Ovih se dana u Sarajevu održava festival “Sloboda narodu” koji ima ambiciju da na jednom mjestu okupi “predstavnike javne scene, borce, aktiviste i zagovarače slobode govora i medijskih sloboda”. Oni bi, kroz panel diskusije, radionice i predavanja, “govorili o slobodi”. Na prvi pogled hvale vrijedna ideja i dobrodošla inicijativa. No, pročitamo li nazive nekih od najavljenih panel diskusija, uočimo li koje su njihove teme, a naročito ko su im učesnici, nemoguće je ne zapitati se šta su stvarne namjere održavanja ovakvih festivala. I to baš u Sarajevu.

Pogledajmo samo panel diskusiju “Zašto se bojimo Jugoslavije” koja bi trebala biti održana 19. juna u 16.30 u Domu Mladih, a u kojoj će učestvovati historičari Hrvoje Klasić iz Hrvatske, Husnija Kamberović iz Bosne i Hercegovine te Čedomir Antić iz Srbije te koju će moderirati niko drugi nego ozloglašeni Vuk Bačanović!

Nije li krajnje problematično, štaviše skandalozno, da u okviru festivala koji se bori za “slobodu” jednu od diskusija moderira notorni velikosrpski šovinist kakav je Bačanović? Prisjetimo se da je Bačanović, nekadašnji marksist i miljenik sarajevskog neokomunističkog polusvijeta, bosanski jezik nazvao verzijom srpskog jezika, Bošnjake bivšim Srbima, Agresiju na Bosnu i Hercegovinu građanskim ratom, grad Sarajevo kolektivnom zatucanom umobolnicom, uzroke za početak rata pronalazio u referendumu za nezavisnosti Bosne i Hercegovine, relativizirao genocid, zagovarao osamostaljenje manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, predlagao modalitete srpsko-hrvatskog političkog i kulturološkog saveza protiv Bošnjaka, promišljao kako skinuti stigmu zločina s Republike srpske i tome slično. “Koliko vas mrzim sarajevski govnari”, vrištao je Bačanović prije nekoliko godina revoltiran instalacijom koja je pokazivala broj masovnih grobnica u manjem bosanskohercegovačkom etnitetu i stvarne razmjera velikosrpskog genocida nad Bošnjacima, pa je tom prilikom napisao i da je “RS multietničkija nego Sarajevo u cijeloj svojoj istoriji” te na kraju zakliktao: “U srcu mom samo je jedan dom, u srcu velika moja Republika.”

No to još spada i u domen “pristojnog”, jer je Bačanović najbrutalnije vrijeđao i majke Srebrenice, tvrdeći da je Munira Subašić “profesionalna majka Srebrenice” koja je “rasla uz pjesme o Juri Francetiću”.

Nakon što mu je propao samonametnuti egzil u Beogradu, gdje je bio tek još jedan neželjeni “prečanin”, Vuk Bačanović se skrasio u Mostaru, odakle s vremena na vrijeme odapinje otrovne strelice ka Sarajevu preko svoga srpskog nacionalističkog portala Preokret.

Slično je i sa srbijanskim historičarem Čedomirom Antićem, koji za Srbe tvrdi “Stranci nas mrze jer smo poseban narod.” U skladu s takvim “posebnim”, skoro pa nebeskim, statusom naroda kojem pripada, Antić smatra kako bi “Hrvati, Slovenci i Bošnjaci izmislili svoje Karađorđeviće kada bi mogli”. Antić je mišljenja kako “Bošnjaci žele Srbe samo u zoološkom vrtu” te kako postoji “nastojanje Bošnjaka-muslimana da prevare srpski narod, da mu nametnu formu ‘bosanstva’ kao jugoslovenstva i da ga asimiluju preko toga”, no da to neće proći jer, poručuje Antić: “Srpski narod je jedan i nedeljiv.” Ovakvo uvjerenje Antić argumentira tvrdnjom “Republika Srpska je realnost. Bosna i Hercegovina je veštačka.”

Štaviše, Antić je siguran da “Bosna i Hercegovina kao država nema perspektivu”, misli da je “Srpski narod u Bosni i Hercegovini iskusio veliku nepravdu”, da mu “danas osporavaju pravo na autonomiju”, da je u “Bosni i Hercegovini ratovao radikalni islam, a ne sekularni političari iz Sarajeva“, negira genocid u Srebrenici tvrdeći da je u pitanju “strašan zločin” ali nije genocid te prihvata “četiri a ne osam hiljada žrtava” i poručuje: “Tamo gde su Srbi u većini, a to su Republika Srpska, Crna Gora u dobrom delu, moraćemo stvarati svoje države.”

Sve u svemu, Antić je jedan iz čitave ergele klasičnih velikosrpskih mitomana koji svoje bulažnjenje prodaju pod “historiju”, jedan od bezbrojnih dosadnih biorobota koje velikosrpska fabrika mitologije neprestano proizvodi i izvozi po komšiluku.

S druge strane, Hrvoje Klasić i Husnija Kamberović klasični su jugonostalgici, javne ličnosti ljevičarskih svjetonazora koje bi da rehabilitiraju ne samo nestalu jugoslovensku baštinu već i njenu danas potpuno bankrotiranu ideju. U paketu s takvim sklonostima i gledištima ide specifično tumačenje raspada Jugoslavije kao kataklizmične tragedije koju Hrvoje Klasić naziva “bratoubilačkim ratom” te nekritičko sagledavanja stvarnog života ali i samih “antifašističkih” vrijednosti Jugoslavenskog komunističkog društva i režima. Kamberović uzroke za endemični, tradicionalni i običajni antibošnjački šovinizam srpskog društva traži u popuštanju komunističke stege tokom osamdesetih godina 20. stoljeća, a ne u tradicijama i kulturološkim devijacijama srpskog društva jer takva istina ne ide u prilog ideji zajedništarstva. No, u suštini, ni Kamberović ni Klasić nisu zloćudne pojave poput Bačanovića i Antića, ali su, nažalost, podjednako društveno štetne i opasne. A evo i zašto.

Sama činjenica da Kamberović i Klasnić, osobe koje se inače neprestano gnušaju fašizma i šovinizma, naročito hrvatskog i bošnjačkog, ne nalaze ništa problematično što učestvuju u panel diskusiji s otvorenim i ponosnim propagatorima velikosrpskih ideja, pokazuje da oni takve stavove smatraju sasvim legitimnim, možda čak i legitimno srpskim. Ne bi bilo nimalo problematično da je tema panel diskusije “Zašto se bojimo velikosrpstva”, jer bi Bačanović i Antić, kao pasionirani zagovornici velikosrpskih ideja, pristalice i apologete Kraljevine Jugoslavije, bili sasvim legitimni sugovornici te dijaloški protivnici. No diskutirati o zaboravljenim čarima svih verzija Jugoslavije s Bačanovićem i Antićem nije ništa drugo već rehabilitacija, normalizacija te legitimizacija njih i njihovih ideala Jugoslavije kao dominantno srpske tvorevine.

Ironično, ali svojim pristankom na ovakvu diskusiju Klasić i Kamberović sami su potvrdili tezu kojoj se često javno suprotstavljaju a koja glasi da su jugofilija (kao uznapredovali oblik jugonostalgije) i velikosrpstvo, praktično jedna te ista stvar. Ako je vaš odnos spram Jugoslavije te svih njenih tekovina poput “bratstva i jedinstva” takav da smatrate da su velikosrbi sasvim legitimni sagovornici, da su njihove tlapnje legitimna srpska stajališta koja treba uzeti u obzir i razmatranje, da je dijalog s takvim svjetonazorima normalan, onda ste ogledni primjer zašto se toliko ljudi gnuša i jugonostalgije i jugonostalgika. Bilo bi dobro da to Klasić i Kamberović shvate. Ponešto tragikomično, čak i prije nego što je održana ova panel diskusija, sastav njenih diskutanata dao je odgovor na centralno pitanje: “Zašto se bojimo Jugoslavije?” Pa kako se ne bismo bojali Jugoslavije kada je ovakvi zagovaraju!

Ponajbolji odgovor na ovakve vrste malicioznih inicijativa, na ove puzajuće pokušaje rehabilitacije jedne propale ideje koja je Bošnjake koštala more krvi, jeste parafrazirati poznatu izjavu rahmetli Alije Izetbegovića: “Njihov način izlaganja, njihove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi nećemo da budemo u Jugoslaviji. Još nešto. Njihov način izlaganja, njihove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da budu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu oni hoće neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Bošnjaka... jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta.”

I tačka.