"Nemojte da vam ova posjeta izazove revolt pa da nekada u budućnosti učinite ono što ne biste voljeli da učine vama. Bosanci i Hercegovci uvijek su znali živjeti skupa u miru, zagovarajte tu ideju i živite je, to je veoma važno".

Ovo je poruka ministrice za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminović sarajevskim srednjoškolcima koje je ispratila za Srebrenicu.

Nazvati ovu poruku “političkim idiotizmom” kao što sam to vidio u nekoliko komentara je, po meni, pogrešno. Taj “politički idiotizam” ustvari abolira ministricu koja ovakvom porukom ustvari pokazuje da i ona, ali i stranka kojoj pripada, imaju političku i(li) ideološku agendu, strategiju i ciljeve. Ovakvom porukom se relativira genocid u Srebrenici, na taj način se uspostavlja historijski i pravni revizionizam, koji mogu imati za posljedicu ponavljanje Srebrenice - tu ili negdje na drugim mjestima.

Ova i ovakva poruka ministrice Hota-Muminović prikriva ono što svi znamo, što je historijski i pravno utvrđeno: genocid je počinjen nad Bošnjacima, ljudima koji su u najmanju ruku kulturološki i civilizacijski obilježeni vjerom islamom. Svejedno da li su bili muslimani praktičari ili samo kulturološki muslimani, oni su bili “legitimna” meta za genocid, za ubijanje i klanje. Dakle, zbog te “islamske” ili “muslimanske” komponente svoga postojanja, individualnog i kolektivnog identiteta, oni su ubijani i klani, a ne zato, kako podlo historijski i pravno pogrešno sugerira ministrica Hota-Muminović, što su bili “Bosanci i Hercegovci”. Pokušajmo, naime, zamisliti da je u julu 1995. u Srebrenici postojala zajednica krimskih, turskih ili bilo kojih drugih muslimana. Po narativu, logici i tumačenju ove ministrice oni ne bi bili ubijeni - jer nisu “Bosanci i Hercegovci” - iako su muslimani. Ja duboko sumnjam da bi bili pošteđeni - a ko misli drugačije, neka se sjeti riječi presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića prilikom ulaska u Srebrenicu nakon njenog pada. S druge strane, veliki broj onih koji su ubijali, klali i sprovodili genocid u djelo su bili pravi “Bosanci i Hercegovci”, jedino što nisu bili “muhamedanske” ili “turske” vjere. To što su i oni bili “Bosanci i Hercegovci” nije ih spriječilo da ubijaju i kolju. I da izvrše genocid.

Ova poruka ministrice Hota-Muminović i njen narativ o “revoltu” sugerira i ovo: ti neki bošnjački (muslimanski) “Bosanci i Hercegovci” su izrevoltirali te neke srpske (pravoslavne) “Bosance i Hercegovce”, pa su ovi drugi poklali one prve. A šta bi mogao biti razlog za ovaj revolt? Pa sama egzistencija, postojanje onih prvih je ovim drugima bila dovoljna da ih poubijaju i pokolju. Čak i da se zaista radi o “političkom idotizmu”, ovakav narativ je vrlo problematičan. I u pogledu budućnosti bošnjačkih “Bosanaca i Hercegovaca”, njihovog opstanka, vrlo opasan.

Dalje ministrica Hota-Muminović koristeći tu rogobatnu složenicu “Bosanci i Hercegovci” podlo prikriva da je genocid u Srebrenici izvršen nad Bošnjacima. A to je historijski i pravno neupitno - osim ako se ne koristi tumačenje „komisije“ iz RS o „događajima u Srebrenici”! Kao ministrica za resor odgoja i obrazovanja po službenoj dužnosti i prirodi svoje političke funkcije upravo bi ona o ovakvim stvarima, dakle historijski i pravno neupitnim činjenicama, morala voditi brigu, a kako bi generacije učenika za koje je nadležna bili ispravno obrazovani. Ona se, međutim, da li iz političkog pragmatizma, mira u ideološki rogobatnoj koaliciji ili nečega trećeg, služi narativom koji relativira i banalizira ove činjenice. Ne samo da je sramotno, ovo nije ni historijski, ni pravno, a ni politički korektno.

Ministrica Hota-Muminović ovom porukom bošnjačkim, muslimanskim “Bosancima i Hercegovcima” implicira i načelnu “spremnost”, “predodređenost” da u budućnosti oni mogu učiniti nešto slično - iako, barem meni, nije poznato da su ovakve zločine činili u prošlosti. Dakle, bez obzira na činjenicu da Bošnjaci, nikada u svojoj povijesti nisu činili ovakve zločine, niti u kvantitativnom ni u kvalitativnom smislu, iako su više puta kroz svoju povijest bivali klani i ubijani. Pa ni u najtežim danima svojeg postojanja i svoje povijesti, u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, oni to nisu činili. Ministrica, međutim, njima implicira mogućnost da bi takvo što u budućnosti ipak mogli učiniti. Bez obzira na to što je političko i vojno vođstvo Republike Bosne i Hercegovine baš u takvoj, egzistencijalnoj situaciji za čitav bošnjački narod i državu, u situaciji svekolike opsade i blokade, embarga na oružje, odmah pravno i vojno sankcioniralo odmetnute grupe i pojedince u pokušajima činjenja raznih zločina, bez obzira na sačuvane crkve, bez obzira na to što su na područjima pod kontrolom političkog i vojnog vođstva Republike Bosne i Hercegovine živjeli, opstali i preživjeli i pripadnici drugih naroda, ministrica poručuje ustvari ono što je prije nekog vremena izjavila njena koaliciona partnerica iz Mostara Irma Baralija: zaboraviti mitove o čistoći vlastite borbe. Po ministrici Hota-Muminović svi smo, dakle, isti. E, pa nismo!

Ministrica Hota-Muminović također sugerira da su ubijeni i poklani u srebreničkom genocidu sami krivi za to što im se desilo. Jer, kako drugačije razumjeti dio poruke u kojem kaže: “[…] da nekada u budućnosti učinite ono što ne biste voljeli da učine vama”? Znači li ovo da su žrtve srebreničkog genocida voljele da im se učini to što im je učinjeno? Ne znam kako drugačije razumjeti osim: da nisu voljeli, to im ne bi bilo ni učinjeno. 

Konačno, ministrica sugerira da se posjeta Srebrenici, Memorijalnom centru i mezarju žrtava genocida u Srebrenici treba doživljavati bez emocija, bez osjećaja. A svako ko je bio u Potočarima, u tom moru bijelih nišana žrtava genocida, i ko je imalo normalna osoba, ili što bi ti bošnjački, muslimanski, “Bosanci i Hercegovci” rekli, ko je “insan”, zna da da se tu ne može biti bez emocija. Još 2013. sam doveo 40 studenata i desetak kolega i kolegica sa Univerziteta Osnabrück u Njemačkoj u posjetu Memorijalnom centru u Potočarima. Neopisive su bile emocije, osjećaji, suze, uzdasi nakon što smo posjetili mezarje i u Memorijalnom centru pogledali film o srebreničkom genocidu. I da, nakon toga mnogi su bili revoltirani pitajući i sebe i mene: “Kako i zašto je taj tzv. civilizirani svijet mogao dopustiti takav zločin!?” Po ministrici Hota-Muminović smo tu izgleda trebali biti samo trezveni, proračunati, distancirani, hladni prolaznici i putnici namjernici…

Dakle, ova i ovakva poruka nije “politički idiotizam.” I ne može to biti. To je plan, strategija, agenda. Iz temelja. Da se spriječi sjećanje na srebrenički genocid, da se iz njega ne izvlače nikakve poruke i pouke za budućnost, da se onemogući kultura sjećanja. Da se o njemu ispravno ili nikako ne uči. Da se relativira.

Nakon i zbog ovakve poruke ministrice Hota-Muminović sarajevskim srednjoškolcima, kako kaže njen koalicioni partner Forto, ja mogu samo reći da osjećam - susramlje!