Rat je nastupio i povukao u vrtlog i našu zemlju i naš narod. I mi u našoj narodnoj cjelini, naša mala muslimanska zajednica od nepun milijun duša učestvujemo u ratu i izravno i neizravno, osjećajući sve težkoće života ratom stvorena. Izravno učestvujemo u ratu, kao i svaki drugi prosječni državljanin u koliko je tko prema svojim godinama obvezan da aktivno učestvuje u ratu. A kad bi tako i samo to bilo, mi se ne bi ni po čem osjećali više pogođeni nego drugi naši sugrađani, snosili bismo sve terete i podnosili sve žrtve lojalno kao i drugi. To dobar primjer da poslužimo. Ali mi smo možda i položajem svojih naselja i što smo brojčano najslabiji, a i stoljetna mržnja nas progoni, da se u svakom i najmanjem poremećaju atmosferskom obara na nas i zvano i nezvano.
Jedna strana u ovom ratu ne samo što izbjegava svaki odlučni sukob, jer za tog nije ni dorasla, nego ona ide posve na kriv teren: mjesto na protivnika ide na nas, na goloruki naš sviet, na žene i djecu. Naša narodna zajednica postade ciljem napadaja i silom je bačena na arenu, ali ne kao gladijator nego kao žrtva. Naša pogranična mjesta, mahom muslimanska naselja: Kulen Vakuf, Ključ, Jezero, Koraj, Višegrad, Foča, Čajniče, Rogatica, Bileća itd. puna su zgarišta, a stanovništvo njihovo, što nije životom nastradalo, potuca se sad po raznim stjecištima našim kao muhadžiri bez igdje išta svog. Mnoga su mjesta naša već posve raseljena, a stanovnici njihovi, žrtve poživinčene rulje, sad obijaju tuđe pragove i stiskuju se u izbjegličkim logorima.
Ćuprije na Drini u Goraždu i Foči, kad bi mogle govoriti, izpričale bi nam groznih scena i tragedija, rieke Drina, Sava, Una i Sana sakriše svojim valovima mnogobrojne žrtve okrutne rulje, gdje su djeca ubijana, odrasli i starci mučeni, klani i nedoklani bacani u vodu, bacani živi u vatru, domaćini na oči svoje djece ubijani. Na hiljade našega nezaštićenog i nevinog svieta palo je žrtvom podivljale rulje, riekama se prolilo krvi našega nevinog svieta. Zašto padoše ove mnogobrojne žrtve, uzalud vape oni, što ostadoše živi, zgranuti, spašeni biegom, kao šumska zvierka prokradajući se kroz šiblje i granje, da spase goli život. Zar je zloduhu potrebno bilo da tolikim žrtvama zasićava kao u stara biblijska vremena kriva božanstva poganska? Zar je naš sviet zaslužio, da mu se ovako plaćaju sva ona dobra, koja je činio bratu, komšiji, prijatelju?
Naša zajednica zadojena najosnovnijim građanskim vrlinama vazda je prednjačila u izvršivanju svojih patriotskih dužnosti, jer se to vazda na prvom mjestu od nje i tražilo, s pouzdanjem je živjela i ostala tako bez vlastite obrane, da u abnormalnim vremenima plati krvlju svoje najidealnije podaničko držanje. Da ove žrtve dadosmo bar na junačkom mejdanu, gdje smo vazda bili dostojni svojih predaka, junaka i po srdcu i po desnici! Bivalo je i prije ovakvih izvanrednih vremena, bilo je bezzakonja, ali se nije ovako postupalo protiv svlh ljudskih zakona čovječnosti i morala, kao što se to sada odigra u zadnje dvie i po godine dana. Vremena koja su nastupila abnormalna su i doniela su abnormalno shvaćanje. Uzalud se pozivati na nekadanja vremena, kad su se priznavali ljudski zakoni, kad je u shvaćanjima bilo ipak moralnog osjećaja na onoj strani, koja je nama doniela ovu katastrofu; u rulji neobuzdane divljači nestalo je svakog ljudskog osjećaja.
Pravi protivnik, dostojan ratnog suparnika, i kad pobjeduje u okršajima, susteže se od nasilja nad nevinim i nezaštićenim, nad djecom i ženama, a rulje, koje poharaše naše krajeve, i ne potražiše pravog fronta; napadaj na goloruk sviet njima je jedina fronta i jedini cilj. Ovom i ovakvom cilju borbe našeg neprijatelja, daje se i neka šira narodna i državna potreba, koja nas muslimane osuđuje da nas treba da nestane. Naš neprijatelj pojavljuje se prema nama u dva vida, jedan je okrutan, drugi nešto čovječan. No to su samo dvije metode kao što su u njega i dvije kape, koje upotrebljava za istu glavu, kad mu koja treba.
Naši su ljudi u iks slučajeva prepoznavali iste osobe: danas pod jednom, sutra pod drugom kapom. Vuk dlaku mienja. Mi smo vazda vjerovali u sudbinu, i sad u nju vjerujemo, ali istodobno vjerujemo i u pravednost Božiju, vjerujemo da neće nestati onog Božanskog zakona, po kome iza pravednikove duge patnje i trpnje konačno ipak stiže zlikovca zaslužena kazna. No s tim zajedno treba imati na umu i onu mudru: Čuvaj se i sam pa će te i Bog čuvati. Žrtve naše, koje u ovom vrtlogu svieta prinese naša mala zajednica, neka nas opominju i upućuju na našu bratsku i islamsku vezu, koja nas čvrsto drži i veže. Mi treba da osjećamo jedni za druge, dobro i zlo pojedinca treba da osjećamo svi.
Naše velike žrtve, koje dadosmo u ovom još nesvršenom vrtlogu država i naroda, bit će kod Boga primljene kao kurbani, koji svojim životom platiše svoju sviest i svoju vjeru. Neka nam te žrtve ne izčezavaju s uma, neka nas one opominju da se pobrinemo za njihove mnogobrojne sirotane, neka nas uspomene tih žrtava potiču, da po vremenu uzpravimo porušene domove, da naselimo razseljena sela i gradove, da obnovimo i ojačamo našu zajednicu. Neka nas dragi Bog osviesti, da spoznamo dobro i zlo oko sebe.
(Narodna uzdanica, 1944)
