Kako je svijet, a posebno muslimani, fokusirani na cionistički genocid u Gazi, čini se da smo zaboravili zločin američkog predsjednika Joea Bidena u drugom dijelu svijeta. Zaista, baš kao što je izraelsko divljaštvo svesrdno podržano od strane Bidenove administracije, operacija promjene režima u Pakistanu u martu-aprilu 2022. godine također je bila pod Bajdenovim nadzorom. Sve više Pakistanaca, posebno u najvećoj i politički dominantnoj provinciji Pendžab, počinje da prepoznaje podmitljivost vojnog establišmenta. Iako druge provincije Pakistana nisu imale iluzije o podloj i nasilnoj ulozi generala u društvenom i političkom životu, ljudi u Pendžabu morali su iskusiti mučan gnjev vojnog vrha nakon smjene bivšeg premijera Imrana Khana da bi shvatili hladnokrvnost vrhovne komande vojske.
Khan čami u zatvoru od augusta prošle godine na osnovu raznih izmišljenih i farsičnih optužbi. A sada su on i još jedan visoki član njegove političke stranke, bivši ministar vanjskih poslova Shah Mahmood Qureshi, osuđeni na deset godina zatvora zbog navodnog skandala sa šiframa. 'Šifra', tajna diplomatska depeša koju je u Islamabad poslao pakistanski ambasador iz Washingtona u martu 2022., sasvim eksplicitno je navela američku želju da svrgne Khana s vlasti. Zadatak je prepušten starim prijateljima Washingtona iz hladnog rata u pakistanskoj pretorijanskoj gardi da ispune misiju.
Nakon što je Khan uklonjen s vlasti od strane vojnog establišmenta, američka ambasada u Islamabadu iznudila je izglasavanje nepovjerenja u Parlamentu. U to vrijeme, nažalost, oni koji su se povijesno suprotstavljali ulozi vojske u pakistanskoj politici odbijali su vjerovati Khanovim upozorenjima da je taj potez zavjera o promjeni režima u koju su umiješane SAD s jedne strane, i pakistanski generali i kleptokratski političari s druge strane.
U suštini smatrajući ga konspirativnim ludakom. Nakon više od godinu dana nakon Kanovog svrgavanja, američka internetska publikacija Intercept potvrdila je da je zvanična diplomatska depeša na koju je Khan pomenuo zapravo stvarna, te da je u svom sadržaju jasno iznio američko insistiranje na uklanjanju Khana s vlasti. Do sada su čak i najvatreniji 'poricatelji šifara' morali da priznaju istinitost Kanovih tvrdnji. Tragedija je bila u tome što su velike medijske kuće u Pakistanu pristale na pritisak države da se ime Imran Khan izbriše iz bilo kakvog javnog diskursa, te da je bilo potrebno sjajno istraživačko novinarstvo jedne strane publikacije da razotkrije podmuklu suradnju između Washingtona i generala u Pakistanu, posebno, načelnika armijskog štaba (COAS), generala Bajve, u pokoravanju Khana i njegove političke stranke, PTI.
Pakistanska vojska jedna je od najopakijih relikvija kolonijalizma. Tokom Hladnog rata, u neokolonijalnim odnosima sa Vašingtonom, ona je prolazila prilično glatko. Pakistanski generali nikada ne gube iz vida činjenicu da zarađuju milijarde na američkim mahinacijama u zapadnoj i jugozapadnoj Aziji. Osim što se ističu kao satrapi američkog carstva, moćne pakistanske oružane snage nisu dobre ni za šta osim za ekstremne nivoe represije, mučenja, nestanka i ubijanja vlastitog stanovništva.
Međutim, u protekle dvije godine, Pakistanci su bili pomalo zbunjeni razmjerom osvete i žestoke represije usmjerene na Khana i njegovu političku stranku. Čini se da se vojni establišment nikada nije osjećao tako nesigurnim kao nakon Kanovog svrgavanja i masovnog izliva podrške njemu i njegovoj stranci. Dobro shvaćeni aranžman između bilo koje civilne vlade i COAS-a i vojno-obavještajnog establišmenta bio je da se prva slaže da drugoj prepusti punu kontrolu nad 'nacionalnom sigurnošću' i vanjskom politikom. Generali su sve više osjećali da je Khan počeo kršiti ovaj 'kodeks ponašanja' postavljajući se kao onaj koji će odrediti pravac zemlje na svjetskoj sceni. Osim toga, generalovi zapadni pokrovitelji-majstori vidjeli su Khana kao trn u svojoj kontroli nad muslimanskim despotima u zapadnoj Aziji, od kojih je većina bila na putu normalizacije odnosa s Izraelom, zatvarajući oči pred hindutva fašizmom u Indiji, i projektirajući islam naklonjen carstvu.
Naprotiv, Khan je strastveno govorio o pravdi za Palestince i Kašmirce, odbacio imperijalne kategorije 'umjerenog' ili 'ekstremističkog' islama i osudio porast islamofobije i njen užasan društveni i politički utjecaj u cijelom svijetu. Njegova popularnost među narodima poput Malezije, Turske, Indonezije, Irana i Katara i velika želja da se okupe zajedno su s pravom viđeni kao kontrahegemonistički blok saudijskoj dominaciji nad muslimanskim svijetom. I konačno, Khanova pohvala sposobnosti Kine da izvuče više od 800 miliona ljudi iz siromaštva i lekcije koje ona nudi zemljama u razvoju kao što je Pakistan, kao i da ostane neutralna u sukobu između Rusije i Ukrajine, uvjerilo je Ameriku da ovaj čovjek mora biti eliminisan.
Važno je napomenuti da mržnja generala prema Kanu nije bila zato što je bio neki revolucionar. Ali je pomogao da se politizuju značajni dijelovi stanovništva, mladih i starih, posebno u bazi podrške vojnog establišmenta – provinciji Pandžab. Masovno protestiranje Pandžabijaca protiv vojnog establišmenta bilo je nešto neoprostivo za generale. Trebali su voljeti ili barem poštovati, svoje vojskovođe, a ne da ih preziru kao što su to činili nakon Kanovog svrgavanja.
Često se prave poređenja sa popularnim liderom Pakistana tokom 1970-ih, Zulfiqar Ali Bhutto, koji je svakako imao revolucionarni karakter u svojoj retorici. Ali dvije ključne razlike se često zanemaruju. Bhutto je došla na vlast uz pomoć bengalske krvi, genocidne kampanje zapadnopakistanskih generala protiv stanovništva Istočnog Pakistana, koji je postao Bangladeš nakon pobjede u svom oslobodilačkom ratu. Butova stranka, PPP, izgubila bi od političke stranke Avami lige u istočnom Pakistanu da nije bilo nemilosrdnog vojnog napada na buduću državu Bangladeš. Na cinično transakcijski način, Bhutto je uzvratila za uslugu tako što je efektivno spasila i rehabilitovala poniženu i poraženu pakistansku vojsku. Zapravo, Buto bi se nastavio oslanjati na tu istu vojsku kako bi se borio protiv političkih protivnika, posebno u provincijama Sjeverozapadne granične provincije (NWFP), sada preimenovane u KPK i Beludžistan. Naravno, ništa od ovoga ne poriče da je Buto bio veoma popularan vođa.
Drugo, Butovi vlastiti nedostaci i politički autoritarizam dok je bio na vlasti na kraju su doveli do razočaranja unutar njegove baze podrške, što je rezultiralo prilično suzdržanim narodnim odgovorom na njegovo svrgavanje od strane vojnog diktatora, generala Zia-ul-Haqa – i, kao u slučaju Khana, promjena režima koju u potpunosti podržava Washington.
Može se tvrditi da je Khan također došao na vlast na leđima vrlo privremene svađe vojnog establišmenta s druge dvije velike dinastičke političke stranke. Ali kao Buto, niko ne može tvrditi da Khan nije bio izuzetno popularan. Glavna razlika je, naravno, masovno izlivanje podrške Khanu nakon njegovog svrgavanja, na skupovima širom zemlje koji su trajali više od godinu dana sve do početka barbarskog vojnog obračuna u maju 2023.
Sagu o slučajevima, optužbama i osudama protiv Khana praktično svih 240 miliona stanovnika Pakistana izgleda kao politički motivirana klovnovska emisija. Konkretno, nedavne presude u 'sudovima' za koje bi termin 'kengur sud' bio previše velikodušan, imaju za cilj da dodatno demorališu i terorišu stanovništvo prije održavanja 'izbora' 8. februara. Neki misle da bi ovi izbori dali dobru konkurenciju oblicima izbora Sadama Huseina i Hosnija Mubaraka.
Dok Pakistanci u zemlji i van nje nastavljaju da svjedoče jedne travestije za drugom, da vide kako totalitarizam generala i njihovih omiljenih političkih mafija dostiže nove i nemilosrdnije visine, ostaje nada da će, baš kao u Gazi, otpor naroda i međunarodna solidarnost može biti u stanju da napravi ozbiljnu prepreku komorama za mučenje koje su Bajdenovi generali nametnuli zemlji.
Ipak, jedna nedovoljno vidljiva priča u posljednje dvije godine odnosila se na mnoge oficire i ogromnu većinu vojnika koji nisu imali ništa osim odbojnosti prema smicalicama krvoločne vrhovne komande, zbog čega su 'nestali' ili bili prisiljeni da podnesu ostavku, ili samo sami daju ostavku, bez penzije.
U odsustvu sposobnosti ljudi da, u ovom trenutku, pokrenu efikasan i ogroman izazov kompradorskoj vojnoj i političkoj eliti Washingtona, progresivni oficirski udar možda i nije loša ideja.
