Na prostranom Sarajevskom polju, sred Stupske petlje, zavijena cjelodnevnom hukom automobila, kamiona, autobusa i tutnjavinom istrošenih tramvaja, gotovo neprimjetna, šćućurila se grobna kapela. Izgradiše je, kažu požutjele listine, ljeta gospodnjeg 1930. doseljenici iz prostranog Austro-Ugarskog Carstva, koje oseka njihove raspale domovine ne zahvati sa sobom i ne odnese ih onamo otkud su i došli. Četrdesetak godina prije, kazuje se, s Trebevića, Igmana, Treskavice, Jahorine i Romanije sruči se strašan povodanj.

Protutnji kroz nabujalu Miljacku, Željeznicu, Dobrinju, Bosnu, Tilavu i Zujevinu i potopi kuće do krovova. Kada se voda povuče i odnese nabrekla tijela podavljenih životinja, ostade toliki mulj da jedva nađoše križeve i groblje na Doglodima. Tada odlučiše da u vječnost svoje pretke naseljuju ovdje, na brežuljku vrh kojeg se ni jedan povodanj nikada, otkad je svijeta i vijeka i ljudskog pamćenja, popeo nije. Kazuju mudre listine: kapelica ova niknu ispod ruke Karla Paržika, kraljevskog i carskog arhitekte koji rukopisom svojim obilježi cijelo Sarajevo i pola Bosne.

S druge strane, predanja zgrudana u sjećanjima najstarijih kazuju ovako: baš tu gdje danas stoji kapelica, na istom brežuljčiću, nekada davno, u vrijeme kada je Bosna bila sasvim okrenuta sebi i svom licu, prepoznajući se kao slobodna i samostalna kraljevina, rastao je ovdje jedan hrast. Bijaše visok i osamljen, tri stotine godina zaokružilo se u njegovim godovima. Krošnjom svojom raširio se kao jedini vlasnik plodne crnice u cijelom Vrhbosanskom polju, vrh kojeg će Osmanlije, kada dođu, ozidati dvor. Na bilo koju stranu da odmakneš, vidio se i uvijek je bivao u sredini, kao kakav stup. Zato se oko njega okupljahu svakom prilikom i u hladu njegove krošnje padoše svakojaki dogovori, a cijeli kraj po njemu prozvaše Stup. Okolo, pod Igmanom virile su kuće razbacane u sela: Kovači uz rijeku Večernicu, Butmir uz Tilavu, Otes na lijevoj obali Željeznice, Lužani na desnoj, Osik uz Zujevinu, Stup uz Dobrinju, Vrutci na samom vrelu Bosne, pa dalje uz brdo Dobroševići i Mihaljevići, i Latice, i Bojnik, sve potaman za miran i nenametljiv život.

Potomci onih Mihaljevića, Dobroševića i Latičića, vlastele koja je službovala kod kneza Pavla Radinovića i njegovih sinova, nadgledajući u njihovo ime prostrana imanja i mnogobrojne kmetove, koji su lomili kičmu za plugom, za ralom i za motikom, oni bi se pentrali uz stablo onog hrasta. Uzvirali bi se navrh krošnje i odozgo, sjedajući na dasku zakovanu u rašljama između najviših grana, puhali gore u rog. Puhali su silovito, svom snagom, da se odjek tuljenja roga prelamao na Ilinjači, ondje gdje Željeznica izlazi iz Kanjona, vraćao se nazad, udarao u Golo brdo i cijedio se niz čelo Igmana i dugo se njihao nad dolinom. Sve bi se u tom trenu zaustavilo i zamro bi svaki glas. Kmetovima, koji bi dizali glave od crnice, uspravljali se i brisali znojem orošena čela, činilo se da se ni ptice ne glasaju. Ostavljali bi svoje alatke nasred polja, napili se vode i kretali ovamo, da se skupe oko hrasta i da vide šta im to ima reći njihov plemenski starješina.

Dok su hodili ovamo, rojiše se njihovim glavama mnoga pitanja puna briga. Prvo, drhteći od srdžbe i straha, pomišljaše da ih to pozivaju u rat pa će tražiti od njih najkršnije sinove, a vraćati im izmasakrirana tijela i spodobe izludjele od užasa, da ne znaš šta je gore. Otresali bi glavom kao da žele zbaciti sa sebe te užasne misli pa bi pomišljali na to kako se neko po svoj prilici odmetnuo i sada ga treba javno kazniti pa ih zovu da svjedoče i da mu sude svojim pogledima i da pamte kaznu dovijeka i da im nikada ne pa’ne na pamet da učine bilo šta slično, ali bi ih i od takvih misli brzo spopadala ljutnja, pa bi se potajno pitali da možda vlastela nije zadovoljna njihovim zalaganjem pa će biti povišena dražba. Možda Pavlovićima, koji stoluju visoko gore u Hodidjedu, treba dati koji dan najma za obnavljanje gradskih bedema, možda treba popločati kakav pokvaren put, pa će boljari od njihovih sedam dana tražiti jedan, dva, tri..., pola im života uzeše na taj način.

Uglavnom, nisu voljeli zvuk tog roga. Malo je donosio dobrih vijesti, a i one bi se, gotovo redovno, pretvorile u ljutu nevolju. Eto, lani, kada se ostarjelom gospodaru rodi nasljednik, do podne se puhalo u rog. Poslije se tri dana udari u slavlje pa im propade sijeno pokupljeno u prepelice, pokisnu sve i struhnu se da nije bilo ni za prostrti pod blago. Tako im sva ona svečarska veprovina i srnetina, i krčazi vina, i hiljadu kola, udariše na nos. Zato, kada zatuli rog, oni se hrastu primicahu nevoljko, pokunjeni i ispunjeni stoglavom strepnjom.

Petsto godina poslije, kada više ne bude ni Mihaljevića, ni Dobroševića, ni Latičića, ni Pavlovića, ni Radinovića, ni Jablanića, niti ikog ko bi znao reći da li je to na Stupu isti onaj hrast, doletje jedna vijest i razdrma cijelu dolinu. Bila je dočekana s takvim ushićenjem da se jedan od mještana Stupa pope na onaj hrast na kojeg se već stotinama godina niko nije popeo i zapuha odozgo u rog. Između dva puhanja vikao je koliko ga grlo nosi, a njegov se glas utrkivaše po okolnim brežuljcima s odjekom tuljenja roga u njegovoj ruci. Cijelom kršćanskom narodu u Sarajevskom polju davao je na znanje da je Josip Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup u obnovljenoj biskupiji u Sarajevu, od Zemaljske vlade dobio odobrenje da pod Igmanom ponovo osnuje župu.

“Zvat će se Marije pomoćnice, sjedište će joj biti na Stupu i obuhvatat će”, vikao je iz petnih žila, “sljedeća sela: Aziće!”, pa upire prstom prema njima, “Bare!”, pa se okreće prema ovom selu i ponavlja njegovo ime i nabraja: “Blažuj, Briješće, Butmir, Crnotinu, Doglode, Dvor, Ilidžu, Lužane, Otes, Rajlovac, Stup, Svrakino Selo i Zabrđe. A uprava tom novom župom”, vikao je sve jače, “povjerena je dosadašnjem kateheti, rimokataličkom učitelju kod Kćeri Božije ljubavi i Ivanu Venhudi.” I na kraju, iako je već bio promukao i glas mu pištaše kao iz ispuhanog mijeha, vikao je da crkveni oci već pregovaraju s doktorom Karlom Baureom i nude mu za parcelu kraj Velikih drveta 600 forinti. I vikao je i dalje: “U ateljeu Josipa Vancaša, gore, pri Zemaljskoj vladi”, i upirao prstom prema Sarajevu, “već se rade nacrti za crkvu, i za župnu kuću, a sve to je lično prije dva dana, kada je prolazio ovuda na Ilidžu, te obilazio lokaciju, pričao Vancašev lični asistent František Vijmlatila.” Nije bio siguran da je dobro izgovorio prezime oko kojeg mu se uvijek zaplitao jezik, pa sada objašnjava: “Onaj iz Kromeraža, što je djeci dijelio šećerleme, a starijima pričao tako masne viceve da ih je cijeli dan bolio stomak od smijeha, a za župnika već je postavljen Franjo Venhuda.”  

Potvrdu da je ovakva vijest doletjela jednog dana na Stup nalazimo u historijskim dokumentima. Kazuju nam oni da je u augustu 1890. godine Ordinarijat Vrhbosanske biskupije izdao naredbu vjerskim službenicima da moraju zatražiti dozvolu viših crkvenih vlasti kada žele da grade crkvu ili da popravljaju staru. U zahtjevu, navodi se u naredbi, treba navesti mjesto gradnje s opisom lokacije, površinom parcele i njenim položajem, planiranim dimenzijama buduće crkve, broju vjernika, predviđenim troškovima, materijalu i načinu gradnje, a sve to treba elaborirati stručno lice. Te njihove zahtjeve Ordinarijat će, piše dalje u naredbi, zajedno s predračunom radova, prosljeđivati Zemaljskoj vladi na odobrenje. Rezultate ove biskupske akcije nalazimo pobrojane u Izvještaju o upravi Bosne i Hercegovine iz 1906. godine, koji pred lice javnosti donosi profesorica Branka Dimitirijević u svojoj doktorskoj disertaciji Arhitekt Karl Paržik. U izvještaju se kaže da su za petnaest godina u Bosni izgrađene 153 crkve, a popravljeno ih je 124. Uz njih podignuto je 169 župnih stanova i popravljeno 19 starih.

Sljedeće godine obistini se ono što je vikao puhač u rog s hrasta. Dođe u oktobru sva svita iz Sarajeva i donesoše kamen temeljac, a posveti ga – neka se i to zna – glavom vrhbosanski kanonik doktor Antun Boneventura Jeglić i održa svečanu misu. Poslije toga, cijelu zimu ništa se ne desi. Narod, već nagrižen sumnjom, sve je pokunjenije obilazio onaj kamen temeljac i gledao u nebo i brižno odmahivao glavom, naviknut da se u Bosni preko noći sve pretumba snogu na glavu i da već sutra može iz gustih magli bosanske historije iznići takvo vrijeme koje će opet biti nepovoljno za crkve i samostane. U januaru, sasvim stidljivo, pojavi se priča kako kamenoresci u blažujskom kamenolomu već dva mjeseca zakivaju drvene kajle u ljuti kamen i zalijevaju ih vodom.

U februaru mještani Osika, koji bijahu najbliži Blažuju, počeše obilaziti po svim okolnim selima, pričajući i kunući se svim i svačim, kako se za hladnih mraznih jutara mogu čuti pucnji i cviljenje kamena koji se cijepa od siline zaleđene vode koja mu se zakiva u srce. One nevjerne vodili su sa sobom pod Golo brdo, pa tu čekahu zoru da i sami čuju jecaj kamena koji popušta pod silinom smrzle vode. Ovi se vraćahu sasvim uvjereni, ali govoraše kako jeste, istina je, cijepa se kamen, ali to je zasigurno kamen za drugu crkvu, blažujsku, na Plandištu ponad Rimskog mosta, nju pravoslavci grade već godinama.

Sve sumnje s prvim dahom proljeća razbi župnik Ivan kad zađe po selima i popisivaše sve gvozdenjake. Brojao je konje i volove i naređivao vlasnicima da se ranom zorom nacrtaju kod Velikih drveta. Otud krenu kolona prema Blažuju, gdje ih dočekaše gotovi isklesani blokovi. Tek kada dotjeraše sav kamen i složiše ga u dvorište, udariše temelje, a stolarija već bijaše gotova. Nakon toga počeše vaditi pijesak iz Miljacke za zidanje, a u Igmanu vađahu krečnjak i prevoziše ga u kreševske krečane da ga tamo peku. Kada pade zima, svi se raziđoše kućama i gradilište osta pusto, a na proljeće opet nastaviše sa gradnjom i do početka ljeta svi radovi već bijahu gotovi. Njih je, kažu, obavio poduzetnik Albert Wohlgemuth za 5.600 forinti. U augustu, u nedjelju, 18. dana, iskupi se pola Bosne, a otac Boneventura blagoslovi crkvu svečanom misom. Na dan posvećenja pred crkvu stigoše dva zvona kao poklon od Antona Ciryla Stojana, moravskog župnika u Dražovcima. Bilo je toliko naroda da im je trebao cijeli dan, i još do ponoći, da se svi izredaju pred zvonima, da ih dodirnu i cjelivaju.

Kažu da je do Agresije na Bosnu i Hercegovinu stupska župa bila najveća i najbogatija među župama vrhbosanskim. Postala je Marijansko svetište. Na Veliku Gospu 14. augusta svake godine ovdje bi se znalo iskupiti i do 20.000 hodočasnika. Uz katolike, dolazili su i njihovi prijatelji, rođaci i komšije drugih vjera i svi bi se uhvatili u “stupsko kolo” i zapleli se u njemu, i opasali deset i više krugova oko crkve. Umjesto zvona, sad su ljubili nadgrobni spomenik isklesan 1900. godine od sarajevske hreše. Kazuje nam on da su se i ovdje vodile žestoke borbe između bosanske vojske i okupacionih snaga. Oni koji razumiju njemački kazuju da na njemu, gore, pod krstom, piše ovako: “U sjećanje na hrabrog saborca, majstora vojevanja, Friedriecha Freiherra Kellnera von Kollensteina br 41, koji 21. septembra 1878. poginu na ovom mjestu smrću junačkom”, a u donjem dijelu ovako: “Spomen podižu oficiri korpusa k. und k. pješadijske regimente Feldmarschall Liutenant Erzherzog Eugan br 41.” Ovaj nadgrobnik danas je nacionalni spomenik bosanskih naroda i niko ga ne cjeliva.

Uz crkvu i nadgrobnik, nacionalni spomenik čine i četiri slike, pokaznica, kalež i evanđelistar. Slika “Gospa dobrog savjeta”, izrađena u nekoj od “mediteranskih radionica” s kraja 18. ili s početka 19. stoljeća, najstarija je među pokretnim vrednotama crkve. “Blaženu Djevicu Mariju pomoćnicu kršćana” naslikala je 1892. godine, kada se uređivao interijer u crkvi, kneginja Gabrijela Šenburg Vindiš iz Graza. Kažu da su naručitelji iz Bosne zatražili da se na oltarskoj slici naslika grupa Bošnjaka, pa su s toga poslali u Graz nekoliko župljana iz Sarajevskog polja da u narodnoj nošnji poziraju kneginji Gabrijeli. Kazuje se da je župnike predvodio njihov svećenik Franjo Venhuda i da je i on prikazan na slici, iza njega je jedna redovnica iz Sarajeva, a u desnom uglu kleči bosanski franjevac. I druge dvije slike uradila je kneginja Gabrijela Vindiš. Njih je naslikala 1883. godine i poklonila ih travničkoj sjemenišnoj crkvi te su naknadno prenesene ovdje.

Monstranca ili pokaznica izrađena je od pozlaćenog bakra i poklon je fra Fučika, župnika iz Mežovica u Moravskoj, gdje je otac Venhuda išao radi prikupljanja predmeta za stupsku crkvu. Kalež je, pretpostavlja to Snježana Mutapčić u studiji Sarajevske crkve kroz povijest umjetnosti, urađen u domaćoj radionici po uzoru na venecijanske majstore oko 1640. godine. Evanđelistar je štampan u Veneciji 19. aprila 1773. godine, piše Snježana Mutapčić, izdavač je fra Petar Knežević iz Knina, pisan je na poljičkom dijalektu iz okoline Splita, tekst je ukrašen štampanim vinjetama, kožnog je uveza, ima 272 pagirane stranice, na kojima se mjestimično mogu vidjeti naknadno dodati zapisi tintom.