Godine 1296. Alauddin, zet sultana Jalaluddina, digao je pobunu protiv svog punca i postao novi vladar sultanata Delhi u Indiji. Alauddin će se pokazati kao nemilosrdni ratnik koji je spriječio mongolske invazije, ali je također bio čovjek koji je donosio oštre zakone i strahovao od mogućih pobuna protiv njega

Sultan Alauddin, koji je živio u Indiji u 14. stoljeću, nije previše poznat na Zapadu. Alauddin je izvršio državni udar i bio je odgovoran za ujedinjenje najvećih dijelova Indije. Također je donio stroge zakone protiv svojih hinduističkih podanika i u korist favoriziranih muslimana, odbio ponovljene pokušaje Mongola da napadnu Indiju, pljačkao Afganistan na čelu svojih trupa i bio nemilosrdan prema svima za koje je vjerovao da bi mogli ugroziti njegove ambicije. Njegova želja za slavom čak ga je navela da se proglasi "drugim Aleksandrom Velikim".

Alauddin je bio nećak i zet svog prethodnika, Jalaluddina, osnivača i prvog sultana dinastije Khalji, koja je vladala Delhijskim sultanatom od 1290. do 1320. Kada je Jalaluddin postao sultan nakon što je porazio Mameluke, uzvisio je Alauddina, koji je, nakon što je suzbio pobunu protiv svog punca, imenovan guvernerom Kare 1291. i Awadha 1296. Ali Alauddin je bio vrlo ambiciozan i nije se zadovoljio time pa je 1296. godine podigao ustanak protiv svog punca, kojeg je ubio, čime se učvrstio kao novi sultan Delhija.

Alauddinovo pravo ime bilo je Ali Gurshasp, i iako savremeni hroničari ne govore mnogo o njegovom djetinjstvu, znamo da je rođen u Delhiju između 1266. i 1267. godine i da je imao tri brata: Almas Begha, Qutlugh Tigina i Muhameda. Alauddin i Almas oženili su dvije kćeri njegovog amidže Dželaludina mnogo prije nego što je on stupio na prijestolje. Konačno, kada je Dželaludin postao sultan od Delhija, on je svom zetu Alauddinu dodijelio titulu Amir-i-Tuzuk dok je njegov drugi zet Almas Beg dobio titulu Akhur-beg.

Ali Alauddinov brak s Malikom-i-Jahan, Dželaludinovom kćeri ubrzo se počeo raspadati. Malika je bila žena jake volje i bila je ljubomorna na Mahru, Alauddinovu drugu ženu. Svađe između para postale su vrlo česte i njihov odnos se pogoršao, posebno nakon što je Malika napala Mahru, a Alauddin je stao u njezinu odbranu. Vijesti o Alauddinovim lošim odnosima sa tazbinom doprli su i do njegove svekrve, koja je imala veliki uticaj na svog muža Dželaludina. Prema Firishti, historičaru iz 16. stoljeća, ona je bila ta koja je upozorila sultana da se Alauddin planira pobuniti protiv njega i uspostaviti nezavisno kraljevstvo u nekom udaljenom dijelu zemlje.

Bilo kako bilo, Jalaluddin je poslao svog nećaka u Karu (grad blizu današnje indijske države Uttar Pradesh) da uguši pobunu koju je predvodio guverner Malik Chajju, kojeg je na kraju zamijenio sam Alauddin. Lokalni emiri pokušali su uvjeriti Alauddina da izvrši državni udar protiv svog amidže. Potaknut tom neočekivanom podrškom, novi guverner donio je odluku koja će mu u konačnici potpuno promijeniti život i uvesti ga u historiju. Tako je Alauddin započeo pohod na susjedna hinduistička kraljevstva s ciljem otimanja njihovog bogatstva.

Dželaludin, nadajući se da dobrom plijenu od Alaudina, nije poduzeo ništa protiv njega, čak mu je, razuvjeren od svog drugog zeta, otišao u susret s malom pratnjom. Ta ga je lakomislenost na kraju stajala života. Nakon što je smaknuo i svoju punicu, Alauddin se proglasio sultanom, uzevši titulu Alauddunya wad Din Muhammad Shah-us Sultan. Ali morao je pridobiti podršku javnosti. Tako je Alauddin, s ciljem da svima pokaže da tu podršku ima, svima, pa i onima koji su mu se u početku suprotstavljali, podijelio ogromne svote novca kako bi učvrstio svoju vlast.

Slijedećih petnaest godina Alauddin je nemilosrdno ratovao. Do godine 1303. hinduistička kraljevstva Gujarat, Ranthambhor, Chitor i Rajasthan već su došla pod vlast Delhija, a u slijedeće tri godine zaustavio je prodor Mongola u Indiju i uspostavio mir na sjeverozapadnoj granici. Godine 1305. Alauddin je napao kraljevstva središnje Indije, a četiri godine kasnije njegova je vojska stigla do južnog vrha potkontinenta. Godine 1311. Alauddin je već postao najbogatiji sultan u historiji Delhijskog sultanata.

Alauddin je bio nemilosrdan prema svojim neprijateljima, gušeći sve pobune koje su se digle protiv njega. Stvorio je tajnu službu, zabranio bračne saveze između plemstva bez njegovog izričitog dopuštenja te plemstvu također smanjio goleme privilegije. Alauddin je također reformirao porezni sistem, reorganizirao vojsku i suzbio korupciju u isporuci konja zahtijevajući žigosanje konja.

Ali nisu svi njegovi podanici bili jednako tretirani. Hindusi su bili strožije tretirani i morali su plaćati najveće poreze, iako ni muslimani nisu bili pošteđeni njegove strogoće. Alauddin, sunit, obračunao se sa šijama, koje je optužio za zabranjene običaje. Nije im dopuštao posjedovanje oružja, jahanje konja ili uživanje bilo koje druge vrste privilegija.

Stroga kontrola cijena i bogatstvo nakupljeno tokom njegove vladavine omogućili su Alauddinu da postane mecena umjetnosti i također golemu građevinsku aktivnost. To je potaklo dolazak u Delhi pisaca, liječnika, astronoma i historičara, od kojih su mnogi bili iz Bagdada i srednje Azije. Tako će pod Alauddinovom vladavinom Delhi postati najvažnija metropola na muslimanskom istoku, a mnoge nove zgrade čije je podizanje naredio sultan, poput džamije Jamaat Khana, ostale su da podsjećaju na njegova velika dostignuća u arhitekturi.

Ali luksuz i stalna ratovanja potkopali su Alauddinovo zdravlje, koji je postao izuzetno sumnjičava osoba i koji je posvuda vidio zavjere. S obzirom da se njegovo fizičko i psihičko stanje veoma pogoršalo, imenovao je jednog od svojih generala po imenu Malik Kafur za potkralja kako bi eliminirao sve moguće protivnike svoje vlade.

Alauddin je preselio u januaru 1316., prema nekima od posljedica edema, a prema drugima od ruku ambicioznog novog potkralja, koji je pokušao preuzeti prijestolje. Bez uspjeha, budući da je pogubljen po nalogu Alauddinovog sina i zakonitog nasljednika, princa Qutbuddina.