Da bi se ostvarila doktrina integralnog jugoslavenstva, kralj i krugovi oko njega smatrali su da je nužno promijeniti službeni naziv države i izvršiti njeno unutrašnje administrativno–teritorijalno preuređenje. Tako je šestojanuarski režim pripremio, a 3. oktobra 1929. godine proglasio jedan zakon koji je skoro u cijelosti izmijenio upravnu strukturu zemlje. Taj zakon nije imao za cilj samo dalju centralizaciju državne uprave, nego je trebalo da bude pravna osnova za potpuno razbijanje tradicionalnih nacionalno-historijskih pokrajina i oformljenje državnog i nacionalnog jedinstva.

To je bio Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja. Članom 1. tog zakona Kraljevina SHS dobila je novi službeni naziv Kraljevina Jugoslavija. Umjesto dotadašnje podjele na 33 oblasti, država je podijeljena na devet banovina, koje su dobile nazive po rijekama: Dravska sa sjedištem u Ljubljani, Savska sa sjedištem u Zagrebu, Vrbaska sa sjedištem u Banjoj Luci, Primorska sa sjedištem u Splitu, Drinska sa sjedištem u Sarajevu, Zetska sa sjedištem na Cetinju, Dunavska sa sjedištem u Novom Sadu, Moravska sa sjedištem u Nišu i Vardarska sa sjedištem u Skoplju.

Te banovine skrojene su u teritorijalnom pogledu tako da su tradicionalne historijske pokrajine dijeljene na područja više banovina, gdje god je to bilo moguće. Faktički to nije učinjeno jedino u slučaju Dravske banovine, čija se teritorija uglavnom poklapala sa slovenačkim etničkim i govornim područjem.

Nazivi banovina dati su po rijekama da se ni imenom ne bi podsjećalo na historijske ili nacionalne tradicije.

Glavni grad Beograd nije pripadao ni jednoj banovini niti je bio sjedište ijedne od njih, nego je, skupa sa Zemunom i Pančevom, izdvojen u posebne administrativno područje, pod nazivom Uprava grada Beograda, Zemuna i Pančeva. To je trebalo da u uslovima potpune centralizacije dadne spoljni privid federalnog uređenja države.

U obrazloženju ovog zakona njegovi autori tvrdili su da su se pri podjeli zemlje na banovine nastojale očuvati i poštovati prirodne granice, što ne odgovara stvarnosti. Banovine su razgraničene tako da je u šest, od ukupno devet banovina, pravoslavno stanovništvo bilo u apsolutnoj većini.

Podjelom zemlje na banovine razbijena je Bosna i Hercegovina kao historijska cjelina. Njena teritorija i stanovništvo ušli su u sastav četiri banovine, koje su se prostirale i manje ili više uklapale u izvanbosanska, hrvatska, crnogorska i srpska državno-pravna i etnička područja. Teritorija Bosna i Hercegovina podijeljena je između Drinske, Vrbaske, Primorske i Zetske banovine.

(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998, str. 505-506)