Historija naseljavanja američkog Zapada u popularnoj je kulturi često romantizirana kao doba hrabrih istraživača i pionira. Ipak, iza svega toga krije se sistemski pravni i vojni aparat koji je autohtono stanovništvo prisilio na život u izoliranim enklavama – rezervatima. Taj proces nije bio slučajan, već rezultat niza zakona i odluka donesenih u Washingtonu tokom 19. stoljeća.

Naime, sve do početka 19. stoljeća, mnoga su plemena na jugoistoku SAD-a, poput Cherokeeja i Choctawa, nastojala koegzistirati s bijelim doseljenicima, prihvatajući čak i dijelove njihove kulture i političkog ustroja. Međutim, glad za zemljom i otkriće zlata u Georgiji doveli su do prekretnice.

Godine 1830. predsjednik Andrew Jackson potpisao je Zakon o preseljenju Indijanaca. Ovaj zakon ovlastio je saveznu vladu da pregovara o razmjeni indijanskih zemalja na istoku za teritorije zapadno od rijeke Mississippi. Iako je zakon teoretski predviđao "dobrovoljnu" razmjenu, u praksi je proveden silom. Najpoznatija posljedica bila je "Staza suza " 1838. i 1839. godine, tokom koje je samo iz plemena Cherokee umrlo oko 4.000 ljudi zbog bolesti, gladi i iscrpljenosti za vrijeme prisilnog marša prema današnjoj Oklahomi.

Institucionalizacija rezervata

Sredinom stoljeća, kako su se doseljenici kretali dalje na Zapad, ideja o "trajnoj indijanskoj granici" postala je neodrživa. Vlada je stoga prešla na politiku koncentracije. Zakon o indijanskim aproprijacijama iz 1851. označio je službeni početak modernog sistema rezervata. Kongres je ovim činom dodijelio sredstva za premještanje zapadnih plemena na strogo određena područja (rezervate) kako bi se oslobodio prostor za širenje željeznice i naseljavanje bijelaca.

Pravni status plemena dodatno je narušen Zakonom o aproprijacijama iz 1871. godine, kojim je SAD službeno prestao priznavati indijanska plemena kao neovisne nacije s kojima se sklapaju međunarodni ugovori. Od tog trenutka, Indijanci su postali "štićenici države", a o njihovoj se sudbini odlučivalo isključivo aktima Kongresa, bez potrebe za njihovim pristankom.

Ekonomsko slamanje

Sistemsko potiskivanje u rezervate nije se oslanjalo isključivo na pravne akte, već i na namjerno uništavanje osnovnih resursa za život. Za plemena Velikih ravnica, poput Lakota i Cheyennea, bizon je bio temelj opstanka – izvor hrane, odjeće i religijskog identiteta. Američka vojska i vlada aktivno su poticale masovni pokolj bizona tokom 1870-ih kako bi prisilile nomade na sjedilački život unutar rezervata. General Philip Sheridan, jedno od ključnih vojnih lica tog doba, zagovarao je uništavanje krda tvrdeći da će istrebljenje bizona učiniti više za rješavanje "indijanskog pitanja" nego cijela regularna vojska u tri decenije ratovanja.

Gubitak bizona doveo je do razdoblja poznatog kao "zime gladi", što je plemena dovelo u stanje potpune ekonomske ovisnosti o saveznoj vladi. Kako bi preživjeli, poglavice su bili prisiljeni potpisivati sporazume kojima su se odricali ogromnih prostranstava u zamjenu za redovne isporuke hrane koje je distribuirala Agencija za indijanska pitanja (BIA). Ovi su obroci često bili nedostatni ili pokvareni zbog korupcije lokalnih agenata, što je dodatno oslabilo otpor plemena i prisililo ih da ostanu unutar granica rezervata pod strogim nadzorom vojske.

Konačni oblik kontrole i izolacije unutar sistema rezervata bila je kulturna asimilacija kroz internate, poput onoga u Carlisleu. Pod krilaticom "Ubij Indijanca u njemu, spasi čovjeka", koju je skovao kapetan Richard Henry Pratt, djeca su prisilno odvajana od porodica i odvožena hiljadama kilometara daleko od rezervata. Tamo im je bilo zabranjeno govoriti maternjim jezicima i prakticirati tradiciju, čime se nastojao uništiti plemenski identitet koji je crpio snagu iz povezanosti s domovinom. Taj proces emocionalne i kulturne izolacije osigurao je da se nove generacije teže vraćaju tradicionalnom načinu života, čime je sistem rezervata postao ne samo geografski, već i psihološki okvir njihova postojanja.

Konačni udarac

Čak i unutar rezervata, Indijanci nisu bili sigurni. Reformatori su smatrali da je zajedničko vlasništvo nad zemljom "prepreka civilizaciji". Stoga je 1887. donesen Dawesov zakon. Cilj je bio asimilacija, tj. zajednička plemenska zemlja podijeljena je na male privatne parcele koje su dodijeljene pojedinačnim porodicama.

Posljedice su bile katastrofalne. "Višak" zemlje koji bi ostao nakon podjele, vlada je prodavala bijelim naseljenicima. Procjenjuje se da su Indijanci između 1887. i 1934. godine izgubili oko 90 miliona jutara zemlje – gotovo dvije trećine teritorija koji su posjedovali prije donošenja zakona. Ovaj sistem stvorio je tzv. checkerboarding ili "uzorak šahovske ploče", gdje su unutar granica rezervata isprepleteni privatni posjedi bijelaca i indijanska zemlja, što i danas otežava ekonomski razvoj i suverenitet plemena.

Indijanci nisu završili u rezervatima svojom voljom, niti zbog "prirodnog nestajanja" nomadskog načina života. Bio je to rezultat precizno targetiranih zakonskih rješenja koja su koristila silu kada pregovori nisu uspjeli i administrativno mrvljenje zemlje kada je sila postala previše skupa. Današnji rezervati, uprkos velikim izazovima, ostaju posljednja linija suvereniteta domorodačkih naroda, izborena kroz stoljeće pravne i fizičke borbe za opstanak.