Zamjene teza, teško licemjerje, spinovi, laž, denuncijacija, isljeđivanje, eliminacija iz javnog života – sve nabrojano dio je medijskih strategija političkog režima koji nazivamo “Četvorka”. Njihove prikolice, u vidu navodno nezavisnih intelektualaca, pritom nesmiljenom žestinom sudjeluju u javnim progonima neistomišljenika. Takozvani nezavisni intelektualci kao politički agitatori nikad se nisu sramili toga da u javnosti podržavaju svoju političku opciju, za razliku od soja bošnjačkih intelektualaca (koji je često bio blizak SDA), ali su se uvijek ponašali stidljivo u javnosti kada je trebalo artikulirati svoju političku naklonost. Ipak, neki od njih nisu bili stidljivi kada su za sebe tražili beneficije. Ako bi kojim slučajem bila vođena neka javna polemika, bošnjački intelektualac ponašao se poput noja. Gurao bi glavu u pijesak, a svoju pozadinu isturao van, da strši, da se njom posluži putnik nenamjernik. S druge strane javnosti je nametnuto da je dio građanske kulture ili mode javno podržavati Našu stranku i SDP, primjerice. Suprotno tome, nametalo se da je podržavati SDA nešto što pripada “seljačkom i nazadnom”, nešto što je poželjno osuđivati, a u konačnici protjerivati iz javnog života.
Ne postoji način da se racionalno opiše šta se u ovom trenutku događa u našem društvu, ne postoji dovoljno veliko ogorčenje koje može objasniti kako je moguće da je loše postalo dobro, a dobro loše. Kako je moguće da je pritom nešto uvijek loše, pa čak i ako je u većini slučajeva dobro. Sankcija za izgovorenu laž ne postoji. A kako bi i postajala kada je ministar unutrašnjih poslova FBiH Aljoša Čampara glavni inkvizitor i montažer konstrukcije javnih progona?! Sada, kada se oslobodio stranačkog okvira SDA, napokon može raspustiti svoje “šejtane” i bez ikakvih ograničenja sudjelovati u posvemašnjoj društveno-političkoj destrukciji.
Pritom, ustanovljen je urnek da onaj ko dominira javnim mnijenjem određuje ko je kriv a ko prav. Pravosuđe je u većini slučajeva irelevantno (osim kada montira optužnice), a presude se izriču na društvenim mrežama uz glasno klicanje raje. O, da, upravo oni koji su navodno čuvari individualizma prvi su pristali na filozofiju rulje, koja u konačnici proizvodi ništa drugo nego linč.
U nizu licemjernih istupa mi ćemo izdvojiti jedan od posljednjih, koji možda može ilustrirati u kakav je moralni glib društvo zapalo. Naime, dok tatica piše razgaljena pisma “Četvorki”, njegova kćerka Nejra Latić-Hulusić, u javnosti prepoznata kao tzv. liberalna muslimanka, ispisuje retke podrške bivšim narkodilerima iz Brčkog koji su s izbornih lista Konakovićeve stranke Narod i Pravda ušli u Općinsko vijeće.
Nejra Latić-Hulusić reći će za Abdulaha Iljazovića na svom Facebooku:
“Iz izjave čovjeka koji je rekao da je ‘kod njega gram bio gram’, a sada je mandatar u OV u Brčkom možemo saznati:
1. Da je i kao diler droge bio pošten čovjek!
Pošteno ne znači da je ‘sve po zakonu’, kako smo to naučili od nepoštenih moralnih vertikala u ovoj zemlji. Dilanje droge nije zakonito, ali vagati ispravno je pošteno! Kradja javnog novca i dobara u privatne džepove pokrivena je upitnim zakonskim protokolima, ali nije poštena.
2. Ovo društvo, nije spremno da prihvati ljude koji su promijenili svoj način života, u ovom slučaju, nabolje. Nabijaju nečije greške iz prošlosti, umjesto da se raduju nečijem ‘liječenju’. (…)”
Latić Hulusić, na koncu, svojoj braći i sestrama, u korist rehabilitiranog Abdulaha, poručuje da je to “licemjerno, nepošteno, a vala i poglupo razmišljanje”. Na to joj odgovara glavom i bradom naš preuvaženi nezavisni intelektualac Haris Pašović podržavajući poštenog dilera droge i tvrdeći da “ideja sankcija jeste rehabilitacija i re-socijalizacija”. Tatica Latić na ovo zasigurno aplaudira. Ni ne čudi jer pokazuje nevjerovatnu sposobnost sada kada je na nezavisnoj narkostrani. Nažalost, dok je bio na trezvenjačkoj strani, nekako mu ništa nije išlo od ruke. Šta god je dotakao, primjerice Bošnjačku televiziju ili Ljiljan, propadalo je.
Ne baveći se moralnim preispitivanjem stava tzv. liberalne muslimanke, i to u trenutku dok novootkrivene moralne vertikale našeg društva montiraju optužnice ministru sigurnosti, direktoru obavještajne agencije i premijeru FBiH, postavljajući pitanja je li opravdano da u politiku ulaze bivši narkodileri, sjetili smo se jednog vrlo ilustrativnog slučaja iz prošlosti. Godine 1987. pornozvijezda Ilona Staller Cicciolina ulazi u Parlament Italije. Ostale su zabilježene njene inicijative da iračkom predsjedniku Saddamu Husseinu i teroristi Osami bin Ladenu ponudi seks u zamjenu za mir u svijetu.
Može li bivši narkodiler, ako je bio pošten u svom narkobiznisu, biti pošten u svom političkom djelovanju potpuno je bolesna konstatacija (“pošteni lopov” je oksimoron). Eto, je li Cicciolina mogla biti zastupnica koja je italijanskom društvu nudila moral, ćudoređe, tradicionalne vrijednosti i slično? Naravno da nije. Ali ona to nije ni radila. Cicciolina je bila zastupnica Radikalne liberalne partije (kasnije Partije ljubavi), a ne stranke Narod i Moral, Narod i Ćudoređe.
Isto tako mlađahni Abdulah Iljazović mogao bi komotno u politiku kada bi bio na listi partije koja se, primjerice, zalaže za legalizaciju marihuane i ostalih opijata (Narod i Opijati, Narod i Droga). Tada bi se legalno mogao zalagati za liberalizaciju tržišta drogama, tvrdeći da je ono što je radio i bio u prošlosti ustvari nepravda prema iskrenim uživateljima opijata i njihovim dobavljačima. No, pošto je bio kandidat Naroda i Pravde, i kao takav ušao u Skupštinu Brčko distrikta, dolazimo do zaključka da je Cicciolina bila puno moralnija od Dine Konakovića i njegovih koalicijskih partnera. Ono što je živjela, ono što je izabrala za svoj poziv, to je prenosila i na politički život.
Na našu veliku žalost, poziv koji je odabrao Abdulah Iljazović posve je u suprotnosti s njegovim kasnijim narkodilerskim angažmanom. Naime, kako ga je reklamirala Narod i Pravda, Ilijazović je završio Karađoz-begovu medresu u Mostaru. Šta se dogodilo ovom mladom čovjeku da je završio kao osuđivani narkodiler nije nešto nad čime bi iko trebao trijumfirati, ali kada takav profil pomisli da je kvalificiran za politiku, on mora biti predmetom javne rasprave. Međutim, da je kojim slučajem bio kandidat SDA, ne samo da bi ova politička stranka bila generalizirana kao narkokartel već bi ista etiketa, na bazi stravičnih predrasuda, bila prišivena i Islamskoj zajednici i svim njenim imamima. S obzirom na to da je u Narodu i Pravdi Abdulah poželjan, i ne problematizira se u medijima kao što bi to bio slučaj da je u SDA. Ovo pokazuje da je većina medija daleko od nezavisnog i da itekako arbitrira u tome šta je ispravna, a šta neispravna strana u politici.
U međuvremenu, dok traju progoni, dok se montiraju optužnice, dok narkoraja iz “Četvorke” sa svojim prikolicama iz sektora nezavisnih intelektualaca poziva na linč i progon – za to vrijeme neka naši vrli bošnjački intelektualci i dalje šute. Kada dođu po njih, neka se sjete Ciccioline. Bit će im to olakšavajuća okolnost na otegotne okolnosti.
U svakom slučaju, ako pitate “Četvorku” – MOŽE I DILER, NE MOŽE SDA.
