Historija Bosne i Hercegovine, posebno njen srednjovjekovni period, nalazi se pod ozbiljnim revizionističkim atakom, i to s više strana. Ono što je zajednička karakteristika svim tim napadima jeste jasno izražena namjera debošnjakizacije našeg srednjovjekovlja.

S jedne strane imamo već uobičajeno posrbljavanje svega čega se velikosrbi mogu dohvatiti, ali takvo srbovanje jednakog je intenziteta i primitivnosti već duže vrijeme, iako se naziru naznake snažnijeg i promišljenijeg nasrtaja na partikularne simbole, kakvi su recimo ljiljani. Bošnjačka upotreba ljiljana kao simbola pokušava se zakonski proskribirati na prostoru manjeg bosanskohercegovačkog entiteta kao upotreba “ratnih simbola”, dok ih se istovremeno pokušava reinterpretirati kao čisto srpske dinastičke heraldičke simbole te stoga pokazatelje srpskog prava na Bosnu i Hercegovinu. Iz toga se može iščitati jasna namjera da se Bošnjake obeshrabri od bilo kakve upotrebe ljiljana, naročito kao pozitivnih simbola nezavisnosti i posebnosti Bosne i Hercegovine, kako bi se ljiljani mogli postepeno sasvim posrbiti i prisvojiti.

S druge strane, hrvatski nasrtaji na srednjovjekovlje postali su vrlo intenzivni u nekoliko proteklih godina i nekako se poklapaju s trenutnom političkom ofanzivom. Oni su vrlo organizirani i u njima učestvuju političke stranke, akademski građani, historičari, mediji, razne vrste udruženja, ali i katolička crkva. I tu imamo dualnost u djelovanju, gdje ekstremniji pripadnici navedenih hrvatskih i prohrvatskih grupacija s nacionalističkih pozicija svojataju i monopoliziraju srednjovjekovnu baštinu, dok njihovo lijevo krilo nastupa s “kozmopolitskih i umjerenih” položaja, te se gotovo isključivo bavi problematiziranjem “bošnjačkog nacionalizma” i “bošnjačke mitologije” s naročitim akcentom na srednji vijek i tzv. bogumilski mit. Cilj je isti kao i u srpskom slučaju – kidnapirati srednjovjekovlje kako bi se legitimiralo “hrvatsko pravo” na Bosnu i Hercegovinu.

U isto vrijeme pojavljuje se na prvi pogled neobičan fenomen iznenadnog zanimanja za bosansko srednjovjekovlje od vanjskih centara čije interese u Bosni i Hercegovini predstavljaju razne ambasade i “nevladine” organizacije. Iako su se decenijama javno gnušali “balkanske perverzne opsesije prošlošću”, već određeno vrijeme isti ti centri pokazuju aktivan interes za reinterpretaciju srednjovjekovlja i razna “nova tumačenja”, pogotovo kada je riječ o bošnjačkom odnosu prema vlastitoj historiji.

Ono što je dodatno zabrinjavajuće jeste izostanak bilo kakvog konkretnog i organiziranog odgovora na navedene izazove jer bošnjačku historiju, štaviše, i samo bošnjačko pravo na vlastitu baštinu, rijetko ko brani, pogotovo sa službenih pozicija. Vajni “bošnjački intelektualci”, upravo onaj društveni sloj zadužen za borbu na polju kulture, postao je poput gorskih vila, jednoroga ili aždahaka. Mnogi su čuli da postoje takva čuda, neki se kunu da su ih na trenutak vidjeli krajičkom oka ili čuli kako se iz daleka oglašavaju, ali niko nema dokaz o postojanju tih mitoloških bića.

Umjesto toga, imamo gotovo općeprihvaćeni trend “globalizacije” bošnjačke historije, pri čemu se partikularna bošnjačka prošlost, sa svim svojim artefaktima, svjesno pokušava transformirati u “svjetsku” ili, tačnije, svačiju baštinu. A ako nas je pola stoljeća života s “društvenom imovinom” nešto naučilo, jeste to da je svačije u suštini ničije, sve dok ne dođe neko i prisvoji ga za samoga sebe. I upravo se to danas dešava.

U slučaju hrvatskog napada na bosansko srednjovjekovlje dominira politički motiv. Riječ je o mirnodopskom nastavku UZP-a gdje se pokušavaju izbrisati tragovi bošnjačkog postojanja, vlasništva ili učestvovanja u historijskoj baštini, koja se, kako kaže Dragan Čović, želi “konzumirati”. Budući da ratni zločini i protjerivanje bošnjačkog stanovništva nisu rezultirali trajnim uklanjanjem tragova bošnjačkog bivstvovanja, danas se ide na kidnapiranje, a zatim monopolizaciju kulturne baštine kako bi se ona predstavila hrvatskom i katoličkom. U tom su smislu naročito indikativni primjeri Jajca i Stoca, gradova koji svojom arhitektonskom baštinom i kulturnim nasljeđem svjedoče ne samo historijski kontinuitet postojanja Bosne i Hercegovine kao zasebne države i kulturnog prostora već još više njenog bošnjačkog naroda.

Upravo zato su i ti gradovi, koji nisu tek samo spomenici prošlosti, poput Bobovca, već i žive gradske sredine s autohtonim bošnjačkim starosjediocima, pod najvećim udarom hrvatske spomeničke agresije. Od bošnjačkog domicilnog stanovništva žele se napraviti  stranci koji nisu svoji na svome već na tuđem, tačnije na hrvatskom. U tom kontekstu treba posmatrati manifestacije poput tzv. Dana srednjovjekovlja ili “tarči”, koje su potpuni historijski falsifikati u funkciji “zapišavanja” teritorije. Tim paradama hrvatstva i katoličanstva redovno “nazoče” “viteške” grupe iz Stoca, Ljubuškog, Koprivnice, Pakoštana, Šibenika i ostalih dijelova Hrvatske, zabavni program također izvode ansambli i teatri iz Hrvatske, a gradovima paradiraju uskoci, biskupi, templari i uopće ljudi obučeni u kostime, odore i narodne nošnje potpuno strane predjelima Bosne i Hercegovine, dok se “viteški turniri” održavaju na prostoru starih gradova – tvrđava.

Ove vrste manifestacija uvezene su sa zapada, gdje su se originalno nazivali renesansnim sajmovima i imali sasvim benignu funkciju zabavnih, a ponekad i edukativnih “oživljavanja prošlosti”. Ne bi bili sporni ni kod nas da se tretiraju kao LARP (Live Action Role Playing), što i jesu, prije svega jer su navedeni hrvatski simboli, heraldika, nošnje i odore na prostoru srednjovjekovne Bosne i Hercegovine historijski utemeljeni taman koliko i zmajevi, orci, vilenjaci i hobiti. No upravo je suprotno, jer se ove manifestacije koriste da ožive prošlost koja nikada nije postojala te su u funkciji retrofuturističke smotre putem koje se revizionistički izmišlja fantastična hrvatsko-katolička srednjovjekovna Bosna.

U suštini, u pitanju je trend “kulturne aproprijacije”, fenomen sličan onome u Sjedinjenim Američkim Država, kada se potomci bijelih doseljenika maskiraju u holivudsku verziju američkih urođenika pa ih zatim predstavljaju ne onakvima kakvi su oni zaista bili i jesu već kakvi su prikazani u vesternima. Takvo izmišljanje i mijenjanje prošlosti uskraćuje nas za priliku ne samo da razumijemo prošlost već i sadašnjost. No u tome i jeste poenta.

Jer osim političkog čina falsificiranja prošlosti, radi ostvarivanja političkih ciljeva u sadašnjosti, postoji i ekonomski moment. Postoji očita korelacija između turističkog razvoja ciljanih sredine koje postaju popularne turističke destinacije te trenda kroatizacije i katolizacije onoga što je zajednička kulturna i arhitektonska baština. Sve više turista donosi i sve više novca pa postaje imperativ predstaviti hrvatskom baštinu koju turisti obilaze te uspostaviti, a zatim i legitimizirati monopol nad njom. Budući da su Jajce i Stolac dva grada s prijeratnom bošnjačkom većinom (Jajce 38,86 posto, Stolac 61,95 posto) i izrazitom hrvatskom manjinom (u gradu Stocu Hrvati su na popisu iz 1992. godine činili tek 11,8 posto stanovništva, a u Jajcu 13,89 posto), naročito u starim, turistima zanimljivim dijelovima grada, a pošto su projekti sprečavanja protjeranih bošnjačkih starosjedilaca i koloniziranja Hrvata sasvim propali, očita je namjera da se etablira neko historijsko, a zatim i ekonomsko hrvatsko pravo nad navedenim sredinama.

Ponešto ironično, takve pretenzije ne zaustavljaju se tek na baštini iz srednjeg vijeka već sve više počinju zadirati i u osmanski period historije Bosne i Hercegovine, naravno, ondje gdje je to profitabilno. Takav je slučaj sa sporom o vlasništvu nad Sultan Sulejmanovom ili Fethija džamijom u Jajcu. Iako je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini isključivi vlasnik ove džamije, koja istovremeno nacionalni spomenik, koji je prije davne 1528. godine bio crkva, to ne sprečava pokušaje da se bespravno preuzme upravljanje nad ovim vjerskim objektom koristeći kao argumentaciju otvoreni govor mržnje. Indikativno je to da su šovinizam na ovu temu ispoljavali pripadnici gotovo čitavog društvenog presjeka hrvatskog društva, od saopćenja iz katoličke crkve u kojima se tvrdilo da je crkva nasilno pretvorena u džamiju, preko izjava da je dokazano vlasništvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini nad objektom “jahanje na krilima misionarsko političkog islama”, koji “prisvaja spomenike kulture” (Drago Bojić), pa do urlikanja HDZ-ovih jastrebova, poput Ive Šimunovića, predsjednika Općinskog vijeća Jajce, koji je tvrdio da je u pitanju “oteta crkva” koju treba “vratiti vlasnicima”, a ne vlasništvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koja se “identificira s osvajačem” i koja predstavlja “muslimane kod kojih nije grijeh slagati ako im je u korist”.

Vrlo sličan proces “pretvorbe” bošnjačkog, ili barem zajedničkog, u isključivo hrvatsko i katoličko može se primijetiti i na pitanju Starog mosta u Mostaru, koji je hrvatska politika odnedavno počela svojatati, uprkos tome što ga je srušila i što ga u internom dijalogu tretira kao “bezvrijednu krivu ćupriju”. No kako je u pitanju svjetski poznata baština, koja je istovremeno i turistički magnet, a čije rušenje od HVO-a razobličuje hrvatsku politiku kao barbarizam, tako su odnedavno počeli i pokušaji svojatanja Starog mosta ne samo kao i hrvatske već kao isključivo hrvatske baštine. Potpuno suludo, ali nimalo luđe od pokušaja da se kroatiziraju i katoliziraju Jajce i Stolac.

No, pravi problem leži u tome što takvi ataci i pokušaji kidnapiranja baštine ne nailaze na adekvatan, a kamoli na organiziran otpor. Od već spomenutih mitoloških bošnjačkih intelektualaca ili takozvanih bošnjačkih zajednica kulture više niko ništa ozbiljno niti očekuje. Šutjeli su, šute i neka nastave šutjeti. Ali kako to da nema doslovno nikakvog bošnjačkog instinktivnog otpora na svojatanje onoga što je doslovno njihova djedovina? Ne postoje čak ni impulsivne reakcije na to što im se ruglu izvrgava nasljeđe vlastitih predaka, tek nezainteresirana šutnja, pa ispada da su kojekakvi maskirani križari i biskupi iz Dalmacije i Slavonije domaćini, a Bošnjaci stranci i došljaci na vlastitom topraku.

Umjesto toga, i u Jajcu i u Stocu imamo fenomen da su jedine organizirane manifestacije u kojima zaista učestvuju i defiliraju pripadnici bošnjačkog naroda ustvari proslave i obljetnice događaja iz komunističkog perioda bosanskohercegovačke prošlosti, uz poneko službeno obilježavanje datuma vezanih za odbrambeno-oslobodilački rat. Istovremeno, odrođena i grantovima nadojena kulturna “elita”, koja obitava na većinskim bošnjačkim prostorima, aktivno učestvuje u već spomenutoj specifičnoj stranoj reinterpretaciji srednjovjekovlja koje možda ponajbolje ilustrira šizofreno bacanje i treskanje omiljenog ambasadorskog transvestita Bože Vreće na nekada uglednoj manifestaciji “Slovo Gorčina”. Od takvih se ne može očekivati bilo kakva pozitivna akcija ili reakcija jer su u pitanju snobovi koji misle tuđom a ne svojom glavom, a njihovi moduli čuvanja kulturne baštine ne podrazumijevaju njegovanje bošnjačke baštine jer ni oni sami ne pripadaju bošnjačkom kulturnom krugu.

Bošnjaci, kao pojedinci, ali i kao kolektiv, a naročito oni koji pretendiraju da se nazivaju bošnjačkom intelektualnom elitom, moraju konačno početi shvatati i prihvatati važnost simbola, ornamentike, heraldike, potrebu za mas-kulturom i popularizacijom historije među širim slojem stanovništva te presudnu ulogu marketinga u promicanju vlastite interpretacije prošlosti. Posebno je važno razviti osjećaj za današnje vrijeme, za audio-vizualno i interaktivno, svojevrsnu modernu ”estetiku prošlosti”, koja će privući današnje mlade generacije kojima je ionako teško zadržati pažnju. Jer ako do toga ne dođe, onda se može samo ponoviti ono ranije napisano: bošnjačka djeca će ponovo o samima sebi učiti kroz tuđe oči i tuđa usta.