Pjesnički glas Amira Brke sasvim se individualizirao unutar pjesničkih praksi za kojima posežu savremeni pjesnici. Pokazujući različita lica, poezija ovog pjesnika uvijek je pokazivala visok standard, a spremnost da se mijenja i sposobnost da se, uporedo s poetičkim promjenama, u vrijednosnom pogledu kreće od dobrog ka sve boljem, predstavili su samosvjesnog pjesnika koji s artističkom pažnjom bira ciljeve i sredstva svoje poezije.
Mada je taj glas daleko od vlastite iscrpljenosti ili zaokruženosti, kada se govori o pjesniku koji je ispisao knjige Prirodni redoslijed, Bjelina paspartua, Zavičajni muzej, Antikrist u jeziku, Izložba sitnih životinja, Uređujemo staru kuću, Vrijeme sretnih gradova, Đavo na Dunavu, Turistički vodič, Čuvar groblja. Pjesme s Ćatićem, Tačka, Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju, Sa palube. Epitafi iz Adele, Nebeski nomad, San o gradu, Sa pjesnikova odra, Dijalektika tmine, Poeme, San mizantropa – onda se, prije svega, misli na stišanost, melanhoniju, metafizičku intonaciju, uzimanje onoga „gore“ kao ključne relacije ove poezije, refleksivnu slikovitost, pjevanje graničnih situacija subjekta, jezika, refleksije i svijeta, uspostavljanje odnosa subjekt–svijet, odnosa čija je posljedica sama pjesma, korištenje preciznih slika koje se izglobljavaju u poliperspektivnu strukturu, govor o nepostojanim, destabiliziranim ili odsutnim prizorima, odnosno prizorima uhvaćenim u njihovom posljednjem drhtaju, pjevanje gubitka središta pri sunovratu među korijenje mračno/ gdje me obijesne psine,/ isplaženih jezičina,/ i sada traže, kako sam pjesnik kaže u pjesmi Etimologija metafore.
Podrazumijevajući iskustvo paradoksa, ironije i subverzivnosti koje je obilježilo bosanskohercegovačku poeziju u posljednjih trideset godina, Amir Brka, kao najizrazitiji reprezent pjesnika koji su bosanskohercegovačku poeziju obilježili od sredine devedesetih godina prošlog vijeka do danas, svoj poetički sistem temelji na pjesništvu visokog modernizma i neosimboličkoj poeziji koja mu je bliska po niskoretoričkim strategijama, novom zatamnjivanju pjesničkoga govora koje je vrijeme izložilo utjecaju pjesničke komunikativnosti, po razumijevanju pozvanja pjesništva, pa, svakako, i po mnogim pitanjima koja se ovim pjesništvom pokreću.
Iz poetskog opusa Amira Brke dolazimo do zaključaka da je poezija poziv čovjeku da napusti vegetativno stanje, te da se popne na razinu više svijesti. Poezija je propitivanje stvarnosti koje razotkriva veću i dublju razumljivost od one kakvu omogućuju racionalna znanja. Poezija je suverenost ljudskog duha koja se ne temelji na racionalnim nego na iskustvenim razumljivostima. Poezija je stvaralačko izražavanje kozmičke i sudbonosne cjelovitosti. Pristup poeziji Amira Brke oslobođen je ovdje svake konvencije, historizma ili ukalupljivanja, oslonjen na ideju da prototip jednog pravca ne treba tražiti u jednoj tako izuzetnoj i usamljenoj ličnosti. Usudio bih se da Brku shvatim kao pripadnika „skupine nesvrstanih“ i, stoga, da ga ne posmatram kao istaknutog postmodernistu već kao pjesnika svakog vremena. Kao oličenje eksplozije imaginacije, uobrazilje, genijalnosti, slobode izražavanja, čovjeka, pojedinca koji je centar epistemologije.
Prilika je da se ukaže na tematska polja i na one osobenosti stvaralačkog postupka Amira Brke koje čine bit njegovog lirskog diskursa i koje, posmatrano s poetološkog stanovišta, uveliko proširuju mogućnosti novih tumačenja i razumijevanja ove poezije.
Pjesme zavičajne motivike (knjige: Zavičajni muzej, Izložba sitnih životinja, Turistički vodič) odaju osoben stvaralački napor u vizualizaciji lirskog doživljaja, dok istodobno iznutra iluminiraju misaonom refleksivnošću. Građena na principu binarne opozicije, Brkina poetska slika obavlja dvije funkcije u isti mah: konkretizira određene predstave i istovremeno ih apstrahuje u nekom višem sloju značenja, a pri tome je lirski subjekt najčešće interioriziran, jer se radi o izrazito subjektivnoj slici svijeta. Proces konkretiziranja teče neujednačenim intenzitetom između ostalog i zato što pjesnik vrlo često poseže za razdešenim detaljem koji očekivanu sliku zna rastresti, poremetiti, oneobičiti, dati joj potpuno drukčiji sklad, ili joj ga ukinuti. Ta vrsta poetičkog procesa dominira u knjigama Uređujemo staru kuću i Đavo na Dunavu, dok proces apstrahiranja značenja dominantno djeluje u knjigama Zavičajni muzej, Izložba sitnih životinja, Antikrist u jeziku, posebno u onim užim segmentima koji su inspirirani onirizmom, dinamizmom stvaranja i kosmosom.
Moderno pjesništvo i individualni očaj koji se uz njega podrazumijeva, očaj koji možemo prepoznati i u „svakoj riječi“ u koju pjesnik, ko u grob po komad mesa svoga, spušta bez nade da će sjeme niknuti, ostali su nasamo s jezikom. Nova jezička zajednica, začeta u osvit postmodernizma, počiva na posrednosti jezika, na smislu koji u pjesmi implodira prilikom svakog čitanja, ali nikada na isti način. Nije, napokon, Amiru Brki nimalo strana ni postmodernistička svijest o „papirnatosti“, konvencionalnosti, literarnosti svake moguće priče, o nužnoj fiktivnosti svakoga pisanja o zbilji. Mnogo je, naime, signala kojima on pokazuje propitivanje identiteta – ne samo pojedinih osoba nego i same ljudskosti i njezine zemaljske vremenitosti; propitivanje, uostalom, svih naših tobože čvrstih spoznaja koje se nakon smrti nužno mijenjaju i urastaju u potpuno druge i drukčije dimenzije.
Poezija Amira Brke jest stvaranje prostora za oslobađajuću igru koju zovemo sloboda. On se oslobađa kada se sukobljava sa svim strukturama nagonskog i pojmovnog teritorija, ne samo na pravnim i etičkim položajima nego i u vjernosti svojoj imaginacijskoj igri, gdje su njegove konstatacije najsuverenije i gdje je i dalje u stanju nadređenosti u kojem se neprestano predaje novom izazivanju i pobjeđivanju. U autentičnom prostoru stvaranja najvjerniji je ljudskosti. U tom je prostoru odgovornost vjerodostojna, jer se suočava sa stvarnom veličinom – koja je veća od pravne i moralne. U poetičkom je stvaranju slobodan za nešto, a ne od nečega. U tom prostoru djeluje važna i vodeća spoznaja da je čovjek više od čovjeka. On gubi moć shvatanja da živimo samo za reprodukciju, akumulaciju, manipulaciju i napredak, a snagu dobija spoznaja da se istinsko očovječavanje temelji na ekstazi, na cjelovitosti koja se ne može izmjeriti, kao i na razigranoj slobodi. Čovjek nije predmet uređivanja, nego subjekt osvajanja i prerastanja sebe samoga.
Zato je izvrsna Brkina knjiga „Nebeski nomad“, knjiga depersonalizacije. Pisati danas u sonetnom „kalupu“ gotovo neizostavno znači uključiti se u onu vrstu manirističke književne i intelektualne igre koja znači poništiti kliše Nihil novum sub sole (Ništa novo pod suncem), i samim tim pokazati mnoštvo raznorodno impostiranih i karakterističnih visokoindividualiziranih poetskih osobnosti koje nas primoravaju da uskliknemo: Konačno nešto NOVO pod suncem poezije! Lirski subjekt kojeg čujemo u ovim sonetima posjeduje temeljnu dvojnost. S jedne strane, kroz pojedine sonete, ili formalno nerazdijeljene cikluse, razaznajemo mnoštvo izvrsnih poetsko-jezičkih osobenosti koje pokazuju iskorak spram tradicionalnog poetskog uzusa, dok se, s druge strane, na planu cjeline uspostavlja eminentni pjesnički svijet koji svoju bogatu rešetku, premda fragmentarnu, ambiciozno rasprostire na gotovo sve civilizacijske sfere – ne bi li ih mapirao i prevrednovao „tihim alatima“ Poezije, još uvijek pisane velikim slovom.
Dakle, lirski subjekt tretira mnoštvo filozofskih, psiholoških, socioloških, mitskih i literarnih fascinacija, te na toj osnovi stvara posve samosvojni estetski organizam. Ovako konstruirana, moćna logika Brkinog stvaralaštva višeslojna je, uzbudljiva, kompleksna; nadrasta svjetonazor i korespondira s duhom koji nije limitiran.
Nebeski nomad Amira Brke svjedoči da je svijet složeniji od naših znanja o njemu, dublji od naših iskustava i nedostupniji od naših putovanja kroz njega. Ova je knjiga poput nevidljivog nervnog sistema, astralno tijelo koje uključuje prošlost i seže daleko unaprijed, proviđa duhovne procese koji su bezvremeni. Ona je i dijalog između života i smrti, vjerovanja i sumnji, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, dijalog filozofskog i poetskog. Postajući predmetom Brkine poezije, svaka se tema dovodi u vezu sa svojom dubljom starinom, s onim što joj prethodi u kulturnom i historijskom trajanju, ili s onim što je, iz nekog razloga, pokretalo mišljenje istim ili sličnim povodom. Predmet Brkine poezije nikada nije sam ili izoliran, on je uvijek postavljen u odgovarajući kulturni i etički sistem. Čak bi se moglo reći kako nešto postaje predmetom ove poezije zato što može pronaći svoje mjesto u velikom sistemu kulturnog i etičkog trajanja. Svijet opterećen zlom opstaje zahvaljujući mrvicama dobra, razuma i otpora koji je duboko usađen tamo gdje ga možda najmanje očekujemo, neka je vrsta poetskog creda Amira Brke.
Pjesnik ne pretvara sonet u govor upućen mnoštvu, ali hoće da kroz sonet progovori mnoštvo aluzija, slika, sjenki, pojmova. Tako sonet postaje skladište simboličkih potencijala. Brkin sonet posreduje, a ne izgovara značenja. U njemu su izložene podsmijehu naše navike i naši mentaliteti, ukliješteni između postratnih sindroma i zahtjeva potrošačkog doba.
Brkina se lirska terapija odvija u dvije faze: najprije se subjekt polemički sučeljava s okolnim svijetom kako bi naglasio vlastitu neprilagođenost – da bi, potom, tako odnjegovanu „autističnost“ pokušao pretvoriti u kapital. Polemička oštrica Brkina govora metaforički je usmjerena prema aktualnom društvu i njegovim statusnim simbolima. Višestruko se ističe da u svijetu oko nas nema istinskih moralnih vrijednosti, tj. da mu je temeljna odlika patvorenost, bezobzirnost, bešćutnost, sakraliziranost novca, poltronstvo, sebičnost, politikantstvo, bezvjerje... – to je (prema Brki) inventar mega marketa u kojem živimo. Sučeljavajući raznorodne diskurzivne matrice, on razgrađuje i ironizira idejne koncepte koji stoje iza njih. Ustvari, iskustvo je stvar tradicije – u kolektivnom, kao i u privatnom životu. Ono se oblikuje manje od pojedinačnih, u sjećanju strogo fiksiranih datosti, a više iz nagomilanih, često nesvjesnih podataka koji se stiču u pamćenju. Brka, naravno, nikako ne namjerava da historijski specificira sjećanje. Naprotiv, on odbacuje svaku historijsku uslovljenost iskustva. On na taj način, prije svega, suštinski izbjegava da se približi onom iskustvu iz kojeg je nastala njegova vlastita filozofija, ili, bolje reći, protiv kojeg je ona bila usmjerena. To je zasljepljujuće iskustvo epohe postratne tranzicije. Oku koje se zatvara pred takvim iskustvom javlja se jedno iskustvo komplementarne vrste, kao njegova, takoreći, spontana kopija.
Moglo bi se kazati kako je Brkino poetsko pismo na tragu borhesovske euforične asocijativnosti i ludičnosti jednog Brodskog (osobito kada ispisuje stihove poput ovih: „Bez àhlāka ljudskog svi ste, nigdje trunke stida, srama,/ u kaljuži bludnoj, smradnoj, baš svi redom ogrezli ste,/ mîsli vaše, a ni ruke odavno vam nisu čiste!/ Spletkarenje i intrige - tô zovete politikom...!?/ Svaki svojom, podaničkom, okružen je slijepom klikom!“ u poemi Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju.
I na kraju, za ovu priliku treba kazati da se Amir Brka u svojoj složenoj heteroglosijskoj poetici iskazuje i kao jedinstven i kao mnoštven književnik, pjesnik koji je sposoban stvoriti zasanjani svijet snažne sugestivnosti, a svoju pobunu istovremeno podvrgnuti takvoj umjetničkoj disciplini koja ostvaruje potpunu ontološku čistotu bića.
Rijetko je to i neponovljivo u savremenoj regionalnoj pjesničkoj praksi.
Amir Brka rođen je u Tešnju 1963. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1987). U Tešnju vodi Centar za kulturu i obrazovanje. Glavni je urednik časopisa za kulturu Diwan (Gradačac), bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 2010. do 2014. godine.
Pjesničke i prozne knjige: Prirodni redoslijed (poezija), 1996; Bjelina paspartua (poezija), 1997; Zavičajni muzej (poezija), 1998; Antikrist u jeziku (poezija), 1999; Monografija grada (roman) 2001. i 2004; Na pergameni lica: 100 pjesama (1990-2000) (izbor), Sarajevo, 2001; Antikristul în limba (poezija, izbor), Bukurešt, 2001; Izložba sitnih životinja (poezija) 2003; Jedan u tome skupu (poezija, izbor), Priboj, 2003; Uređujemo staru kuću (poezija), 2005; Vrijeme sretnih gradova (poezija), 2006. i 2007; Đavo na Dunavu (poezija), 2008; Dovoljno za radost (poezija, izbor; edicija Bošnjačka književnost u 100 knjiga BZK „Preporod“ Sarajevo), 2010; Turistički vodič (poezija), 2010. i 2011; Ruševine se podupiru (poezija, izbor), 2012; Crna sveska (proza), 2014; Tačka (poema), 2015; Čuvar groblja. Pjesme sa Ćatićem (poezija), 2015; Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju (poema), 2016; Sa palube. Epitafi iz „Adele“ (poezija), 2017; Nebeski nomad (poezija), 2019; San o gradu (poema, sa slikama Miralema Srkalovića Lale), 2020; Sa pjesnikova odra (poema), 2020; Dijalektika tmine (poezija), 2020; Dan državnosti (poema), 2020; Poeme, 2021; San mizantropa (poezija).
Kulturna i opća historija, publicistika: Rudolf Zaplata – bibliografija, 2000; Svjetlosti kasabe. Iz kulturne povijesti tešanjskoga kraja, 2002; Teatar u tešanjskom teatru (ogled), 2003; Negativna geografija (eseji, kolumne, intervjui), 2005; Jerej ili Pseudosakralni pledoaje za genocid u Tešnju (studija), 2016; O dr. Ademu Handžiću. Uz stogodišnjicu rođenja (memorat), 2017; Nisim Albahari, tragični revolucionar (studija), 2018; Kenotaf za ubijene tešanjske Rome (studija), 2022.
Proučavajući kulturnu povijest, prvenstveno tešanjsku, objavio je još 10 knjiga.
Stvaralaštvo Amira Brke prevođeno je na brojne strane jezike, a uvrštavano je i u sve značajnije bosanskohercegovačke antologije. O njegovoj književnosti objavljen je veliki broj književnokritičkih tekstova, eseja i studija, kao i šest knjiga: Vojislav Vujanović: Kozmologija riječi, poliptih o pjesniku Amiru Brki (200.), Enver Kazaz: Jezik negativne ontologije, poetički okviri književnog opusa Amira Brke (2016), Almir Zalihić: Poetika razdešenih detalja Amira Brke (2016. i 2018), U svijetu bez središta (zbornik s naučnog skupa, 2017), Milan Garić: Zapis o Knjizi ili Sabrano pjesničko govorenje Amira Brke (2019), Kritičari o Amiru Brki (priredio dr. Muhidin Džanko, 2020).
Nagrade i priznanja: Godišnja nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine (2001. i 2006); Nagrada Planjax za najbolju knjigu poezije u Bosni i Hercegovini (2003); Nagrada „Edhem Mulabdić“ za najbolju bosanskohercegovačku novelu (2004); Nagrada „Zeničko proljeće“ za najbolju knjigu u Zeničko-dobojskom kantonu (2001, 2003, 2005, 2006. i 2011); Nagrada Fondacije za izdavaštvo (2010); Nagrada „Skender Kulenović“ za najbolju knjigu u Bosni i Hercegovini (2022); Plaketa Općine Tešanj (2005) i Plaketa Zeničko-dobojskog kantona (2019).
