanski establišment više nije siguran da je Pakistan i dalje nezamjenjiv partner Amerike ili je tek jedna od prepreka koja se može izbjeći u potrazi za rješenjem zapadnih sigurnosnih dilema u Afganistanu. Američki specijalni predstavnik za Afganistan Thomas West odbacio je tvrdnje da Pakistan i dalje igra nezamjenjivu ulogu u posredovanju u dijalogu između Washingtona i Kabula, davši time do znanja da je Washington sposoban direktno razgovarati s afganistanskim talibanima. Na pitanje o potrebi korištenja pakistanskog zračnog prostora za izvođenje specijalnih operacija unutar Afganistana West je naglasio namjeru Amerike da reorganizira svoje logističke aranžmane na tom planu. Amerikanci su svjesni bliskosti pakistanskog establišmenta s moćnim klanom Haqqani, koji kontrolira sigurnosnu politiku afganistanskih talibana, a koji je poznat po svom islamističkom ekstremizmu. Zbog toga se sve više mogu čuti apeli koji pozivaju zapadni svijet da se fokusira na osnaživanje nacionalističkih elemenata u okviru talibana, na štetu vjerskih ekstremističkih elemenata koje podržava Pakistan. U ovom kontekstu treba posmatrati i proliferaciju literature o značaju paštunskog etničkog nacionalizma koji protežiraju indijski intelektualci i sigurnosne i obavještajne strukture u New Delhiju. Jasno je da politička strategija kako Washingtona, tako i New Delhija djeluje sinhronizirano u cilju oživljavanja paštunskog nacionalizma u Afganistanu, koji je ranije, tokom proteklih decenija, namjerno bio marginaliziran u korist militantnog islama.

Pakistanski vojni i civilni establišment tvrdi da je odustao od politike “strateške dubine” koja je podrazumijevala uspostavu indirektne kontrole nad Afganistanom u slučaju vojne invazije Indije na Pakistan. Konačni ciljevi Islamabada u Afganistanu još su nepoznanica. Jedan bivši pakistanski diplomata je tvrdio da bi Pakistan morao uložiti više napora kako bi uvjerio Afganistance da Islamabad nema namjeru održavati stratešku dubinu u njihovoj zemlji niti bilo kakvu namjeru miješanja u unutrašnja pitanja Afganistana. Pakistanski analitičari uporno tvrde da talibani koji danas kontroliraju vlast u Kabulu nisu oni isti Talibani s kojim su imali posla u prošlosti. Odnosi dvije prijestolnice više ne mogu biti pokroviteljski i klijentelistički jer mjere koje je Pakistan poduzeo protiv talibana nisu uspjele proizvesti efekte koje je Pakistan želio. Ipak, ambiciozni planovi Pakistana da uspostavi transkontinentalnu trgovinsku mrežu s centralnoazijskim republikama ne mogu se ostvariti bez podrške afganistanskih talibana. Pakistan očito ne uspijeva uspostaviti trajni mir s Afganistanom. Potresen višestrukim krizama, uključujući tešku ekonomsku krizu, političku nestabilnost zbog sukoba vojnog establišmenta i bivšeg premijera Imrana Khana, te zbog devastirajućeg efekta poplava koje su pogodile Pakistan, pogoršavanje odnosa Islamabada i Kabula, političke prilike u Pakistanu čini izuzetno opasnom i nepredvidivom.