Već nekoliko dana trajala je u Posavini srpska ofanziva “Strujni koridor”. Gotovo sve linije u zoni odgovornosti 108. brigade bile su pod stalnim udarima agresorskih snaga. Iako većinom premoreni, s nedostatkom materijalno-tehničkih sredstava, pružali smo jak otpor ovim napadima.

Od jutarnjih se sati na Lipovcu vode žestoke borbe. S nama su u timu za pojačanje još momci iz Živinica i tri čete iz Srebrenika. Na desnoj je strani dio naše linije zalomljen zbog gubitka nekoliko rovova. Komanda je odlučila da se predvečer pokuša napad, da povratimo izgubljene položaje. Kiša je padala već dva dana. Svuda su okolo blato i mulj. Naše jakne, sva odjeća na nama, potpuno su mokri.

Negdje oko 19 sati krenulo se u napad na desnom boku. Iskoristivši kanal s druge strane ceste, uspjeli smo se probiti do čeonog rova. Lijevo od nas prvi su udarili momci iz Srebrenika. Žestoka pucnjava otpočela je duž cijele linije razgraničenja.

Mi smo čekali na trenutak nepažnje agresorskih vojnika. Uskoro nam se ukazala prilika. Oni su, najvjerovatnije, krenuli pojačati lijevi bok i nikako nisu obraćali pažnju na dio na kojem smo mi čekali.

Primijetili su nas kad smo se našli samo nekoliko koraka od tranšeje, ali to je za njih već bilo kasno. Nekoliko je četnika odmah zapucalo, a onda su krenuli u opću bježaniju kroz tranšeju. Jedan od njih, pogođen rafalom, splazao se niz brežuljak i ostao tako ležati.

Odjeknule su eksplozije nekoliko ručnih granata a zatim su se momci iz Srebrenika s nama spojili. Dolje, s desne strane, niko nije dolazio.

Počeo je još jači pljusak i nekako se odjednom dodatno počelo smrkavati. Nismo znali trenutnu poziciju linije, pa Safet naredi da nas desetak krene dolje lijevo. Još se čula sporadična pucnjava, ali smo morali krenuti, jer uopće nismo imali svoj lijevi bok.

 Čim smo izašli iz zaklona četničkog grudobrana, našli smo se pod paklenom vatrom. Činilo se da je dolazila iz svih smjerova. Dio pucnjave hvatao nas je i s naše vlastite strane, jer se pucalo posvuda duž linije.

Kud god bismo se okrenuli, prozujala bi nova kiša metaka. Tumarali smo tamo-amo u mraku poput stada ovaca. A nije nam ništa olakšavalo ni to što smo vukli zarobljeni sanduk s municijom i četiri ili pet zarobljenih pušaka. Iako udaljenost od grudobrana do grudobrana nije bila ni dvjesto metara, iako nas je većina poznavala teren, potpuno smo se izgubili. Već je oko nas svuda bio mračak pomiješan s izmaglicom. Samo smo vidjeli tragove svjetlećih metaka koji su zujali oko nas sa svih strana. Nije bilo mjesečine da se orijentiramo, ali nebo je postajalo malo svjetlije.

Nastavili smo se klizati dalje kroz blato mijenjajući smjer nekoliko puta i smjenjujući se pri tegljenju kutije s municijom.

Konačno smo ugledali kako se ispred nas nazire niska ravna linija grudobrana. Mogao je biti naš, ali je mogao biti i četnički. Niko nije imao ni najmanjeg pojma u kojem smjeru idemo.

Suad nas zaustavi i polahko otpuza prema visokim tankim bjeličastim brezama. Čekali smo čučeći nekoliko minuta dok se nije ponovo pojavio i rekao: “Idemo, momci, ovo su naši rovovi.”

Upali smo u tranšeju dodajući sanduk i zarobljene puške našim momcima. Na proširenju prema zemunici, u onom polumraku, razaznao sam dva nepomična tijela prekrivena od pasa nagore vojničkom dekom. Zastao sam. Nijaz je stajao pored mene, nisam ni stigao upitati a dobio sam odgovor: “Muharem i Safet, brate. Samo što smo zauzeli dva rova, dolje ispod poklopio nas je mitraljez. Muharem je bio mrtav na licu mjesta, a Safet je izdahnuo dok smo ga previjali. Nisam ih uspio prebaciti dolje, a imam i dva ranjena momka. Evo još čekamo da neko dođe odozdo, da ih pošaljem. Ne smijem poslati ljude same, vidiš da puca sa svih strana. Nemamo ni vezu sa svojima dolje da im javimo da dolazimo.”

Suad pokaza naprijed i reče da bismo morali krenuti dolje lijevo, da sastavimo ovaj dio linije: “Ako četnici uđu u ovu međuzonu, vjerujte, ujutro neće biti nikako dobro.”

Pokupili smo svoje stvari i krenuli prema izlazu iz tranšeja. Kad smo izašli, ispalili su na nas nekoliko svjetlećih raketa. Pobacali smo se u mulj i blato jer nismo znali gdje su četnici.

Nebo je bilo mutnoplavo. Odnekud, s naše lijeve strane, stizala je silna galama uzbuđenih glasova. A onda je počela žestoka pucnjava kroz koju smo čuli psovke i viku. Očito su četnici ponovno zaposjeli položaj daleko brojnijim odredom nego prije.

Bili smo pedeset ili šezdeset metara od grudobrana kad su nas čuli ili vidjeli, jer su nam uputili tešku kišu metaka tako da smo se bacili licem prema dolje. Ubrzo su se našli na samo dvadesetak metara od nas.

Mi smo odgovarali na pucnjavu tražeći neki zaklon. Sada smo jasno mogli vidjeti siluete koje su se kretale prema nama. Meni je to, uz dozu straha i izgubljenosti, sve izgledalo kao u snu. I da se krenemo povlačiti, već je bilo kasno. Naši su momci pucali preko nas. Četnici su bili sve bliže. Zaklonjeni za plitki grudobran, ne veći od brazde, mi smo uzvraćali vatru. Jedan četnik bacio je bombu preko grudobrana, eksplodirala je negdje iza nas.

Ležali smo u travi čekajući priliku da se pokrenemo. Tad smo čuli, ili pomislili da čujemo – nimalo ne sumnjam da je to bila čista mašta, ali tada se činilo posve stvarnim – da su četnički glasovi mnogo bliže. Okrenuo sam se, onako u blatu, na bok i pogledao ulijevo. Pognuto trčeći prema nama dolazilo još desetak agresorskih vojnika. Pretrnuo sam i na samu pomisao u kakvoj smo situaciji. U tim momentima čovjeku kroz glavu prolazi milion stvari, tada razmišljaš o nečemu na što nikada ne bi ni pomislio.

Uperio sam pušku prema njima i čekao ko će prvi zapucati. Noć je zaparao dugi rafal osamdesetčetvorke. Dugi rafal, koji je se tada meni učinio beskonačnim, dolazio je iza naših leđa. Prvi dio četničke kolone, koja je dolazila prema nama, bio je pokošen. Rafal ih je doslovno razbacao na sve strane. Drugi su, u nekom šoku, krenuli lijevo, pa desno, međutim nisu stigli nigdje. Za dvije ili tri sekunde sustigao ih je smrtonosni roj metaka. Četnici, koji su bili ispred nas, sada su pucali u panici galameći i jaučući na sve strane. Neko je iza nas viknuo da se počnemo povlačiti.

Lagano puzeći, dok su nam meci zujali iznad glava, mi smo se kretali prema zaklonu iza brezovih stabala. Ubrzo smo mogli vidjeti naše momke koji su otvarali vatru prema četnicima. Skočili smo i u nekoliko koraka našli zaklon iza niskog grudobrana.

“Jeste li svi dobro”, upita nas jedan od momaka dok je stavljao kutiju s municijom na svoj mitraljez. “Svi smo dobro i zdravo, nema ni ranjenih”, nekako sam mu zadihan uspio odgovoriti; i oči usta bili su mi puni blata.

Bili su to momci iz Srebrenika koji su krenuli za nama s lijevog boka, ali su zbog mraka i bojazni da se ne sudarimo ostali iza. Uvezali su kompletnu liniju i s lijeve i s desne strane.

Mi smo bili potpuno mokri. Dok sam govorio, vilica mi se nekontrolirano tresla.

Cijelu smo noć proveli u toj tranšeji. Neki momci donijeli su nekoliko alatki pa smo na smjenu kopali tranšeju ne bismo li se tako malo zagrijali. Uskoro su nam donijeli i manjerku s toplom čorbom. Bio je neopisiv doživljaj držati onu toplu posudu u rukama.

Tri momka iz Srebrenika otpuzala su naprijed, a onda su pozvali još nekog da im pomogne. Ubrzo se pojaviše vukući tijela mrtvih četnika. Izvukli su ih četvericu.

Postajalo je svjetlije. Duž linije kilometrima uokolo grmjela je teška artiljerijska vatra. Još se sjećam slika koje su se redale oko nas: blatne močvare, žalosna stabla jasena i breza s pokidanim granama koje su s njih visjele, žuta voda na dnu rovova... i iscrpljena lica ljudi, neobrijana, prošarana blatom, do očiju zacrnjena dimom. Ali se sjećam i odlučnosti na tim licima, hrabrosti i požrtvovanosti. Bio je to samo jedan dan krvave i teške bitke za “Strujni koridor”.