Nekadašnji britanski komandant u BiH, parlamentarac Bob Stewart poručio je ovih dana da našu zemlju vide “kao prostor od vitalnog interesa” i da je “ono što se dešava ovdje jako važno za Veliku Britaniju”. Nadalje, Bobi tvrdi da, “kada bi britanski bataljon bio ovdje, osjećao bi se sretnim”. I mi smo osjećali jednu kratkoročnu sreću dok su britanski vojnici u sklopu međunarodnih snaga šetali Banjom Lukom. No, sreća je varljiva pa su Bošnjaci, barem oni tradicionalnije prirode, vojnički uvježbani da i sreću i nesreću prihvataju s podjednake distance. Naprimjer, ova britanska srećica koja nam se nudi nas pomalo zabrinjava kada uzmemo u obzir da vazda uz jedan britanski bataljon dolazi i LGBT paradna divizija koja nameće svoje vrijednosti u jednakoj mjeri u kojoj bataljon nameće svoje prisustvo.

Istom se pitamo kakva bi reakcija bila da je kakav turski komandant izgovorio Bobijeve riječi. Tresla bi se butum Bosna od bauka neoosmanizma. Suočeni s tim izazovom, mi iz čistog inata tvrdimo da navijamo za turski bataljon, jer hvata nas neizmjerna sreća od pomisli da uz njih dolaze mehteri, baklava, hošaf i “Bayraktari”.

Ali pusto je tursko na ulicama Sarajeva jer ovaj kanton haman vode Britanci. Ne znamo ima li to u Džibutiju i Burundiju, ali ima u Vladi Edina Forte pa im društvene mreže vode iz Britanske ambasade. I to se ne vidi kao kolonijalni mentalitet, ne vidi se kao potčinjenost, to se tumači kao progres. Pa je guljenje poda čelom u biti uzvišeni let iznad sarajevskog kukavičijeg gnijezda. A nešto se slično dogodilo nedavno i u haremu Ferhadije džamije u Banjoj Luci. Ova džamija, koja simbolizira i sve srušene džamije tokom Agresije na BiH i otpor Bošnjaka, obnovljena je od braće Turaka.

I baš je “prigodno” ugostila promociju knjige jednog Turčina s adresom u Washingtonu koji smatra da je LGBT ideologija u skladu s islamskim vrijednostima pa “ponovo otvara muslimanske umove”. Istoimena knjiga autora Mustafe Akyola promovirana je na tribini Sloboda u islamu, a novinar Mirnes Kovač, koji je i prevoditelj ove knjige koja blasfemično polemizira i s Kur'anom i s Allahom Uzvišenim, doživio je i neku vrstu epifanije jer je zabilježio da je u publici bilo toliko medresanskih “bistrih pogleda u budućnost i Nebo jer ne dohvaća ih miris sarajevskih nargila”. Ovu patetičnu sliku akjolizirani Kovač tuđe sreće zapečatio je napitkom u kojem se doslovno, kako je napisao, “susreo sa svjetlošću koja izvire sa muftijinog lica”. Nema ovo ni u Džibutiju ni Burundiju da se guljenje poda čelom, poniženje i blasfemija vide kao svjetlost koja šiklja iz čehre.

Pozavidio bi Kovaču i Dino Mustafić, direktor Boljšoj teatra koji se nekako uspio smjestiti usred Narodnog pozorišta, pa je ovih dana pokrenuo projekt “Kultura na ulice”. Da bi se osiguralo da najmlađi i najstariji budu adekvatno indoktrinirani pobrinuo se dobri vojak Srđan Mandić, koji je iz Općine Centar osigurao besplatne ulaznice za sve sarajevske maksume i đuturume. Dakle, ovdje se cilja puno šira populacija od one medresanske. Pa smo pritom saznali da je Boljšoj teatar prozapadno usmjeren i da bi naši maksumi i đuturimi mogli susresti sa svjetlošću gledajući kako se žica vadi iz stražnjice i kako naš poznati glumac i političar Mirvad Kurić promatra šta se događa između uzdrhtalih nogu glumice dok oko njih hodaju gologuzi zečevi s nakurnjacima i vrte se neke vrećaste spodobe koje bi valjda trebale glumiti mevlevijske derviše.

E, da, vidjeli smo to u službenom teaseru za predstavu Narodnog pozorišta Bordel Eden u režiji crnogorske rediteljke Mirjane Medojević. Predstava traje pet sati, kažu da je vrlo neobična i dio je Mustafićeve ideje da se pozorište vrati narodu. Gotovo je isto zagovarao glavni lik iz kultnog filma Istvána Szabóa pod naslovom Mefisto, pa je uskoro postao nacista. Koliko možemo vidjeti, predstava vizualima imitira ono što je u svojim Sodomama i Gomorama davno iz filmske stražnjice vadio italijanski reditelj Pier Paolo Pasolini. Znali smo to da Mustafić naprosto uživa u ulozi epigona i da je neoriginalni uvoznik beogradske pozorišne estetike, ali da će za italijanskim Pierovim stražnjicama kasniti najmanje 60 godina, nismo mogli pretpostaviti. 

Bit će ovo vruće ljeto, vruće će biti linije, tražit će se mjesto više na ulicama u kulturnoj nadi da će nekome dopuhati tračak osvježavajućeg svjetla, jal iz Sodome, jal iz Gomore. I u Džibutiju i u Burundiju bi prepoznali da guljenje prljavog poda ne može biti let, da pad i poniženje nije progres, da čak i provokacija mora biti originalna da bi nekoga uznemirila, a ne uvezena iz Crne Gore, u koju je uvezena iz Beograda, a u koji je kao modernistička humanitarna pomoć bačena iz neke zapadne LGBT teatarske izbe. Dosadno!

Eto, zato iz inata iščekujemo turske mehtere, baklave, hošaf i pokojeg “Bayraktara”. Eh, pusto je tursko na ulicama Sarajeva. Bošnjačkog više kao da i nema. Sve neki bataljoni Bosanaca i Hercegovaca, sve neke divizije nekonstitutivnih građana od Mašrika do Magriba. Akšam geldi, pod tuđim nam sunce zađe. I zastori u sarajevskom Boljšoj teatru su duginih boja. Tražit će se besplatna karta više za Sodomu i Gomoru. Dino iz dina ga zatjeruje.