Linije na Vozući probijene su za samo dva sata borbe, a neprijatelj se u rasulu povlačio dublje u Ozren, prema Krtovi, Porječini i Bosanskom Petrovom Selu. Naša jedinica borila se na jednom od najtežih pravaca, na kojem je neprijatelj i dalje organizirano pružao otpor. Najtvrđe je bilo na Tumarskoj gredi, gdje su, izgleda, četnici riješili postaviti posljednju liniju odbrane. Nekoliko napada naše i drugih elitnih jedinica te susjednih brigada razbilo se o tvrdi bedem Tumarske grede, vrletne kamene litice koja je predstavljala i prirodnu prepreku daljem napredovanju.

Trećeg dana bezuspješnih napada došao je na mjesto gdje smo odmarali i pripremali se za daljnje akcije načelnik štaba Drugog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Većina nas ležala je okolo ispod visokih jelki, neki su jeli, a neki čistili oružje. Vidjevši načelnika korpusa s oficirima, mnogi su nabrzinu pokušali ustati. Načelnik Budaković nasmiješio se, mahnuo rukom i tiho rekao: “Sjedite, momci, sjedite. Pa šta ima, šta vi mislite kako dalje u ovoj situaciji”, upitao je. “Ne možemo da ih maknemo nikako”, reče Samir ustajući i otresajući pantalone. Budaković je gledao u njega. “Ako ovako nastavimo, nećemo ih nikada ni otjerati s Tumarske grede”, dodade Samir.

Načelnik štaba ga pogleda i, naslonivši se na veliku jelku, upita ga zašto misli da oficiri griješe.

“Mislim, gospodine brigadiru, da su četnici na ovom pravcu Kamenjara i Duge šume postavili najjaču odbranu i da nema šanse da se tim brisanim prostorom priđe njihovim rovovima. Tri dana su već ovdje i uspjeli su se prilično ukopati. Realno, ako sagledamo sliku, pored dva teška mitraljeza i Browingera na nekih 150 metara na onakvoj čistini, nemamo šansu. Ukopavaju se, komandante, treći dan su već tu i ako ih sutra ne istjeramo, vjerujte da nećemo moći ni s tenkovima”, objasni Samir svoje viđenje situacije.

Svi su pomno gledali i slušali Samirov razgovor s načelnikom štaba korpusa. Načelnik skide kapu, protrlja se po glavi i reče: “Vi ste ovih dana često bili u izviđanju, ima li u njihovoj odbrani slabih mjesta? Izginuše nam najbolji borci na ovoj jebenoj vrleti.”

Samir sjedajući ponovo odgovori: “Nije moje da pametujem, komandante, ali mislim da im se može prići odakle nas oni najmanje očekuju.”

“Kako to mislite”, sada ga je načelnik gledao još pažljivije, “slobodno recite, vi ste, vojniče, gore u prvim ešalonima i znate najbolje kakvo je stanje gore. Pusti ti šta će misliti oficiri.”

“Treba se provući s lijeve ili desne strane, malo podalje od Tumara, i ući u liniju rovova kuda im dolaze hrana i municija. Moramo ih iznenaditi potpuno, to nam je, komandante, jedina opcija. Ako neko ima nešto pametnije i bolje, evo pokušat ćemo”, odmah odgovori Samir.

Očigledno zainteresiran za prijedlog, načelnik štaba polahko čučnu i upita: “Pa ima li takvo mjesto gdje se iza leđa može ubaciti jedna ojačana četa?”

“Ima. Pored onog malog dračevog šumarka, lijevo od Plavetnog brda, ima jedna jaruga u kojoj nema minskih polja. Dok se oni snađu, mogu tuda provesti ne četu, nego puk vojske”, odgovori Samir.

Načelnik reče oficiru da donese kartu pa zovnu Samira i još nekoliko momaka koji su bili u prvom vodu i već tri puta izviđali desni dio linije prema Tumarskoj gredi.

“Dođi, obilježi mi to na karti. Nakon toga, okupite se gore na polaznom položaju. Napravite spisak svega što vam je potrebno za ovu akciju i bit će vam dostavljeno”, obećao je načelnik.

Na realizaciju nije trebalo dugo čekati. Pod plaštom noći i prvih oktobarskih izmaglica podijelili smo se u četiri grupe. Polahko smo se s polaznog položaja prikradali četničkoj liniji iz pravca odakle su nas najmanje očekivali. U dogovoreno vrijeme, pred samo svitanje, svi su u potpunoj tišini bili na svojim pozicijama.

U pet sati zagrmjele su detonacije iz ručnih bacača, a odmah za njima prolomila se pucnjava iz pješadijskog oružja. Na tri pravca napad je uspio i više od očekivanog. Iznenađeni četnici, oni koji su preživjeli prvi napad, ili su se predavali ili su pod zaštitom stoljetnih stabala jela i borova bježali na sve strane ne pružajući nikakav otpor.

Na pravcu na kojem smo išli Žuti, Murga i ja, vodeći naš vod, sve je od početka krenulo naopako i nakaradno. Prvo je jedan od naših saboraca nehotice opalio metak i uzbunio četnike. Istog momenta neprijateljska osamdesetčetvorka počela je djelovati direktno po nama. O nekom jurišu na dva rova ispred nas nije bilo ni govora, jer smo vatrom bili praktično prikovani za zemlju. Žuti je brzo donio odluku i zaklonjen za veliku jelku doviknuo: “Prepuzat ću lijevo od položaja mitraljeza i pokušati ga neutralisati ručnom bombom.”

Davno je on naučio da se grudima ne može jurišati na vrelo olovo.

“Idem ja lijevo odavde, pored one živice, pa preko one male čistine dok ne dođem na domet ručne bombe”, viknuo mi je zovnuvši me k sebi. “Amire, kada čujete detonaciju bombe, krenite i vi ondje, pored srušenog bora.”

Murga mi gurnu rame: “Nemoj ti, ja ću, ostani ti s vodom, ti bolje teren poznaješ.” Odmahnem mu rukom: “Ja ću. Ništa ti ne brini i ti poznaješ teren isto k’o i ja. Nego, skrenite malo pažnju, pucajte i vi povremeno u njegovom pravcu, da zna da nije sam.”

Još se Murgin šapat nije ni izgubio u štektanju mitraljeza, kad vidim da je Žuti već nestao u vlažnoj travi. Naprezao sam oči, pokušavajući ga pratiti, ali bilo je suviše malo svjetlosti, a i trava je bila visoka. Četnik je pucao kratke rafale pa bi između njih vikao na sav glas: “’Ajde, balije, šta čekate, ’ajte junaci?!”

Kako je vrijeme prolazilo, srce mi je sve jače udaralo. Budući da sam ležao prsima na zemlji, mogao sam čuti eho udara srca koji se od nju odbijao. Uspjet će on. Šta se brinem, ta nije mu ovo prvi put. Uspjet će sigurno, tješio sam sebe osluškujući tišinu između rafala mitraljeza.

A onda je odjeknula dugo očekivana eksplozija. Zatim, tišina duga kao vječnost. Skočili smo iz trave i krenuli preko kamenova ka uzbrdici ispred nas. Iznenada prasak i žestoki dugi rafali. Vreli mlazovi olova zasuše nas kada smo prilazili velikim borovima tik ispred rovova. Uzvratili smo vatru i nekoliko naših baci ručne bombe. Vidjeh da pada Fikret Softić ranjen u glavu. Nemamo vremena za stajanje, još je nekoliko koraka do vrha.

Neprijatelj nije čekao borbu prsa u prsa, vidjesmo ih da iskaču iz tranšeje i bježe.

Vidjeh i Žutog kako preskače preko kamena i puca. Nekako mi laknu.

U jednom momentu pucnjava je prestala. Dolje, na ivici proplanka, vidim četnici bježe u okrilje obližnje šumice. Prenu me povik jak poput vriska: “Pazi, Mirsade!”

Žuti se okrenuo, ali bi kasno. Rafal koji je stigao iza njegovih leđa sasjekao ga je i on se uhvati za stablo bora praveći okret oko njega. Hamza i Miralem skočiše i krenuše dolje. Jaka detonacija odjeknula je noseći zemlju i lišće prema nama. Četnik, koji je najvjerovatnije u granju bio ranjen, pucao je Žutom u leđa, a onda se raznio protuoklopnom hand granatom.

Pritrčali smo i položili Žutog na zemlju. Jako mi je stegnuo rukav od jakne. Nešto je htio kazati, ali liptanje krvi iz usta nije mu dopuštalo. Udahnuo je, a zatim pogled njegovih plavih očiju širom osta prikovan za nebo na kojem je jutro već bacalo svoje plavetnilo.

Dođoše ubrzo i momci s nosilima. Podigli smo ga i polahko prekrili, a zatim ga momci odnesoše u dolinu.

Sjedio sam na panju, s druge strane Hamza, a dolje na grudobranu Vekaz i Murga. Samir je dotrčao do nas s još tri momka. Pogledao me je i samo rekao: “Amire, je l’ istina?”

Sjeo je na zemlju do nas i samo šutio. Svi smo šutjeli.

Izvadim svoj notes i olovku i zapišem: Nurković Mirsad, zvani Žuti, momak koji je imao želju da poslije rata radi u nekoj fabrici i da ima ženu i troje djece.

Ovdje su prestali i nestali svi ti snovi, ovdje na Tumarskoj gredi. Zatvorio sam notes, jer znao sam da će to biti dovoljno da jednom napišem priču. Da se ne zaboravi i ne ponovi.