Skoro čitav dan proveli smo u blatnjavim rovovima i zemunicama na Požarikama. Na Vidi 1 i Industrijskoj zoni odvijale su se velike borbe. Agresor je teškom artiljerijom tukao položaje branitelja, ali i selektivno gađao širu zonu gradske jezgre Gradačca.

Naši izviđači uputili su se u sumrak prema četničkim linijama na Požarikama. Cilj je bio da se provjeri postoji li opasnost od napada na ovom dijelu linije kako bi se dio jedinica prebacio na Industrijsku zonu. Već četvrti je sat kako se Sabrija ne pojavljuje s još četvericom s kojima je otišao u izviđanje.

Nadali smo se da će se vratiti. Vjerovali smo u njegove sposobnosti i lukavstvo, ali uzalud. Tu noć proveli smo na istim položajima, granatirani s četničkih linija udaljenih od nas stotinjak metara. Bez sna do sabaha.

U toku noći saznali smo da je u predvečerje došlo do probijanja linije na Sibovcu te da su naše jedinice bile prinuđena na povlačenje. Dio jedinice koja nam je bila u ispomoći otišao je na drugu stranu Sibovca, da se pomogne i ondje, te smo time ostali znatno oslabljeni.

Ranije položaje nismo mogli održati jer nismo bili ukopani, niti smo imali vremena da to učinimo. A njihova artiljerija nas je pomjerala veoma lahko. Za ta dva dana imali smo samo trojicu ranjenih, a, hvala Bogu, niko nije poginuo.

Kad se sasvim smračilo, uočili smo da su se četnici spustili na rub sela, odakle su pucali po kućama svjetlećim mecima, tako da smo mogli tačno utvrditi gdje su. Nije se smjelo prepustiti slučaju da izgubimo ovaj dio linije.

Kiša je i dalje padala. U rovovima se blato pretvorilo u mulj. Gore, stotinjak metara od nas, na uzvišenju, bile su tri ili četiri kuće od kojih su ostali samo betonski kosturi. Konstantno izlijećući iza njih, tenk je tukao po našim rovovima.

U prvi mračak je dolje, desno od nas, počelo puškaranje. Ubrzo se pretvorilo u pucnjavu s obje strane. Do mene je bio Suad, a dolje, desno, Safet i Began.

A ispaljena iz tenka pogodila je naš grudobran. Zaklonili smo se i čučnuli u tranšeju, a onda je Beganov mitraljez zaštektao. Provirio sam preko grudobrana, pucajući prema nama, veća grupa četnika usmjerila se ravno na nas. Prije šipražja, koje se nalazilo pred nama, razvili su se u strijelce. Zasuli su nas sa svih strana prilazeći sve bliže.

Mulj je bio tako dubok da smo se jedva kretali kroz tranšeje.

Prvi od napadača već su se pucajući probijali kroz šipražje. Mitraljezi s njihovih bokova konstantno su ih štitili. Mi smo uzvraćali vatru dok su nam meci zviždali iznad glava. Began je tražio još jedan redenik. Ostao je u zemunici, na suhom, zamotan u deku. Brzo sam mu ga donio.

Do nas su došla još dva momka s lijeve strane i pucajući zaustavili desnu stranu agresorskih vojnika.

Spustila se jaka kiša, tolika da se gotovo ništa nije vidjelo. Četnici s lijeve strane počeli su se povlačiti. Uskoro se ispred nas čulo samo sporadično puškaranje. Bili smo mokri od glave do pete. U tranšeji su mulj i voda bili toliko duboki da su gotovo ulazili u naše čizme.

Mračak se već bio spustio nad nama. Osman je pokušavao naložiti malo vatre u zemunici, ali drveće je bilo mokro i samo se pušilo.

Iznenada ispred sebe čusmo neki zvižduk. Ustanem da razgledam. Kiša je još padala, ali ne više onim jakim intenzitetom kao danas.

Ponovo se negdje iz mraka začuo zvižduk. Kroz tranšeju je dotrčao Sehid noseći motorolu. Stao je pored nas sav zadihan: “Ne, ne pucajte, Sabrija je ispred sa svojim momcima.”

Osman im javi da je čisto i da mogu izaći. U pomrčini su povijene siluete Sabrije i njegovih momka polahko dolazile do naših rovova. Kretali su se usporeno i veoma teško, nekako u grupi. Kada su se približili i počeli uskakati u tranšeju, vidjeli smo da su natovareni puškama i drugim oružjem. Na povratku ka našim linijama bili su naletjeli na vod agresorskih vojnika koje su neutralizirali. Sa sobom su donijeli dvanaest pušaka, jedan mitraljez i mnogo municije.

Ubrzo su došli komandir iz Gradačca i jedan od oficira iz komande. Sabrija im u kratkim crtama objasni da se desna strana veoma lahko može vratiti i time potpuno linija izravnati. Najveća muka bila je u tome što je tokom noći otišlo dosta boraca koji su bili u pojačanju prethodnih dana. Preostalo nas je samo tridesetak odlučnih da sačekamo četnike i uđemo u borbu na sve ili ništa. Ostali smo na vlastitu inicijativu, u svrhu zbunjivanja neprijatelja, da otvorimo vatru na četnike, koje ćemo prethodno pustiti na rubove sela.

Na našoj strani imali smo jednu osamdesetčetvorku, s oko dvije hiljade metaka, jedan snajper, minobacač sa sedam granata i obične automatske puške. Komandir je rekao da niko ne puca dok ne krenu ulaziti dolje kod prvih kuća.

Svanulo je. Magla se uzdizala iznad cijele naše linije. Svi su šutjeli i osmatrali ispred sebe.

Prije devet primijećeni su četnici kako se spuštaju s namjerom da opkole selo. Kiša je ponovo počela padati. Dosadna i sitna.

Nije nam bilo svejedno gledati ih kako se spuštaju na samo pedeset metara iznad Mustafine kuće, domaćina koji nam je svoju kuću još jučer pokazivao, a koja se nalazila na dnu sela. Na gornjoj, južnoj strani sela četnici su silazili prvo veoma oprezno, a onda su krenuli užurbanim korakom pored prvih kuća. Nije se smjelo dopustiti da uđu u selo, odakle ih sigurno ne bismo istjerali.

Otvorena je vatra prvo na one u dnu sela. Sami su pali u bezizlaznu situaciju iz koje su se pod kišom naših metaka pokušavali izvući. Postalo im je tako strašno da nisu ni pokušali krenuti dalje. Jasno smo ih mogli vidjeti kao otvorene mete u još nepotpuno olistaloj šumi i među rijetkim borovima. Mislim da su im to bili najteži trenuci u životu.

Svi preostali branitelji neshvatljivo su hrabro, bez popuštanja, držali pod kontrolom cijeli prostor. Nakon tridesetak minuta borbe, četnici su shvatili da nemaju nikakvih šansi i da im ne preostaje ništa drugo osim da se što prije izvuku. Uslijedilo je jako granatiranje sa svih strana.

Dok su se izvlačili, gađali su nas ručnim bacačima i zoljama. Nastao je pakao gori nego ikada. Magla se počela spuštati, pa smo se bili zabrinuli da to ne iskoriste i ubace se u selo.

Sve do kasnih poslijepodnevnih sati gađali su nas najjačom artiljerijom kako bi pomogli izvlačenje četničkih grupa poraženih kad su se tome najmanje nadali.

Izvlačenje se nastavilo i tokom noći. Čuli su se jauci i krici kad su naletjeli na mine iznad kuće preko puta šikare. Postavili smo ih prethodni dan, kad smo shvatili da se na tom terenu moramo zadržati i da nema govora o uzmicanju.

Sutradan, negdje oko tri sata poslije podne, došlo nam je brojnije pojačanje iz Srebrenika i Gračanice. Kompletna linija ispravljena je naprijed za tristotinjak metara, što je na ovom terenu bilo više nego odlično. S dva poginula borca i dvanaest ranjenih uspjeli smo u ta tri dana, po jakoj kiši i blatu, odbiti sve napade i u kontranapadu posljednji dan pomjeriti liniju naprijed i vratiti izgubljene položaje. Agresori su, uprkos svemu onome što su zamislili, dobili opet samo jedno – ogromne gubitke u živoj sili.