Prema mišljenju većine savremenika ratnih događaja u Bosni i Hercegovini, 1993. godina smatra se najtežom godinom tokom cjelokupne srpsko-crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ovaj stav definiran je prema tadašnjem opsegu neprijateljskih djelovanja na teritoriji Bosne i Hercegovine, usložnjavanjem bošnjačko-hrvatskih odnosa i početkom sukoba, kao i otvaranjem novog fronta za Armiju Republike Bosne i Hercegovinu u Krajini, gdje presuđeni ratni zločinac Fikret Abdić pokušao uspostaviti vlastitu paradržavicu uz podršku srpskih vojnih i paravojnih struktura.
Ljeto 1993. godine, stoga, nametalo se kao odlučujuće za opstanak Bosne i Hercegovine, ali i Bošnjaka. U izuzetno turbulentnom periodu bošnjački političari i cjelokupno bosanskohercegovačko političko vodstvo nalazilo se na prekretnici koja je nametala dva rješenja, prihvatanje još jednog u nizu mirovnih planova, koji su išli naruku isključivo srpskoj, odnosnoj hrvatskoj strani, ili nastaviti pružati časni otpor u cilju spašavanja države Bosne i Hercegovine.
Naime, tačno prije dvadeset i devet godina David Owen i Thorvald Stoltenberg kreirali su prijedlog “rješenja” za zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini. Pregovori na prijedlog pomenutog dvojca održavani su u više navrata u Ženevi, pa je Owen-Stoltenbergov plan poznat u javnosti i kao Ženevski. Bosanskohercegovačku i bošnjačku politiku tada je zastupao predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, odlučni lider čija je težnja bila zaustaviti rat, ali ne po svaku cijenu, posebno ne u eventualnoj kombinaciji koja je podrazumijevala budući raspad Republike Bosne i Hercegovine.
Izetbegović je sa svojim saradnicima odlazio na iscrpne pregovore s ciljem dogovaranja prekida ratnih dejstava, a pregovori su često zbog nepovoljne pozicije u kojoj se nalazila Republika Bosna i Hercegovina i Bošnjaci pozicionirali Izetbegovića na mjesto lidera koji mora popustiti. Uprkos tome, Izetbegović i ostatak tima bili su izuzetno čvrsti u svojim odlukama, te nisu padali pod pritiskom kreiranim od strane određenih međunarodnih krugova. Najbolja potvrda ove teze jeste nametanje Owen-Stoltenbergovog plana, koji je podrazumijevao da će buduće ustrojstvo Republike Bosne i Hercegovine biti etnički podijeljeno na tri republike, bošnjačku, srpsku i hrvatsku. Pomenuta labava Unija Republika nametala se ustvari kao privremeno rješenje, čiji je cilj zaustavljanje rata, a ne postizanje kompromisa između triju naroda. Ovo vidimo i iz ponuđene mogućnosti da nakon svega dvije godine funkcioniranja u labavoj Uniji tri republike imaju pravo na otcjepljenje.
U praksi, prihvatanje ovog plana značio bi obustavu rata, ali i definitivnu podjelu Republike Bosne i Hercegovine. Veliki pritisak međunarodne javnosti na zvaničnu bošnjačku politiku bio je sve veći, a sve u cilju nametanja ovog izuzetno nepovoljnog rješenja po Bošnjake i budućnost države Bosne i Hercegovine. Juli i august 1993. godine nametali su puno dilema, jer se tih ljetnih dana odlučivalo o budućnosti države i politički zrelog naroda, kojem je godinu dana ranije bio pripremljen nestanak. Uslijed svih izloženih činjenica, Bošnjacima je ostalo da se opredijele prema mirovnom planu, što su oni i učinili na Bošnjačkom saboru u opkoljenom Sarajevu.
Bošnjaci su, uprkos lažnim konstrukcijama i podmetanjima, odlučno rekli NE podjeli Bosne i Hercegovine i odbacili formiranje tzv. bošnjačke republike. U takvoj konstelaciji odnosa na terenu gdje Armija Republike Bosne i Hercegovine vodi borbu za opstanak na više frontova i protiv više agresorskih vojnih i paravojnih formacija očekivana je kapitulacija Bošnjaka i multietničke Bosne i Hercegovine za koju su se od referenduma kontinuirano borili. Uprkos tome, delegati na Bošnjačkom saboru odlučili su se odbiti ovaj plan, rizikujući tako da padnu u nemilost međunarodnih diplomatskih krugova u kojima se sve više zagovarala podjela Bosne i Hercegovine.
Bošnjačka politika prije dvadeset i devet godina u najtežim danima za bošnjački narod u novijoj historiji pokazala je svoju zrelost i snagu, te je pozicionirala državni interes ispred svih drugih mogućih interesa koji su se nametali. Bošnjaci su hrabrom i mudrom odlukom rekli definitivno NE destruktivnim i retrogradnim politikama u vremenu neizvjesnosti koje je ljeto 1993. godine uistinu i bilo. Dvadeset i devet godina nakon ovih historijskih događaja u kojima su Bošnjaci položili ispit političke zrelosti iz međunarodnih “kuhinja” opet se “kuhaju” planovi o podjelama Bosne i Hercegovine, potenciranjem da Bošnjaci i njihovi politički predstavnici budu ti koji će aminovati mirno razilaženje na oduševljenje zagovaralaca separatističkih ideja. U prethodnih godinu dana od predsjednika Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića očekivalo se da posustane i bude sveopći krivac za političku krizu u Bosni i Hercegovini, ali je Izetbegović uspio ostati ustrajan uprkos nadanjima određenih krugova i unutar Bosne i Hercegovine da će Bakir Izetbegović “popustiti, predati i izdati” interese Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine.
Kada se to u više navrata naočigled javnosti nije desilo, počela su populistička spočitavanja generala poslije bitke, bez utemeljenih argumenata. U prethodnim sedmicama opet se bošnjačkoj politici spočita da će pokleknuti i pristati na podjele, što se ponovo ne dešava i sigurno se neće desiti. Pobjede bošnjačke i bosanskohercegovačke politike prije svega u Bruxellesu i Rotterdamu tokom prošlog mjeseca gotovo su neprimjetno prošle u bh. javnosti, što dovoljno govori da pojedinci i grupe neiskrenih namjera pokušavaju potisnuti sve pozitivne stvari iz javnog prostora. Čeka se kiks i nepromišljen potez koji bi bošnjačku politiku diskreditirao i stavio je na stub srama. Takvo nešto se neće desiti jer Bošnjaci predvođeni Alijom Izetbegovićem 1993. godine nisu dozvolili poraz, pa neće ni u miru dvadeset i devet godina kasnije pod Bakirom Izetbegovićem.
Kao i što sam Izetbegović kaže, on se ne smatra ekskluzivnim vođom bošnjačkog naroda, jer ne odlučuje o tome on, već upravo narod, ali u kontekstu odgovornosti i potrebe obnašanja te nezvanično dodijeljene uloge, jasno je da i ona neće biti iznevjerena od Bakira Izetbegovića, baš kao što ni predsjednici Šefik Džaferović i Željko Komšić nisu dopustili ponižavanje države Bosne i Hercegovine, o čemu je javno govorio i kandidat za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda Mirko Šarović. Pred Bošnjacima i svim probosanski opredijeljenim patriotima još je dosta utakmica koje se moraju pobijediti na domaćem i gostujućem terenu, kao preduvjet ulaska u mirnije i sigurnije razdoblje za sve građane Bosne i Hercegovine. Neke su utakmice na rasporedu veoma brzo.
