U Istanbulu je od 17. do 19. decembra održan treći samit Tursko-afričkog partnerstva pod pokroviteljstvom Predsjedništva Republike Turske. Samit je organiziran ubrzo nakon poslovnog foruma najvišeg nivoa u oktobru koji je bio fokusiran na investicije i trgovinu. Šefovi država 16 afričkih država, zajedno s više od 102 ministra i predstavnika Afričke unije i Ekonomske zajednice zapadnoafričkih država, učestvovali su na samitu u Istanbulu.

Priča o tursko-afričkim odnosima u velikoj je mjeri i priča o novoj Turskoj. Nakon što napustila jednodimenzionalnu vanjsku politiku oblikovanu decenijama njenim odnosima sa Zapadom, Turska se od kraja hladnog rata prešaltala ka raznovrsnijoj, višedimenzionalnoj i nezavisnijoj vanjskoj politici. Jedan od aspekata te promjene jeste otvaranje prema Africi. Odnosi s Afrikom napredovali su džinovskim koracima od 2005, kada je Turska postala posmatrač u organizaciji Afričke unije (AU). Tri godine kasnije, 2008, Turska je proglašena strateškim partnerom AU, kada je prvi samit Tursko-afričkog partnerstva održan u Istanbulu. Na tom samitu usvojena su dva dokumenta: Istanbulska deklaracija i Okvir za saradnju.

Drugi samit Tursko-afričkog partnerstva održan je u novembru 2014. godine u Malabu, Ekvatorijalna Gvineja. Na drugom samitu usvojeni su: Malabo deklaracija, Zajednički plan implementacije i Matrica ključnih prioritetnih projekata. Ti projekti pokrivali su trgovinu i investicije, mir i sigurnost, kulturu, turizam, obrazovanje, rad s mladima, transfer tehnologije, ruralnu ekonomiju, poljoprivredu, infrastrukturu, energiju, informacione i komunikacione tehnologije, transport, kao i druge oblasti kao što su zdravlje i mediji.

U međuvremenu razmjena između Turske i afričkih zemalja u posljednjih je 20 godina porasla s 5,4 milijarde dolara na 25,3 milijarde prošle godine uprkos pandemiji, a ove je godine u prvih 11 mjeseci već premašila 30 milijardi dolara. Cilj zacrtan na ovom samitu jeste da se trgovina poveća na 75 milijardi dolara. Turske kompanije zapošljavaju 25 hiljada ljudi na tom kontinentu u 1.686 projekata, vrijednih 78 milijardi dolara. Turkish Airlines (THY) nudi letove do 60 različitih destinacija u 39 afričkih zemalja, dok Turska agencija za saradnju i koordinaciju (TİKA) ima skoro 30 koordinacionih centara na kontinentu. Fondacija “Maarif” upravlja sa 175 škola u 26 zemalja, a Predsjedništvo Turaka u inostranstvu (YTB) i srodne organizacije stipendiraju preko 5.000 učenika.

Broj turskih ambasada u Africi porastao je s dvanaest 2005. godine na 43 ove godine, a broj ambasada afričkih zemalja u Ankari je porastao s deset na 37. I najzad, predsjednik Erdoğan drži rekord kao svjetski lider koji je najviše puta posjetio Afriku, s 50 posjeta u 30 zemalja.

Klišej je da je Afrika, drugi najveći i najnaseljeniji kontinent na svijetu, nakon Azije, koji pokriva 20 posto kopnene površine naše planete, s 1,3 milijarde najmlađe populacije na svijetu (16 posto svjetske populacije), unatoč bogatstvu širokog spektra prirodnih resursa, najsiromašniji kontinent. Također je klišej da je to posljedica stoljetnog kolonijalizma, neokolonijalizma, hladnog rata, lošeg upravljanja i predatorske aktivnosti zapadnih nacija.

Zapravo, Afrika je uvijek bila i još uvijek je viđena kao plijen i ništa više očima zapadnih kolonijalnih i/ili neokolonijalnih sila. Interesiranje imperijalnih sila za Afriku je uvijek bilo u obrnutom srazmjeru s interesovanjem za narod(e) Afrike. Pri tome, kognitivna disonanca probija sve granice dobrog ukusa. Možda najbolja ilustracija jeste zapadna kritika kineskih ulaganja u afričke, za razvoj tako neophodne, infrastrukture. Poslije stoljeća kolonijalizma Evropljani su (vrlo nevoljno) napustili Afriku a da u njoj nisu ostavili pomena vrijednu infrastrukturu. Kina (šta god mislili o njoj) dolazi i ulaže u istu, pri tome 63 posto Afrikanaca vidi to kao pozitivni razvoj, a Zapad vrišti o predatorskim kreditima. To je klasičan primjer “rugao se kotao loncu što je crn”.

Afrika je također objekt lažne filantropije, gdje najveći “filantrop” ulaže milione dolara u programe vakcinacija (ne govorim o covidu), često eksperimentalnim i često donekle pogubnim vakcinama, dok bi ista ili čak manja količina novca uloženog u izvore čiste pijaće vode i sanitarije mnogo više doprinijele opštem zdravlju ljudi za koje je navodno “filantrop” zainteresiran. Istovremeno, pošto se radi o filantrokapitalizmu, “filantrop” ulaže mnogo puta više u Royal Dutch Shell, Exxon Mobil Corp, Chevron Corp. i francuski Total – kompanije odgovorne za ubitačna zagađenja i izvor respiratornih bolesti stanovništva u, recimo, delti Nigera. Možda pogađate, “filantrop” je Bil Gates i njegova fondacija, ali zadnji put je o tim “malim” kontradiktornostima njegove “filantropije” u mainstream medijima – Los Angeles Timesu – pisano davne 2007. Od tada je podmazao medije širom svijeta s 319 miliona dolara (činjenica također neobjavljena u mainstream medijima) i ispolirao svoju sliku do blještavog sjaja.

Ova digresija služi kao ilustracija količine cinizma koju je bijeli čovjek ponekad u stanju da ispolji prema crnom kontinentu.

Govoreći za Anadolu Agency (AA), historičar iz Mauricijusa Assad Bhuglah rekao je: “Odnosi Turske s afričkim zemljama zasnovani su na humanosti, bratstvu i međusobnoj saradnji i partnerstvu. Eksploatirajući Afriku, bivše kolonijalne sile su eksploatirale resurse i sirovine kontinenta, istovremeno osnažujući sebe. Turska je, s druge strane, humanija i teži da afrički narodi iskoriste vlastite resurse i uzmu svoju sudbinu u svoje ruke.”

Nigerijski akademik s Univerziteta Abuja Abdulkadir Suleiman Mohammed opisujući odnos Turske prema Arici je rekao: “Kada pogledamo korake koje je Turska preduzela u Africi i odnosima koje je uspostavila, vidimo da se veoma razlikuje od pristupa drugih zemalja poput Francuske, Engleske i Sjedinjenih Država. Duge godine podrške zapadnih sila diktatorima, njihovo tajno naoružanje, ekonomski interesi, kao i njihova politika podjela nanijeli su više štete nego koristi kontinentu. Turska ima bolju reputaciju od ovih zemalja preokupiranih samim sobom.”

Moussa Faki Mahamat, predsjedavajući Komisije Afričke unije, naglasio je da Turska ima prednost što nikada nema kolonijalne veze s Afrikom, Mahamat je rekao da ova situacija nudi partnerstvo zasnovano na egalitarnim principima. Sličan entuzijazam za win-win pristup odnosima Turske i Afrike je iskazao Felix Tshisekedi, predsjednik Afričke unije i ujedno predsjednik Demokratske Republike Kongo.

Senegalski predsjednik Macky Sall, koji će preuzeti predsjedništvo AU sljedeće godine, rekao je: “Samit je prošao veoma dobro za sve zemlje učesnice. Svi afrički lideri su bili veoma zadovoljni. Danas postoji veoma efikasno partnerstvo između Turske i Afrike, zasnovano na jednakim osnovama i principu win-win, ali što je najvažnije, Turska je veoma strastvena po pitanju međusobnog poštovanja u svojim odnosima s Afrikom. Ovo je veoma važno pitanje za afričke zemlje.” (naglašavanje moje)

Ovo su neke od izjava koje su se prošle nedjelje mogle čuti na i oko samita od afričkih akademika i lidera. One govore mnogo, ako ne i sve, o razlici u pristupu drugih i pristupu Turske Africi. Vjerujem da bi mnoge, prije svega zapadne, zemlje mogle puno naučiti iz njih, naročito iz dijelova o međusobnom poštovanju.

Koristeći priliku da se osvrne na preko potrebne reforme Ujedinjenih naroda, predsjednik Erdoğan je u subotu, posljednjeg dana samita, rekao: “Velika je nepravda što afrički kontinent, sa svojom populacijom od 1,3 milijarde, nije zastupljen u Vijeću sigurnosti UN-a. Vjerujem da moramo udružiti snage kako bi Afrika mogla biti predstavljena u Vijeću sigurnosti, kako i zaslužuje.”

Da, svijet je veći od pet.