Postoji li bolji simbol historijske transformacije Turske od scene iz 1908. godine, kada su nakon Mladoturske revolucije oduševljeni demonstranti u Istanbulu dočekivali britanskog ambasadora i umjesto konja prihvatili se i vukli njegovu kočiju klicajući novoj eri i ustavnoj reformi mladoturaka. 

Tada je Osmansko carstvo već bilo duboko uzdrmano. Velike sile su određivale pravila, krojile političku sudbinu Carstva i čekale njegov konačni raspad.

Danas je slika potpuno drugačija.

Turska više nije objekt geopolitike. Postala je njen aktivni proizvođač.

Put do toga, međutim, nije bio ni kratak ni jednostavan.

Nakon raspada Osmanskog carstva i stvaranja Republike 1923. godine, nova Turska morala je prije svega preživjeti. Mustafa Kemal Atatürk je od ostataka imperije napravio nacionalnu državu koja je decenijama pažljivo balansirala između vlastitih interesa i pritisaka velikih sila.

Jedan od najboljih primjera te politike bilo je neulazak Turske u Drugi svjetski rat.

Ankara je vrlo dobro razumjela da bi ulazak u rat mogao značiti katastrofu za tek konsolidovanu državu. Turska je 1939. potpisala sporazum o uzajamnoj pomoći s Britanijom i Francuskom, ali je istovremeno nastojala izbjeći direktno uključivanje u sukob. Nakon pada Francuske i njemačkih uspjeha, Ankara je postala još opreznija.

Turska je održavala odnose i s Berlinom i sa Londonom, pokušavajući kupiti ono što joj je bilo najpotrebnije – vrijeme.

Nije željela ratovati za tuđe interese.

Nije željela postati bojno polje.

I nije željela ponoviti iskustvo Prvog svjetskog rata i ponovo staviti opstanak države na kocku.

Zato je Turska ostala neutralna gotovo cijeli rat. Tek u februaru 1945, kada je ishod rata već bio praktično odlučen, Ankara je objavila rat Njemačkoj i Japanu. Bio je to prije svega diplomatski potez kojim je Turska osigurala mjesto među državama pobjedničkog bloka i put prema poslijeratnom međunarodnom poretku.

To je bila lekcija koju će Ankara zapamtiti: U međunarodnoj politici nije najvažnije biti najjači – nego znati kada i kako treba djelovati, a kada preživjeti.

Nakon Drugog svjetskog rata Turska se približava Zapadu. Ulazak u NATO 1952. pretvara je u jednu od ključnih država južnog krila Saveza.

Ali Ankara nikada nije potpuno zaboravila šta se dogodilo Osmanskom carstvu. Zato se turska država decenijama trudila da izgradi vlastitu vojnu i ekonomsku sposobnost.

Velika prekretnica ponovo dolazi 1974. godine sa vojnom intervencijom na Kipru.

Nakon grčkog vojnog udara na otoku, Turska je intervenirala vojno kao jedna od garantnih sila Kipra. Uslijedile su vrlo opsežne turske vojne operacije, borbe i podjela otoka koja traje do danas.

Kipar je pokazao nešto što je za buduću tursku strategiju bilo izuzetno važno:

Spremnost upotrijebiti vojnu silu kada procijeni da su njeni vitalni interesi ugroženi – čak i kada joj politička cijena bude visoka i bila je SAD su uvele sankcije na nabavku nove vojne opreme i rezervne dijelove i održavanje već postojeće vojne opreme Turskoj kao odgovor na inicijaciju sukoba na NATO članicu Grčku.

To je bila druga Turska.

Ne ona iz 1908. koja je u britanskom ambasadoru gledala simbol evropske moći. Nego država koja je počela graditi vlastitu moć.

Dolaskom Recepa Tayyipa Erdoğana taj proces dobija novu dimenziju. Turska počinje mnogo agresivnije koristiti ono što joj je historija već dala: geografiju, vojsku, demografiju, industriju, kontrolu moreuza i položaj između Evrope, Rusije, Kavkaza i Bliskog istoka.

Sirija, Libija, Nagorno-Karabah, Crno more i istočni Mediteran postaju prostori u kojima Ankara više ne želi biti posmatrač. A onda dolazi i odbrambena industrija.

Bayraktari, raketni sistemi, ratni brodovi, elektronsko ratovanje, sateliti i razvoj borbenih aviona nisu samo proizvodi turske industrije. To su alati turske vanjske politike, jer država koja zavisi od tuđe vojne tehnologije teško može imati potpuno nezavisnu politiku.

Turska je to naučila.

I zato danas istovremeno može biti članica NATO-a, sarađivati sa Sjedinjenim Državama, trgovati s Rusijom, razvijati odnose s Kinom, podržavati Azerbejdžan, djelovati u Siriji i Libiji i istovremeno voditi vlastitu politiku u Crnom moru.

To nije uvijek ugodno njenim saveznicima. Ali upravo je u tome poenta.Savezništvo nije isto što i poslušnost. Danas se ta politika sve otvorenije sudara i s Izraelom.

Izraelski zvaničnici posljednjih mjeseci upozoravaju Ankaru zbog širenja njenog vojnog uticaja u Siriji, dok Turska izraelske operacije u Siriji posmatra kao direktnu prijetnju vlastitim sigurnosnim interesima.

Sirija tako postaje prostor u kojem se sudaraju dvije regionalne ambicije. Izrael želi zadržati slobodu djelovanja i sigurnosnu dominaciju. Turska želi spriječiti da se na njenoj južnoj granici uspostavi poredak koji smatra prijetnjom vlastitoj sigurnosti.

Tu više nema mnogo prostora za diplomatske fraze. Kada se dvije regionalne sile počnu međusobno upozoravati da ne prelaze crvene linije, onda govorimo o ozbiljnom strateškom sukobu interesa.

Zato današnju Tursku nije dovoljno posmatrati kroz prizmu djelovanja predsjednika Erdogana.

Predsjednik Erdoğan jeste važan, ali iza njega stoji proces koji traje više od jednog stoljeća. Njegova zasluga je definitivno ekonomsko, vojno i političko buđenje bolesnog i posrnulog diva i njegovu rekuperaciju, te postavljanje na sopstvene noge.

Od carstva koje se raspadalo.Preko Republike koja je učila kako preživjeti između velikih sila. Preko neutralnosti u Drugom svjetskom ratu. Sve do sukoba unutar NATO-a sa Grčkom oko Kipra. Pa do današnje Turske koja razvija vlastitu vojnu industriju i svoje interese brani hiljadama kilometara od vlastitih granica.

Godine 1908. ljudi su u Istanbulu dočekivali britanskog ambasadora i vukli njegovu kočiju. Danas Ankara ne čeka da joj neko pokaže gdje je njeno mjesto.Ona ga sama određuje. Upravo je u tome najveća promjena. Turska više ne želi biti tampon-zona između velikih sila. Želi biti jedna od sila koje određuju gdje će biti granice njihovog uticaja.

Od "bolesnika Evrope" do države koju danas moraju uzeti u obzir i Washington i Moskva i Brisel i Tel Aviv. To je rezultat više od jednog stoljeća brutalne lekcije iz geopolitike: Ko ne izgradi vlastitu moć, o njegovoj sudbini odlučuju drugi.

Turska je tu lekciju naučila.

I danas je više ne uči iz knjiga.

Ona je primjenjuje.