Dok se svijet bavi posljedicama kraja okupacije Afganistana, događaja podjednake važnosti za ovo stoljeće koliko i 11. septembar, te koji neporecivo preoblikuje geopolitičku mapu, opozicija u Turskoj ima sve karakteristike pokvarene gramofonske ploče. Beskrajno pozivanje na prijevremene izbore uz navođenje stvarnih i izmišljenih problema kao razloga za takve izbore postalo je neprekidni šum u pozadini političkog života.
Istovremeno je sasvim očigledno da opozicija hem nije spremna za te tako “željene” izbore, hem ništa konkretno ne radi na tome da uvjeri građane Turske da je sposobna i još važnije da ima bilo kakva rješenja za stvarne i izmišljene probleme koje navodi kao razlog za raspisivanje prijevremenih izbora. Pod nespremnošću podrazumijevam da odgovor na (vječito) pitanje opozicionog kandidata (ili opozicionih kandidata) za predsjedničke izbore ne samo da ne postoji nego se čini sve daljim.
Utisak da to nije tako samo je to – utisak. Ideja da će se tzv. Nacionalni savez – konglomerat koji čine Republikanska narodna partija (CHP), Dobra partija (İP) i Saadet partijom (SP) zvanično, a nezvanično su tom savezu prilijepljeni i političko krilo terorističke organizacije PKK Demokratska partija naroda (HDP), te mikropartije nastale od otpadnika Partije pravde i razvoja (AKP) – usaglasiti oko zajedničkog kandidata jeste iluzija. Unatoč tome, lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu ponaša se kao neprikosnoveni kandidat za kandidata. Nastupi sračunati na pridobijanje određenih segmenata društva ne nude nikakva rješenja ni u naznakama, ali su puni opasnog populizma.
Naprimjer, priča o vraćanju sirijskih izbjeglica (više od tri i po miliona) u Siriju ne sadrži u sebi nikakav, a kamoli izvodljiv plan koji ne bi bio masovno gaženje ljudskih prava i koji ne bi te ljude doveo u životnu opasnost. Takve (ne)ideje mogu se dopasti samo ksenofobima i rasistima, kojih CHP-u ne manjka, ali kada su ksenofobija i rasizam pretočeni u plan za akciju, ne izgledaju dobro ni njima samima. Kada je gradonačelnik grada Bolua, žaleći se što izbjeglice nisu napustile općinu nakon što im je ukinuo pomoć iz budžeta općine, najavio da će diskriminatorno povećati cijenu vode i komunalija deset puta, bio je kritikovan i od samog Kılıçdaroğlua. Naime, ako narečeni gradonačelnik, po sopstvenim riječima, ne mari da bude nazivan fašistom, taj imidž (možda baš zato što je blizu istine) ne odgovara lideru partije.
Druga omiljena tema ili obećanje lidera CHP-a jeste da će sve “nevino” osuđene i/ili odstranjene s posla nakon pokušaja puča fetulahdžijske terorističke organizacije (FETÖ) 15. jula 2016. osloboditi i vratiti na posao. Tu opet nedostaju detalji, kako to misli da izvede bez najbrutalnijeg mogućeg miješanja u pravosuđe, ali jasno pokazuje diktatorski impuls (što nije ništa novo, dapače). Šta bi rehabilitacija FETÖ-a značila, odnosno kakva bi to bila tragedija za zemlju, ne vrijedi govoriti, a pogotovo ne o monstruoznosti ideje da je više od 250 šehida palo, a više od 2.000 gazija krv prolilo, da bi pripadnici organizacije odgovorne za to krvoproliće nastavili gdje su stali prije 15. jula 2016. kao da se ništa nije dogodilo.
Takve ideje nemaju veoma topao prijem u narodu i Kılıçdaroğluovom PR timu je prilično teško da napravi snimke pozitivne interakcije s ljudima na ulicama gradova kojima šparta tokom ove kvazikampanje. Vjerovatno zbog toga sam Kılıçdaroğlu improvizira s razornim posljedicama. Nedavno prilikom posjete trgovačkom dijelu Çoruma, ugledavši majku s bebom u kolicima, učinilo mu se da će to biti idealna prilika za pozitivne fotografije. Činjenica da majka nosi hidžab jeste samo plus koji može da doprinese (pogrešnoj) percepciji da CHP ne diskriminira na osnovu odjeće. Skinuvši masku (pa neće se valjda fotografirati s maskom?), brzim koracima se približavao kolicima. “Merhaba, kako ste? Jeste dobro?”, majka je odgovorila: “Merhaba, dobro sam, ali ne diraj mi dijete. Ajde idi, idi, idi.” Pohvalno za Kemala, okrenuo se na peti i ubrzo napustio mjesto okružen tjelohraniteljima.
To ne bi bio događaj da snimak mobitelom (kako drugačije?) nije postao viralan na društvenim mrežama. Videoklip je potom prikazan na većini informativnih televizija uz različite komentare, ali vrhunac je dostignut kada je novinar İsmail Saymaz (za one s dužim pamćenjem ByLock İsmail) nečim što je ličilo na napad histerije i epilepsije sam postao vijest. Upitan od voditeljke programa Halk TV-a (CHP televizija) da prokomentira taj snimak, Saymaz je prvo ad hominem izvrijeđao ženu o kojoj ništa ne zna (odvratna, besramna su bili najčešći epiteti), da bi detonirao: “Da je ova država država, trebalo bi da joj oduzme to dijete. Zato što će tako besramna žena odgajati to dijete na nečovječnim vrijednostima. Nemoguće je da ova besramna žena, ova besramna žena, nauči ovo dijete bilo čemu ispravnom.”
No comment... ili ipak imam. Taj stepen ludila i ostrašćenosti na inače skoro uvijek, bar s te strane donekle ostrašćenoj, političkoj sceni jeste novina. Čuj, oduzeti dijete majci što neće da ga u vrijeme pandemije bez maske pipa politički predstavnik partije koji je konzervativni segment društva nemilice gazio decenijama.
Postavlja se pitanje zašto Kemal Kılıçdaroğlu, uz punu svijest da nema nikakve šanse na predsjedničkim izborima, istina uz određenu dozu nejasnoće, izigrava kandidata za kandidata? Jedna od mogućih, čak vjerovatnih teza jeste ponuđena od novinara dnevnika Türkiye Fuata Uğura. U tekstu od 28. augusta Uğur piše da je riječ o ucjeni opozicije – ili ćete prihvatiti kandidata kojeg ja predložim / nametnem ili ću se ja kandidovati i izgubiti, pa će Erdoğan biti predsjednik narednih pet godina. Za Tursku bi to bio najbolji scenarij, ali ostaje pitanje koga bi to Kılıçdaroğlu da nametne opoziciji. Očigledno, to nije neko popularno ime, manje-više lako prihvatljivo ostatku zvaničnog i nezvaničnog Nacionalnog saveza. Imena u opticaju su razna, od bivšeg predsjednika Güla, preko bivših finansijskih ministara Babacana i Şimşeka, pa čak do bivšeg premijera Davutoğlua.
Međutim, veliko je pitanje da li sam Kılıçdaroğlu zna ime kandidata koga bi da nametne opoziciji. Bivši visoki funkcioner CHP-a Yılmaz Ateş je nedavno ponovio priču o tome kako je tzv.”zajednički” kandidat opozicije Ekmeleddin İhsanoğlu “izabran” za predsjedničke izbore 2014. Stigla je koverta s njegovim imenom, ni sam Kılıçdaroğlu nije znao ko je İhsanoğlu. To je sasvim u skladu sa statusom klijent-države u koju bi Nacionalni savez da vrate Tursku.
Umjesto da se bavi funkcioniranjem grada, gradonačelnik Istanbula Ekrem İmamoğlu (rođen Mudafa) se također ponaša kao kandidat za kandidata. Uğur piše da mu kolega iz Amerike kaže da je İmamoğlu ispao iz milosti Pentagona i CIA-e. “Ne žele ga zbog njegove nesposobnosti i antipatije”, navodi se u tekstu. Ako je tačno, onda im je procjena odlična, naročito ova prva. Još 2019. u broju 213 Stava sam napisao (a ponovio u novogodišnjem dvobroju 251-252) da je İmamoğlu sposoban da pokvari i čekić. To se od početka njegovog mandata pokazalo tačnim, ali odličan PR tim je ipak krpio imidž, makar za njegove pristalice.
Međutim, i to se mijenja. Can Ataklı, novinar (?) za kojeg nema nikakve dvojbe da je strastveni CHP-ovac (i još strasniji antierdoğanovac) nedavno je u svojoj kolumni u novinama Korkusuz objavio da je ISPARK, preduzeće koje kontrolira parkinge i javne garaže grada, u manjku od 115 miliona lira, što će do kraja godine porasti na 200, te će biti primorano na reprogramiranje duga, što je korak do bankrotstva. Na stranu pitanja kako uspiješ da bankrotiraš firmu koja praktično nema troškove – plaće i osiguranje radnika plaća država, činjenica da je Ataklı pisao o tome i time izazvao gnjev İmamoğluove PR mašinerije i CHP trolova jeste neprocjenjiva, kao gledanje porodične svađe. Inače odgovor na pitanje kako je: lako, ako najprofitabilnije gradsko preduzeće prepustiš političkom krilu PKK-a, odnosno HDP-u.
No, u izigravanju kandidata za kandidata İmamoğlu ima važnog saveznika (osim HDP-a). Meral Akşener, liderka Dobre partije, na gradskoj proslavi Dana pobjede 30. augusta u Istanbulu uporedila je Ekrema (rođenog Mudafa) İmamoğlua ni manje ni više s Mehmedom drugim, odnosno Sultanom Fatihom. U nastupu hinjenog zanosa citirala je samog Fatiha “ili ću ja uzeti Istanbul ili će Istanbul uzeti mene” kao moto koji je vodio Ekrema. Perverzija poređenja time je veća zbog činjenice da je Akşenerova po profesiji historičarka, a o skandaloznosti propozicije: ako je Ekrem Fatih, onda je AKP Bizantija, da i ne govorim. Ali već nešto rekoh o stepenu ludila i ostrašćenosti.
A šta se inače dešava u Turskoj? Paaa... otvaraju se autoputevi i tuneli, polaže se kamen temeljac projekta “Mjesec i zvijezda”, odnosno kompleksa koji će na jednom mjestu okupiti kompletan odbrambeni i vojno-komandujući establišment Turske, a privreda je u drugom kvartalu porasla za 21,7 posto (najveći rast poslije Engleske u svijetu). I da, predsjednık Erdoğan je objavio knjigu “Bolji svijet je moguć”. To rade ljudi s vizijom.
