Ratove uvijek dobivaju "dobri dečki", a gube "loši dečki". Historiju pušu pobjednici, propaganda je nemilosrdni i manipulativni instrument historije. Zvjerstva koja su počinili Rusi i njihovi saveznici u Drugom svjetskom ratu, posebno tokom posljednjih šest mjeseci rata, danas su skoro pa nezabilježena. Kada je Vladimir Putin stigao u Dresden u augustu 1985. na svoju prvu međunarodnu dužnost agenta KGB-a, niko se nije sjećao užasnog britanskog bombardiranja koje je razorilo njemački grad u noći s 13. na 14. februar 1945. godine.
Četrdeset godina nakon tog zločina, tokom kojeg su teški bombarderi samo u prvom napadu bacili tri hiljade eksplozivnih naprava i oko četiri stotine hiljada zapaljivih bombi na grad koji nije očekivao napada, Putin je dobio nadimak Mali Volođa, što je ruska umanjenica imena Vladimir. Nadimak je dobio zbog činjenice da su u vili u ulici Angelika u kojoj se nalazilo sjedište KGB-a već bila dva druga Vladimira, koji su nosili nadimke Veliki Volođa i Brkati Volođa.
U Dresdenu su mrtve nakon savezničkog bombardiranja spaljivali, nisu ih imali kada pokopati. U jezerima parkova posvuda su plutali leševi utopljenika koji su se u svom očaju bacili u vodu dok su im tijela gorjela. Tijela izrešetana mitraljezima u niskim letovima nakupila su se na livadama oko Elbe.
Buldožerima su otvarane zajedničke grobnice na gradskom groblju u koje je pokopano osamnaest hiljada mrtvih; još šest hiljada leševa djece spaljeno je na lomači u užem dijelu grada. U aprilu je gotovo trideset hiljada ljudi nađeno zatrpano.
U Dresdenu je Mali Volođa godinama kasnije uspostavio kontakt s Ministarstvom državne sigurnosti, strašnim Stasijem, koje je održavalo mrežu od devedeset hiljada službenika i najmanje sto sedamdeset hiljada doušnika kamufliranih u zemlji od sedamnaest miliona stanovnika. Sovjetske su kolege oficire Stasija oslovljavali sa "prijatelji".
Šef Stasija u Dresdenu bio je Horst Böhm, ali Putin je imao bliži odnos s pukovnikom Lazarom Matvejevim, šefom jedne jedinice KGB-a. Kada je Putin 1987. unaprijeđen u potpukovnika, postao je jedan od Matvejevljevih pomoćnika. Iste godine šef Stasija u Istočnoj Njemačkoj, Erich Mielke, odlikovao je Putina zlatnom medaljom na 70. godišnjicu Ruske revolucije.
KGB je vrbovao agente u firmama kao što su Siemens, Bayer ili Thyssen. Putin je krenuo s regrutiranjem naučnika i poslovnih ljudi koji bi mu mogli pomoći u krijumčarenju zapadne tehnologije u istočni blok. Poduzetnici su prethodno bili namamljeni prostitutkama, potom snimani u njihovim spavaćim sobama i na kraju ucijenjeni da rade za Istok.
Jedan od Putinovih glavnih zadataka bio je prikupljanje informacija od NATO-a, kojeg su već tada smatrali glavnim protivnikom Sovjetskog Saveza.
Istočnonjemački čelnici postali su žestoki kritičari Gorbačovljeve perestrojke i glasnosti. U međuvremenu je u istočnom bloku rasla atmosfera demonstracija protiv bijede i oskudice planske ekonomije. Kako ne bi rizikovali potencijalnu pobunu i denunciranje agenata sovjetskog tlačitelja, Putin i njegovi drugovi iz KGB-a i Stasija počeli su paliti svoje dosjee prije nego što se Mali Volođa vratio u SSSR. Najvrjednije je poslano u Moskvu."
Kad se pridružio KGB-u, Putin je shvatio da je to više od sigurnosne agencije: država u državi, koja uvijek traži unutarnje ili vanjske neprijatelje koje treba uništiti. Jurij Andropov bio je njegov direktor od 1967. i ostat će do 1982., kada je postao čelnik SSSR-a.
U ljeto 1976. Putin je izašao iz KGB-ove akademije kao prvi poručnik, postavljen u kontraobavještajni odjel u Lenjingradu gdje je regrutirao i kontrolirao poslovne ljude, novinare i sportiste koji su putovali u druge zemlje ili se susreli sa stranim posjetiteljima. Nakon šest mjeseci u kontraobavještajnoj službi, postavljen je u Prvu glavnu upravu KGB-a, odgovornu za obavještajne operacije izvan granica SSSR-a, elitni ogranak tajne policije.
Fragmenti Putinovih aktivnosti u Dresdenu i danas su sačuvani u dosjeima izvađenim iz Stasija. A među njima je i crtež s rasporedom stolova za prigodnu večeru 71. godišnjice Čeke. Nedvosmislen znak da je Mali Volođa nastavio iskazivati divljenje prema instituciji koja je počinila toliko zločina od svog osnivanja, a posebno prema njenom osnivaču, Féliksu Dzerynskom.
