Vlada Kantona Sarajevo nedavno je usvojila Nacrt Zakona o visokom obrazovanju i uputila ga u skupštinsku proceduru, nakon čega će i zvanično biti otvorena javna rasprava o ovom zakonskom rješenju. U javnoj raspravi, ako je suditi prema stavovima koji dolaze iz akademske zajednice, imat će se šta reći o ovom Zakonu.
Naime, komentari koji dolaze iz akademske zajednice uglavnom su takvi da se smatra kako Zakon i nije loš za prirodne i tehničke nauke, ali za humanističke jeste, tačnije za humanističke nauke je destruktivan. Zamjerke se pretežno odnose na zakonom predviđene uvjete za napredovanje akademskog kadra i studenata. Kratko rečeno, na nekim fakultetima napredovanje neće biti moguće.
UVJETI ZA NAPREDOVANJE
Primjera radi, za izbor u zvanje redovni profesor pojedinac ima 5,5 godina da napiše i objavi dvije knjige, četiri rada u bazama najvišeg međunarodnog ranga, za koje recenzija traje i po godinu (plus još dva takva ako nema doktoranda – a mnogi ih neće imati) i još četiri rada u drugim bazama. Za to vrijeme očekuje se da je maksimalno angažiran u nastavi, da vodi brojna mentorstva na 2. ciklusu studija, da uredno i pravovremeno obavlja sve druge nastavne obaveze (ispite, seminarske radove itd.) i da sve to čini vrlo kvalitetno. I za sve ovo da izdvoji značajna sredstva iz ličnog budžeta, jer, kako je poznato, sufinansiranja za projekte misaona su imenica većini akademskog osoblja na Sarajevskom univerzitetu. U suštini, od akademskog osoblja traži se, kao uvjet za napredovanje, da objavljuje radove u indeksiranim časopisima koji su u bazama podataka najvišeg ranga, a baze podataka najvišeg ranga sadrže časopise isključivo na engleskom jeziku. Primjera radi, u dvije baze podataka, koje su u kategoriji “najvišeg ranga”, a koje su relevantne za humanističke nauke, “Scopus” i “WoS”, nema nijednog časopisa koji nije na engleskom jeziku.
Uzmimo sad za primjer Filozofski fakultet. Da li je realno da nekome sa slavistike bude uvjet za napredovanje objavljivanje naučnih radova na engleskom jeziku u časopisima indeksiranim u bazama najvišeg ranga? Da li je realno očekivati da će neko u takvim časopisima objavljivati naučne radove iz oblasti bosanskohercegovačke etnologije ili, recimo, koliko je uopće relevantan rad za takve časopise koji istražuje dijalekt bosanskog jezika u sjevernom dijelu općine Nevesinje? Naravno, taj bi rad za časopis najvišeg ranga na engleskom jeziku bio potpuno nebitan, ali za istraživanje i proučavanje bosanskog jezika može biti itekako važan. Ili kakvu mogućnost za napredovanje ima akademsko osoblje s germanistike kada nijedan časopis na njemačkom jeziku u bazama najvišeg ranga nije u prvom kvartilu Q1 (kvartili su mjera kvaliteta stručnog časopisa u rasponu od Q1 do Q4, gdje je najkvalitetniji Q1) i prema tome nije relevantan za napredovanje. To znači da bi profesor njemačkog jezika morao objavljivati naučne radove o gramatici njemačkog jezika na engleskom jeziku kako bi napredovao. Malo čudno zvuči, zar ne? Hajmo biti realni, koliko god neko dobro baratao stranim jezikom, pisati naučni rad na stranom jeziku nije nimalo jednostavno.
Očito se prilikom izrade Nacrta nije vodilo računa o tome da scijentometrijski i citatometrijski parametri nisu jedini i isključivi kriteriji za vrednovanje znanstvenoistraživačkog rada, posebno u humanističkim disciplinama.
U Nacrtu Zakona, recimo, nije tretirano karakteriziranje znanstvenih radova u smislu broja autora. U Nacrtu Zakona nije propisan modus vrednovanja znanstvenog rada čiji je autor pojedinac, odnosno nije uspostavljen sistem vrednovanja koautorstva gdje jedan naučni rad potpisuje tri, pet, osam... autora.
NEDOSTIŽNE BAZE PODATAKA
U Nacrtu Zakona o visokom obrazovanju, ondje gdje su definirani ključni pojmovi, referentna naučna baza podataka najvišeg međunarodnog ranga jeste pod oznakom “kk” definirana kao ona “koja uz bibliografski opis daje i popis referenci i citata u radovima objavljenim u indeksiranim publikacijama, te razvrstava publikacije na kategorije prema rangu faktora utjecaja”. To je vrlo precizna definicija i jedine baze na koje se ova definicija može odnositi jesu “WoS” i “Scopus”.
Kako je moglo doći do toga da se ponudi ovako precizna definicija u nacrtu zakonskog akta a da oni koji su ga pravili onda nagađaju na koje se baze to odnosi? Za objavljivanje radova u ovakvim bazama potrebno je dugotrajno i prilično skupo naučno istraživanje. Znači li to da će Vlada Kantona osigurati novac i dati naučnicima vremena da pola godine idu istraživati i pisati naučne radove? U suprotnom nema istraživanja, nema radova, a ni napredovanja. Ako će Kanton izdvojiti ozbiljna sredstva da naučnicima omogući pristup svjetskoj literaturi, koja se nalazi u arhivima i bibliotekama od Pariza do New Yorka, to bi bilo idealno, ali je nemoguća misija i, prema tome, ovo “poboljšanje kvaliteta” jeste besmisleno i duboko destruktivno za našu akademsku zajednicu.
S druge strane, Nacrt Zakona ne prepoznaje časopise koji se uređuju na osnovu “slijepih” recenzija, kao i domaće i strane zbornike radova i knjige koji su recenzirani na isti način. U tom je slučaju obesmišljen odlazak, i to samofinansirani, na primjerice regionalne konferencije, a također se naučnici demotiviraju za bilo kakav angažman u organiziranju konferencija.
S ovakvim zakonom, u smislu kriterija za napredovanje, ubrzo bismo imali reduciranje nastavno-naučnog kadra i dovođenje u pitanje funkcioniranje UNSA. A ne treba zaboraviti da je pitanje opstanka UNSA, kao jedne od temeljnih institucija države, pitanje ugrožavanja nečega što se gradilo decenijama i bivalo imanentnim atributom kulturnog, društvenog, ali i političkog subjektiviteta države Bosne i Hercegovine.
Kada bi se sve moglo izmjeriti metrom i izračunati kalkulatorom, humanističke nauke ne bi se bavile događajima, ličnostima pa čak ni rukopisima od prije više stotina godina. Ne bi se bavile temama važnim za društvo, već samo isplativim temama.
KRITIKE S FILOZOFSKOG FAKULTETA
Vijeće Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu dostavilo je već Ministarstvu za nauku, visoko obrazovanje i mlade Kantona Sarajevo, Skupštini Kantona i Univerzitetu prigovore i sugestije u vezi s Nacrtom Zakona o visokom obrazovanju.
Vijeće ističe da je glavni problem ovog Nacrta u tome što se u njemu, pod krinkom uvođenja strožijih indikatora naučne izvrsnosti, zapravo uvodi djelimična privatizacija akademskog prostora koja će se preliti i na Univerzitet u Sarajevu kao javnu instituciju. Ta djelimična privatizacija provodi se na barem dva fronta: kroz kriterije za napredovanje nastavnog osoblja i kroz uspostavljanje Vijeća za nauku.
“Navodno pooštravanje kriterija napredovanja provodi se ne kroz insistiranje na međunarodnim komisijama za izbor u viša zvanja, naprimjer, ili kroz produžavanje rokova za pisanje izvještaja kako bi komisije mogle steći puni uvid u materijal (štaviše, taj rok se skraćuje na dvije sedmice), već kroz insistiranje na objavljivanju u časopisima koji se nalaze u ‘referentnim naučnim bazama podataka najvišeg međunarodnog ranga’. (...) Baze na koje bi se ovo moglo odnositi jesu 'Web of Science' i 'Scopus', koje nisu zapravo referentne za društvene i humanističke nauke, koje se pritom nalaze zaključane iza skupih institucionalnih pretplata i koje su u rukama privatnih kompanija. Umjesto osiguravanja sredstava za ojačavanje domaćih časopisa (i njihovo eventualno indeksiranje u ovim bazama), Zakon barem u jednom dijelu zahtjeva za napredovanje predviđa delegiranje procjene vrijednosti našeg naučnog rada bibliometrijskim mehanizmima ovih baza, te time vrši neki oblik i privatizacije i autokolonizacije našeg akademskog prostora”, stoji u dopisu Vijeća Filozofskog fakulteta.
Što se tiče Vijeća za nauku, Vijeće Filozofskog fakulteta u Sarajevu smatra da uvođenje nove institucije u visoko obrazovanje u Kantonu Sarajevo – Vijeća za visoko obrazovanje i nauku Kantona Sarajevo – kao prvenstveno savjetodavnog tijela Vlade, može biti korisno. No, postoji niz problema kada je riječ o sastavu i nadležnostima tog tijela u ovom obliku u kom je ono predviđeno Nacrtom Zakona. Prije svega, Univerzitet u Sarajevu, kao uvjerljivo najveća i najznačajnija naučno-obrazovna institucija u Kantonu Sarajevo i u Bosni i Hercegovini, nije adekvatno predstavljen u tom tijelu i nema garancija da u bliskoj budućnosti, uz jedan ili dva dodatna predstavnika privatnih fakulteta naprimjer, predstavnici Univerziteta u Sarajevu ne budu preglasani u pogledu važnih odluka tog tijela, omogućavajući da većinski glas pripada privrednim subjektima i privatnim univerzitetima. To je naročito važno ako se ima u vidu da to tijelo donosi preporuke, ali i odluke koje se najvećim dijelom, a u nekim segmentima de facto isključivo, odnose upravo na Univerzitet u Sarajevu. Stoga je potrebno osigurati da barem polovina članova Vijeća budu predstavnici Univerziteta u Sarajevu.
OGROMNA MOĆ U RUKAMA REKTORA
Vijeće Filozofskog fakulteta smatra da je naročito problematična odredba koja propisuje ključnu ulogu Vijeća u odobravanju osnivanja novih članica / odsjeka na visokoškolskoj ustanovi, s obzirom na to da je takvo rješenje u koliziji s fundamentalnim principima autonomije univerziteta. A još problematičnija jeste ona kojom se ovom Vijeću daje pravo odlučivanja o kriterijima za izbor u akademska zvanja; imajući u vidu koliko su ti kriteriji važni, ne samo za individualni status i karijere akademskog osoblja već i za funkcioniranje odsjeka i fakulteta, apsolutno je neprihvatljivo da o tom fundamentalnom pitanju većinski odlučuju predstavnici institucija i sektora koji ta pitanja nedovoljno poznaju ili ih se suštinski ne tiču (Privredna komora, Ministarstvo, Udruženje poslodavaca KS, pa čak djelimično i Akademija nauka i umjetnosti BiH,) ili ih se tiču uglavnom teorijski – što je slučaj s privatnim fakultetima (s obzirom na notornu činjenicu da je napredovanje i izbor u viša akademska zvanja na privatnim fakultetima prije izuzetak nego pravilo, jer, barem u Kantonu Sarajevo, u principu djeluju i opstaju zahvaljujući “vječitim” docentima i predavačima iz prakse).
U svrhu podizanja kvaliteta naučnog rada u Kantonu Sarajevo i određivanja pravila za vrednovanje naučnih istraživanja na svim nivoima (od zapošljavanja istraživača, njihovog napredovanja, do finansiranja projekata), Vijeće predlaže da se u formuliranju osnovnih principa razvoja vodi smjernicama Evropske asocijacije univerziteta (EUA), čiji je Univerzitet u Sarajevu član, i koja se zalaže za otvoreni pristup i otvorenu nauku (Open Access i Open Science), te za umanjivanje značaja kvantitativne metrike u ocjenjivanju naučnog rada u skladu s principima San Francisco Deklaracije o vrednovanju istraživanja (DORA).
Na kraju, treba dodati da je zaista nesvakidašnja situacija da se niko od 25 eksperata koji su bili članovi komisije za izradu Nacrta Zakona ne usuđuje javno zastupati i braniti ponuđena rješenja. Pokušaj da se Nacrt Zakona opravda u akademskoj zajednici i široj javnosti ostavljen je ministrici za nauku, visoko obrazovanje i mlade Meliki Husić-Mehmedović, koja i nije bila član komisije za izradu Zakona. Također, treba istaknuti da se nezadovoljstvo Nacrtom Zakona ne odnosi samo na uvjete za izbor u akademska zvanja nego se ozbiljne kritike upućuju i u vezi s pretjeranom centralizacijom rukovodnih i upravljačkih funkcija na Univerzitetu u Sarajevu. Tako Nacrtom Zakona rektor zadobiva ogromnu moć, dok se istovremeno slabi pozicija i uloga nastavno-naučnih vijeća i dekana fakulteta, što sigurno nije u funkciji osiguranja pretpostavki za razvoja UNSA.
