Koncept političkog građanina i građanstva nije nepoznat u Bosni i Hercegovini. Pri čemu mislimo na građanski koncept koji podrazumijeva postojanje jednakopravnog društva u pravno-političkom smislu, društva u kojem je svačiji glas jednako vrijedan, u kojem svaki stanovnik Bosne i Hercegovine na jednak način ostvaruje korpus svih ličnih, imovinskih, ekonomskih, socijalnih, kulturnih, političkih i drugih prava. Istovremeno, to ni u kojem slučaju ne znači zatiranje bilo čije vjerske, političke, a posebno nacionalne posebnosti. Štaviše, građanski koncept omogućava najefikasniji oblik zaštite svih tih interesa.

Međutim, problem je u činjenici što ni u jednoj državi ne postoji sistem zaštite nacionalnih interesa susjednih država kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Ovdje je još prije skoro dva stoljeća od susjeda pokrenut proces denacionalizacije i denominacije Bošnjaka, a kojem je jedini cilj onemogućiti uspostavljanje bošnjačke nacije, nacije svih vjera i narodnosti, kao subjekta kreiranja društveno-političke zbilje. Tako bi Srbija i Hrvatska, po hegemonističko-fašističkom i nacističko-agresorskom modelu iz druge polovine 19. i gotovo cijelog 20. stoljeća, najtežeg perioda za Bosnu i Bošnjake, svoje interese provodile kroz institucije Bosne i Hercegovine, svjesno kreirajući apatičnost, beznadežnost, tromost i kolaps ekonomsko-političkog sistema države, a sve na temelju etničko-segregacijskog koncepta.

Ako pođemo od premise da smo sami sebi najpreči, onda ćemo za opservaciju pitanja građanstva krenuti od 1943. godine, odnosno od perioda u kojem smo stali rame uz rame u odbrani od fašizma, nacizma i šovinizma, koje nam uvezoše “Švabe” i “Italijani” preko susjeda, onih istočnih i onih zapadnih. Bošnjaci muslimani nikada nisu baštinili fašizam niti fašističke metode, jer da jesu, 19. stoljeće ne bi zateklo, kako to kaže Vladislav Skarić, nijednog kršćanina, niti bi bilo ijedne crkve i manastira.
Onovremena jugoslavenska Kraljevska vojska, čiji su temelji od 1918. godine činile vojne formacije Kraljevine Srbije, poklonila se izdajnički fašistima bez truna otpora. To je bila vojska one prve, stare Jugoslavije, koja je, ako ne aktivno pomagala, onda sigurno pasivno posmatrala kako kmetovi otimaju zemlju muslimanskih begova, pale, pljačkaju, siluju i ubijaju, i to sve dok osorni kmetovi nisu postali vlasnici begluka protjerujući Bošnjake muslimane. Bio je to kraj ekonomske snage Bošnjaka muslimana. Očigledno je da smo skupo platili opstanak na Balkanu i u Bosni tokom rješavanja “istočnog pitanja”.

FLOSKULA O TOME ČIJA JE BOSNA

Vratimo se na događaje koji su prethodili 1943. godini, koja je za Bosnu i Hercegovinu značila prekretnicu, a za Bošnjake egzistencijalnu iluziju. Sjetimo se studentskih pisama iz 1937, 1938. i 1939. godine, u kojima su studenti iz Bosne i Hercegovine, koji su uglavnom studirali na univerzitetima u Beogradu i Zagrebu, a na inicijativu Komunističke partije Jugoslavije, javno istupili s tezom o Bosni i Hercegovini kao “jednokrajinskoj cjelini”, “posebnoj privrednoj cjelini” i “posebnoj političkoj jedinici”. U pismima su se založili za demokratiju, nacionalnu i vjersku ravnopravnost te jedinstvo bosanskohercegovačkih naroda. Oni su se jasno izjasnili protiv svakog etnocentrizma, svojatanja i pokroviteljstva nad tim narodima. Jasno su stali na stranu odbrane cjelovitosti i nedjeljivosti Bosne i Hercegovine, a što je predstavljalo “šamar” tadašnjem konceptu hegemonističke Srbije, s jedne, i perpetuiranog i neriješenog “hrvatskog pitanja”, s druge strane.

Ovim pismima u komunističku publicistiku uvedena je kategorija “narodi Bosne i Hercegovine”, kao izraz njene konfesionalne i etničke složenosti, ali i pokušaja etabliranja građanskog koncepta u političkom sistemu zemlje. U pismima je bila sadržana i ideja bratstva i jedinstva, koja će kao politički program biti istaknuta na zastavi antifašističkog narodnooslobodilačkog pokreta od 1941. do 1945. godine. Nažalost, taj studentski i revolucionarno-komunistički zanos bio je kratkog daha i trajao je samo dok “ne prođe oluja”!

Naime, 25. i 26. novembra 1943. godine u Varcar-Vakufu, koji kraljevski režim nazva Mrkonjić-Gradom, u spomen na Petra I Karađorđevića, onog što je pod pseudonimom Petar Mrkonjić predvodio ustanke pravoslavnih Bošnjana (sistemski tituliranih kao Srba od sredine 19. stoljeća) u Bosni 1876. godine, a protiv Osmanskog Carstva s ciljem pripajanja Bosne tadašnjoj Autonomnoj Kneževini Srbiji, konstituirana je skupština Bosne i Hercegovine. U tom gradu sastali su se svi ugledniji antifašisti iz Bosne i Hercegovine koji su se borili protiv okupatora i domaćih izdajnika. Glavni zaključak Prvog ZAVNOBiH-a bio je sadržan u Proglasu narodima Bosne i Hercegovine, u kojem se ističe da njihova zemlja – koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska – treba biti zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, musliman i Hrvata.

Budući da vijećnici Prvog ZAVNOBiH-a nisu imali dovoljno snage da stanu jasno i glasno u odbranu države Bosne i Hercegovine i revitalizacije unikatne multikonfesionalne bošnjačke nacije, parola o tome čija je i čija nije Bosna postala je vrlo brzo puka floskula.

PET BUKTINJA, A ŠEST NARODA

Čim je rat završen, već pri donošenju prvog Ustava FNRJ 1946. godine ignorirano je postojanje Bošnjaka muslimana (trajat će to duže od dvije decenije) kao jednog od onih naroda čija je Bosna i Hercegovina. Mjesta je bilo za Srbe i Hrvate, ali za Bošnjake muslimane nije. Da je bilo odlučnosti u rješavanju pitanja državnosti i samostalnosti Bosne i Hercegovine u tim okolnostima – kada se vrlo jasno vidjelo ko je fašista, a ko žrtva fašizma, KPJ je trebala u cik mirnodopske zore, a ako ne i tokom narodnooslobodilačkog rata, Srbiji i Hrvatskoj poručiti da nema mjesta njihovim nacionalističkim i profašističkim utjecajima u Bosni i Hercegovini. U tom postratnom ozračju, kada se s mnogo poleta kretalo u izgradnju zemlje, kada se išlo ka izgradnji građanskog, narodnog koncepta, u kojem su sve etničke i vjerske razlike, barem deklarativno, bile potisnute pod egidom bratstva i jedinstva, zvanični režim primao je u svoje redove deklarativne i provizorne komuniste, a ustvari vrlo gorljive fašiste i zagovornike zatiranja nacionalnih i vjerskih razlika, a što se najkobnijim pokazalo u Bosni i Hercegovini, jer šta je to zatiranje moglo lošeg donijeti Srbiji ili Hrvatskoj kad su ionako jednonacionalne zemlje koje su se decenijama prije “riješile istočnog elementa”?!

Od pet vodećih članova Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), dvojica su bili Srbi, dvojica “muslimani” i jedan Hrvat; trojica su bili komunisti, a dvojica nekomunisti. Iako su komunisti vodili glavnu riječ, nisu svi članovi Predsjedništva bili puke komunističke marionete. Možda u toj činjenici možemo tražiti razlog odugovlačenja sazivanja Prvog ZAVNOBiH-a, jer je Zemaljsko antifašističko vijeće predstavljalo skupštinu u pravom smislu te riječi. Ono je predstavljalo politički okvir za izgradnju buduće autonomne teritorijalne jedinice – države. Stoga su postojali otpori sazivanju Prvog ZAVNOBiH-a i među samim komunistima. Najgorljiviji u toj opstrukciji bili su Moša Pijade, Milovan Đilas i Sreten Žujović.

Nekoliko dana nakon Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-a) u Jajcu 29. novembra 1943. godine potvrđeno je uređenje nove države sa šest federalnih jedinica, ali i s pet naroda, među kojima nije bilo Bošnjaka muslimana. Usvojen je državni grb Jugoslavije s pet baklji, muslimani nisu priznati kao narod, već kao etnička skupina, na čemu je najviše insistirao najbliži Titov saradnik i član predsjedništva AVNOJ-a Slovenac Edvard Kardelj. Kako je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a konačno ozakonjeno opredjeljenje o federativnom uređenju Jugoslavije, to je na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, od 30. juna do 2. jula 1944. godine, nizom odluka faktički utemeljena Bosna i Hercegovina kao posebna i ravnopravna federalna jedinica u novoj Jugoslaviji. Tada je donijeta i posebna deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine, kojom se njenim građanima i narodima – muslimanima, Srbima i Hrvatima – pravno osiguravaju i jamče jednakost i ravnopravnost koje su oni izvojevali u zajedničkoj borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika.

NACIONALNI KONCEPT U DOBA SFRJ

Koncept građanstva bio je, očigledno, prihvatljiv u okolnostima u kojima nije bilo mjesta za Bošnjake ni na grbu – što bismo kazali, ni na slici – sve dok 1963. godine nije usvojen novi Ustav SFRJ, kojim je dotadašnji grb s pet buktinja bio zamijenjen novim grbom, čija je novina bila u onoj šestoj buktinji. Tamam se pomislilo da je ta šesta buktinja simbol šestog naroda, kad je došlo službeno obrazloženje da je to simbol šest republika. Znači, u Ustavu FNRJ iz 1946. godine grb Jugoslavije imao je pet baklji, koje su simbolizirale pet naroda (Srbe, Hrvate, Crnogorce, Slovence i Makedonce), da bi od 1963. godine grb SFRJ sa šest baklji simbolizirao šest republika. Kako perfidno igranje državom i jednim narodom istovremeno.

To je zapravo bio vrlo jasan signal da građanski koncept može proći u slučaju da su hegemonisti većina. Čak i u tim i takvim okolnostima, kad su predstavljali apsolutnu većinu, hegemonisti sve do 1968. godine nisu uvažili političku dimenziju “muslimana”, kad su ih priznali kao Muslimane u nacionalnom smislu. Iako je i takav potez predstavljao svođenje jednog stoljetnog naroda na vjersku dimenziju i konačno rastakanje multikonfesionalnog bošnjačkog koncepta, ono je predstavljalo kakav-takav iskorak ka konačnom cilju, shvatanju vlastitog bitka i političke egzistencije. Tako su kroz Socijalistički savez radnog naroda Bosne i Hercegovine i princip radničkog i društvenog samoupravljanja muslimanski aktivisti dobili priliku da se afirmiraju u političkom smislu – od općine preko republike do federacije. To je najjasnije došlo do izražaja u vezi s popisom stanovništva 1971. godine.

Koristeći se pozitivnim iskoracima na polju zagarantiranih prava na obrazovanje i uživanja korpusa socijalnih prava, do kojih je socijalistički sistem držao, Bošnjaci muslimani uspjeli su shvatiti svu pogubnost vlastitog društveno-političkog statusa i postaviti pitanja vlastitog bitka. Ignoriranje bosanskog jezika i izučavanje srpsko-hrvatskog u Bosni i Hercegovini bio je jedan od signala aparthejda, a da o nastavnim jedinicama iz književnosti i historije ne trošimo riječi. Kao intelektualci, Muslimani su postajali svjesniji položaja svog naroda dižući glas protiv ugnjetavanja i formulirajući ta pitanja kao politička, odnosno ustavna. Tako je s postepenim napredovanjem muslimanskog naroda rasla i velikosrpska hegemonistička politika, a posebno nakon Ustava iz 1974. godine.

Iz prethodno izloženog nameće se pitanje: Zar su i u periodu bratstva i jedinstva ili ere jedinstvenog jugoslavenskog narodnog građanstva u Bosni i Hercegovini uopće bili bitni nacionalni interesi, zar je i tada (1945–1990) bilo etničkog koncepta, zar svi nismo bili Jugoslaveni? Odgovor je jasan: Nacionalni interesi i zauzimanje upravljačkih pozicija u državi nije bilo važno sve dok su “potisnuti Bošnjaci”, odnosno (m)Muslimani šutjeli, sve dok su tavorili zabavljeni sami sobom, sve dok su partijski organi raspravljali jesu li muslimani nacija ili kulturno-etnička formacija. Kojeg li poniženja!

SLUČAJ PAŠAGE MANDŽIĆA

Da, baš tako, sve dok su Bošnjaci muslimani držani u vakuumu vremensko-prostorne izgubljenosti, sve dok im je pisana historija, sve dok su poslušno izučavali srpsko-hrvatski jezik, sve dok su im učitelji i učiteljice bili planski instalirani izvan Bosne i Hercegovine, a u službi velikodržavnih ideologija, sve dok su drugima prepuštali da upravljaju njihovim resursima, pa čak i onim kadrovskim – raspoređujući muslimane na one pozicije koje bi ih minimizirale u očima vlastitog naroda – sve dok je tako bilo, nacionalni koncept zvanično nije bio važan, bio je potisnut idejom bratstva i jedinstva. Međutim, nakon osvještavanja, shvatanja i razumijevanja procesa koji se oko njih dešavaju, Muslimani su odlučili da barem jednim dijelom upravljaju svojom domovinom, da budu nacija u pravom smislu riječi. No, već tada je upaljen nacioalarm, alarm koji hegemonističke politike istoka i zapada nikada nisu zapostavljale, samo su ih modificirale shodno bošnjačkomuslimanskoj uspavanosti.

Evo samo jednog primjera kako je skončao dobri i odani partizan, narodni heroj, komunista i prvoborac, prvi ministar trgovine i snabdijevanja u prvoj Vladi NR BiH Pašaga Mandžić nakon što je napokon slobodno progovorio. Uz sve zasluge, Mandžić je pao u nemilost komunističkog režima, kojem je i sam bio naklonjen, a koji ga je na koncu koštao života. Politički sukob rukovodstva SKBiH s Pašagom Mandžićem započeo je u prvim mjesecima 1971. godine, nakon što se Mandžić sve otvorenije suprotstavljao određenim političkim procesima. Sukob je počeo kritikom birokratizacije Partije i njenog odnosa prema značajnim privrednim i rudarskim preduzećima. Vrhunac sukoba dogodio se 1973. godine, kad se na nekoliko nivoa pokrenulo propitivanje najranijeg perioda NOR-a. Pašaga Mandžić odbio je učešće u snimanju TV serije o ratnom periodu u produkciji “Dunav film”, rađenoj po scenariju Rodoljuba Čolakovića; tačnije odbio je, kao politički komesar Šeste proleterske istočnobosanske brigade i neprikosnoveni revolucionar, dati svoj doprinos na već prethodno napisan scenariji Rodoljuba Čolakovića, jer je imao velike zamjerke na interpretaciju događaja u istočnoj Bosni krajem 1941. i početkom 1942. godine.

Iako se nije sustezao da ukaže na pogrešan odnos Partije prema muslimanima i pokuša pokrenuti raspravu o tom pitanju, Mandžić nije naišao na razumijevanje. Smatrao je da je to pravi trenutak da kaže nešto više o činjenicama kojima je svjedočio, tvrdeći da je formiranje zajedničkih četničkih i partizanskih štabova na početku ustanka imalo nepovoljan efekt na muslimansko stanovništvo, posebno u istočnoj Bosni, koje je bilo izloženo masovnom ubijanju, protjerivanju i pljačkanju od “zajedničkih štabova”.

Takvo gledanje na početak ustanka u suštini nije bilo pogrešno jer je saradnja s četnicima na početku ustanka od Partije bila već označena kao greška. Međutim, Mandžić je izašao s određenom tvrdnjom, koja je u potpunosti bila kontradiktorna partijskim stavovima, a to je bilo mišljenje da nisu partizani prekinuli saradnju, već da su je prekinuli četnici onda kad im ona više nije bila potrebna. Njegova je kritika, kako ističe Šaćir Filandra, bila najviše usmjerena protiv Rodoljuba Čolakovića i Svetozara Vukmanovića, koje je on optužio za samovoljno provođenje i tumačenje uputa donesenih na savjetovanju u Stolicama. Iako je od 1941. do 1945. godine bio svjedokom događaja, koje je post factum nastojao vjerodostojno interpretirati, ističući da je jedinstvo ustaničkih masa bilo moguće stvarati u jednonacionalnim sredinama poput Srbije, ali ne i u istočnoj Bosni, gdje nisu postojale jednonacionalne teritorije, “režim ga nije želio razumjeti”.

KOME TREBA BOSANSTVO

Slučaj Pašage Mandžića završen je njegovim isključivanjem iz Saveza komunista Jugoslavije u proljeće 1975. godine, uz optužbe za antisamoupravno i antisocijalističko djelovanje. Sredinom 1973. godine na sjednici Sekretarijata CK SKBiH (Centralnog komiteta Saveza komunista BiH) raspravljano je o takvim Mandžićevim stavovima, a on je optužen da je pretjerano opterećen stradanjem Muslimana, da u tome traži krivicu samo srpskih komunista i u konačnici da je nacionalista.

Zato, poučak na kraju! Građanski koncept Bošnjacima muslimanima i danas je prihvatljiv i prvi će stati u red za “vakcinaciju” tom dozom političkog cjepiva, ali kada i samo kada velikosrpska i velikohrvatska politička opcija prestanu djelovati, da ne kažemo i postojati u Bosni i Hercegovini. Samo u tim i takvim okolnostima Bošnjaci mogu prihvatiti koncept građanske Bosne i Hercegovine. U tim i takvim okolnostima naš zajednički nacionalno-politički idiom može biti i bosanstvo, pa čak i po cijenu nadilaženja, ali zadržavanja narodne posebnosti svih nas (Bošnjaka, Srba i Hrvata) u ovoj domovini. U svim drugim okolnostima, u kojima Bošnjaci trebaju prvi povući potez, prigušiti svoj bošnjački nacionalni ponos, a zarad koncepta bosanstva koji Srbe i Hrvate, u političkom smislu govoreći, ne zanima, taj koncept građanstva nije interesantan ni samim Bošnjacima, osim, možda, slatkorječivim pojedincima kojima je i koncept bratstva i jedinstva bio jednako tako sladunjav, bez obzira na to što je skončao u ratnim zločinima, genocidu i udruženom zločinačkom pothvatu.