Nastojanja nekih moćnih zemalja Zapada da podjarme i kontroliraju slabije i manje razvijene zemlje i spriječe napredak onih koje su u međuvremenu ekonomski i tehnološki ojačale više nisu tajna i ne mogu se prikrivati optužbama za vjerovanje teorijama zavjere. Posebno su u novije vrijeme postali transparentni pokušaji SAD-a da destabilizira svoje stvarne ili percipirane protivnike u nastojanju da održi svoj globalni primat i nadmoć i očuva amerikocentrični globalni poredak koji većina zemalja u svijetu smatra nepravednim.

Djelovanje Amerike ima za cilj pokoravanje ostatka svijeta svojoj volji i ekonomskim i geostrateškim interesima, iako se njene politike često provode pod izlikom širenja liberalne demokratije. Ta politika postaje sve očiglednija ljudima širom svijeta. To najbolje oslikava primjer nadmetanja SAD-a i Kine, a ogleda se u pokušajima SAD-a da održe globalnu prevlast suočene s kineskim ekonomskim, tehnološkim i vojnim usponom.

U tom kontekstu treba razumjeti i naglu pojavu antikineske histerije i propagande na Zapadu koja je usmjerena na Hong Kong, Xinjiang i Tibet, piše u svojoj novoj knjizi Amerika i kineska prijetnja švicarski akademik i ekspert za međunarodne odnose Paolo Urio. On osvjetljava ogroman jaz između površnog i neutemeljenog narativa i onoga što se stvarno događa u svijetu. Urio tvrdi da je sve teže sakriti kontradiktornosti između onoga što SAD proklamiraju kao svoju politiku i onog što provode kao dio te politike na terenu. Amerika tvrdi da se rukovodi visokim moralnim principima humanizma, pravde i jednakopravnosti, ali pritom konstantno uvodi sankcije zemljama koje drži za neprijatelje ili konkurenciju. Ekonomskim sankcijama proizvodi unutrašnje probleme i nestabilnosti, nadajući se da će uzrokovati destabilizaciju i proizvesti promjenu vlasti u ciljanim zemljama. “Subverzivne aktivnosti protiv zemalja koje se ne žele povinovati interesima establišmenta američkog carstva postaju sve očiglednije globalnoj javnosti i elitama, koje bi konačno mogle početi da dobijaju širu sliku”, tvrdi profesor Urio u svojoj novoj studiji. Amerika je uvijek tvrdila da se užasava nedemokratskih sistema, ali njeni postupci ukazuju na potpuno drugu priču. “Američka globalna imperija je često sarađivala i danas sarađuje s autokratskim režimima. Štaviše, historijski dokazi kao i vlastito priznanje nekih američkih predsjednika potvrđuje da je Washington u više slučajeva zamijenio demokratski izabrane vlade diktaturama koje je pomogao instalirati umjesto njih. Kao najeklatantniji primjeri, navodi se svrgavanje demokratske vlade Muhameda Musadika u Iranu 1953. i predsjednika Salvadora Allendea u Chileu dvije decenije kasnije, 1973.”, navodi ovaj profesor Univerziteta u Ženevi.

KINA DA SE UGLEDA NA “SUPERIORNIJI” ZAPAD

Ono što se protekle godine dešavalo u Hong Kongu najbolje oslikava ovaj problem. Grad na južnoj obali Kine ekonomski je uznapredovao pod dugogodišnjim vodstvom izvršne vlasti balansirajući zapadne i kineske interese. Međutim, u toku 1990-ih Velika Britanija je preduzela političke korake nametanja privremenog sistema zapadne liberalne demokratije, što je kineske lidere naljutilo jer je ta politika ozbiljno polarizirala građane Hong Konga. Profesor Urio tvrdi da istu grešku koju su počinili arhitekti vanjske politike Ujedinjenog Kraljevstva u Hong Kongu danas ponavljaju, i to u većim razmjerima, planeri vanjske politike u Washingtonu, tražeći od Kine da usvoji navodno superiorniji zapadni model upravljanja. Nakon što je London svoj nekadašnji kolonijalni posjed vratio pod kineski suverenitet očekivao je da će Hong Kong automatski postati demokratski. Ista očekivanja danas su u Washingtonu da Kina treba učiniti isto to pod magičnom rukom SAD-a. Napetosti koje su nastale na relaciji Kine i SAD-a samo još više razotkrivaju očigledne dvostruke standarde koje Washington primjenjuje selektivno koristeći argument demokratije i ljudskih prava, slobode religije i drugih argumenata demonizirajući nedemokratske sisteme na istoku Azije. Takva politika dovodi do još veće polarizacije, a u novije vrijeme sve je realnija i prijetnja ratom. Kina nije nevin politički akter, niti je uzor koji odgovara ostatku svijeta. Nema sumnje da je Kina u novije vrijeme postala rigidnija, arogantnija i prodornija u nastojanjima da provede svoju vanjsku politiku. Međutim, Urio vjeruje da takvo ponašanje kineskih rukovodilaca barem djelimično predstavlja odgovor Kine na nepravedno postupanje SAD-a i saveznika. “Svakako, sa stanovišta zapadnih vrijednosti, može se žaliti i oštro kritizirati kinesku evoluciju ka sve autoritarnijoj državi. Ali pritom zaboravljamo da smo i mi na Zapadu u velikoj mjeri doprinijeli da Kina krene u ovom autoritarnom i agresivnom smjeru. Da je politika zapadnih zemalja prema Kini bila umjerenija, uravnoteženija i manje agresivna, vjerovatno ne bi bilo razloga da vladari Kine u Pekingu posegnu za agresivnim metodama koje danas koriste u namjeri da se zaštite istim sredstvima koje koriste i kineski oponenti”, tvrdi profesor Urio.

DVOSTRUKI ARŠINI O DEMOKRATIJI, AUTOKRATIJI...

Očita je neuravnoteženost u popularnom narativu glede Kine. Također, nesporni su dokazi da su SAD i njegovi saveznici godinama učestvovali u operacijama masovnog uništenja i sukobima širom svijeta. Unatoč tome, općim diskursom na Zapadu dominira netačna tvrdnja da metode masovnog uništavanja ljudi i dobara primjenjuju neprijatelji ili protivnici Zapada, iako su njihovi zločini i razaranja, koji dakako postoje i koji su za svaku osudu, manjeg obima od zločina koje je uzrokovala zapadna politika i ratnohuškačka histerija. “Ovo se savršeno uklapa u dobro poznatu metodu upotrebe dvostrukih aršina i standarda koje posebno, čak do perfekcije, primjenjuju i SAD i Evropska unija”, navodi profesor Urio. Uprkos pažljivo kontroliranim percepcijama koje preovladavaju na Zapadu, osnovni problem spora Amerike i Kine leži u razlikama dvije supersile u samopercepciji. Sjedinjene Države, uprkos duboko ukorijenjenim i široko rasprostranjenim socioekonomskim razlikama i nejednakostima, istrajavaju u rigidnom uvjerenju u krajnju superiornost. Američka percepcija stvarnosti i svijeta koji percipiraju kao skup zemalja nužno binarno podijeljenih na tabor dobra i tabor zla, svijet  slobode i demokratije i svijet neslobode i autokratije. Ovu parolu o podjeli svijeta i ovaj duboko ukorijenjeni američki narativ svakodnevno ponavljaju najmoćniji međunarodni medijski sistemi u vlasništvu zapadnih milijardera i korporacija. Danas je glavna odrednica zapadnih medija etiketiranje društava kao “demokratskih” ili pak “autoritarnih”. U skladu s ovom binarnom logikom nametnutom od  ideologije američke izuzetnosti, u Hong Kongu se ljudi koji su proamerički i antikineski nastrojeni nazivaju “prodemokratskim”, a svako onaj ko se usuđuje da kritizira utemeljenost ovog gledišta svim sredstvima se proglašava kao “pro-Peking”. Ova vrsta logike duboko je pustila korijenje i u Bosni i Hercegovini. U različitim medijima svako ko pokušava objasniti da se svijet ne može i ne smije percipirati i tumačiti binarnom logikom automatski se etiketira kao proturski, prokineski, proruski, prosaudijski, proamerički i sl. i u skladu s tim se svrstava u tabor poželjnog ili nepoželjnog, sve u ovisnosti o preovladavajućim dnevnopolitičkim dominantnim narativima koji žele zadržati hegemonističku kontrolu nad društvenim diskursom. Ovakvom se hegemonističkom odnosu prema svijetu i narativu općenito nekad filozofskim idejama suprotstavio poznati sekularni iranski filozof Ahmad Fardid. Ovaj profesor filozofije na Teheranskom univerzitetu koji je svoje znanje stjecao na Sorboni u Parizu prvi je u javni diskurs lansirao formulaciju (garbzadeghi), što u slobodnom prevodu možemo razumjeti west-toksifikacijom ili opsjednutošću zapadnim diskursom i narativima o svijetu, i slijedom te logike, svim ostalim što dolazi sa Zapada. Frapantna je činjenica koliko je Fardidova filozofija podudarna s filozofskom mišlju njemačko-američko- jevrejskog filozofa Lea Straussa, koji je Sokratovu ideju vladara filozofa na Univerzitetu u Chicagu prenio na veliki broj američkih politologa koji su preko njegovog najvjernijeg učenika Allana Blooma, a kasnije i Francisa Fukuyame, u jednom momentu postali referentna tačka američke političke i ideološke misli, a dobar dio njih i okosnica američke administracije Georgea W. Busha i Obamine administracije, a koji su poznati kao neokonzervativci, s tim da ova dezignacija podrazumijeva privrženost konzervativnim vrijednostima, ali i revolucionarni žar kojim iste te vrijednosti žele nametnuti ostatku svijeta, što u dobroj mjeri predstavlja svojevrstan kontinuitet kolonijalne ideologije prosvjećivanja i emancipacije naroda trećeg svijeta.

KONTROLA NAD SISTEMOM GLOBALNE PROPAGANDE

Ideološka, ekonomska i geopolitička utakmica Amerike i Kine upravo odražava ovu binarnu perspektivu dobra i zla. Urio tvrdi da, bez obzira na sve mane i autoritarne tendencije u Kini, Peking ipak posjeduje fleksibilan odnos prema razvoju sistema političkog i ekonomskog upravljanja i da uopće nema namjeru da vlastiti sistem vrijednosti nametne ostatku svijeta, što nije bio slučaj s ranijim američkim protivnikom Sovjetskim Savezom. Međutim, Amerika posjeduje potpunu dominaciju nad sistemom globalne propagande koja joj pomaže da održi kontrolu nad željenim narativom.

“Sjedinjene Države Kinu žele diskreditirati targetirajući njene tri najosjetljivije regije na koje su koncentrirale svoj utjecaj: Hong Kong, Xinjiang i Tibet”, tvrdi profesor Urio. To se dešava u vrijeme pojačane antikineske hiperpropagande koja je postala inkorporirana u američki hladnoratovski mentalni sklop, ali koja također postaje dio politike, a to podrazumijeva uvođenje ekonomskih sankcija, demonstracije vojne sile i moći (na isti način Rusija demonstrira svoju superiornost na istoku Evrope u slučaju Ukrajine). Kao dio tog procesa, Washington nastoji uvjeriti svoje evropske i azijske saveznike da se ujedine s Amerikom i oforme zajednički front protiv Kine, koju američki stratezi predstavljaju kao egzistencijalnu prijetnju Americi.

Kinom upravlja Komunistička partija, ali je njen sistem izrazito kapitalistički. Za Ameriku je problem konkurencija, snaga, ekonomska moć i tehnološki napredak Kine, a ne njena ideologija. Kina je postaja stvarni suparnik Amerike i zato je Amerika većinu svoje vojne moći usmjerila ka Aziji da spriječi rast i širenje kineskog utjecaja u Aziji. U tom kontekstu ona pokušava revitalizirati stare i izgraditi nove vojne i ekonomske alijanse na istoku Azije. Kako će na to reagirati 10 zemalja članica ASEAN-a, najveće regionalne multilateralne organizacije, od kojih su većina nedemokratske i autoritarne, iako ih predvodi demokratska Indonezija, ovisit će uspješnost američkog novog hladnog rata protiv Kine. Stoga Amerika ne želi odustati od širenja NATO-a, što predstavlja prijetnju sigurnosti Rusije i njenog dvorišta na istoku Evrope, Kavkazu i Srednjoj Aziji. Štaviše, Washington želi NATO pretvoriti u globalnu alijansu demokratskih zemalja kako bi pomoću ove alijanse očuvala svoju globalnu dominaciju. Malim zemljama kao što je Bosna i Hercegovina, zbog prijetnje njenoj sigurnosti i suverenitetu, ovakva američka politika odgovara. Ali zemljama koje su i same, da paradoks bude veći, najmoćnije članice NATO-a, kao što je Turska, ovakva politika manje odgovara, jer žele ostvariti svoje nacionalne geopolitičke i geostrateške ciljeve i interese kao samostalne sile, a od nje se očekuje da bude u potpunosti subordinirana globalnim interesima Washingtona. To proizvodi ozbiljne tenzije i određene kontradiktornosti jer Turska provodi nezavisnu multivektorsku vanjsku politiku koja nije usmjerena protiv interesa Zapada, najmanje Amerike, ali koja zahtijeva prilagođavanje Amerike i novi, revidirani, reformski pristup saradnje sa svojim saveznicima i prijateljima koji više ne dozvoljavaju da budu tretirani kao vazali. Zbog hrabrosti i riješenosti Turske da inicira novi reformski odnos Washingtona i Bruxellesa prema Ankari, to se u nekim krugovima na Zapadu, pa i na Balkanu, pogrešno tumači kao svrstavanje Turske u tabor Moskve, što je pogrešno iščitavanje turske vanjske politike, koja je izuzetno kompleksna, ali inteligentna. Ankara je to dokazala svojim odnosom prema sukobu za oslobađanje okupiranog Nagorno Karabaha od Armenije, principijelnim stavom prema Ukrajini i ruskoj aneksiji Krima, podržavanjem legalne međunarodno priznate vlade u Libiji, politici izgradnje kulturne i ekonomske saradnje sa zemljama Srednje Azije i politikom smirivanja tenzija na Balkanu. Ovaj zamršeni, komplicirani čvor multivektorske turske vanjske politike u novije vrijeme počele su razumijevati i neke zemlje koje su s podozrenjem posmatrale Tursku, posebno Ujedinjeni Arapski Emirati, pa čak i Izrael, uvidjevši da je Tursku nemoguće vratiti na stare postavke vazala, već da se ona mora shvatiti ozbiljno i prihvatiti kao svršen čin, te da s Ankarom moraju graditi nove odnose na principima uvažavanja i respekta.

Na logici sličnog rezona i švicarski politolog Urio vjeruje da bi SAD trebale prihvatiti Kinu kao partnera i da je ne treba uzimati kao egzistencijalnu prijetnju, navodeći argument kako Kina u svojoj višemilenijskoj povijesti kao najmoćnija vojna i ekonomska sila nije okupirala ostatak tada poznatog svijeta niti ga je kolonizirala. Analitičari vjeruju da Bidenova administracija čini grešku jer ne shvata da će o tome da li će se zemlje ASEAN-a priključiti Americi, Kini, ili će ostati neutralne u njihovom duelu, zapravo odlučiti ekonomija, a ne vojna sila. Evropske, afričke i azijske zemlje Kina privlači zbog toga što je ona za njih dobar ekonomski partner, a ne zato što im prijeti silom oružja ili okupacije.

Urio vjeruje da se zapadni model demokratije neće nastaviti širiti na druge zemlje, a glavni razlog za to mogao bi biti taj što SAD više ne liče na pravu demokratiju jer je Amerika skrenula s kolosijeka industrijskog kapitalizma, koji je proizvodio stvarne vrijednosti, na kolosijek špekulativnog finansijskog kapitalizma, što je kao posljedicu imalo enormno bogaćenje uske klike finansijera i u tom procesu ovu svjetsku demokratiju, kako navodi komentator Michael Hudson, pretvorilo u plutokratiju.

Švicarski politolog Urio svoju knjigu završava zanimljivom opservacijom navodeći kako je jedna poznata ličnost u životu Hong Konga Sir Percy Cradock, bivši šef britanske obavještajne službe, koji je također bio i ozbiljan ekspert za Kinu, bio oštar kritičar kako Kine, tako i Velike Britanije i zaslužan je za približavanje dvije zemlje u svojstvu glavnog arhitekte sporazuma koji je omogućio sinhroniziranu integraciju Hong Konga nakon što je Kini vraćen suverenitet nad ovim britanskim protektoratom 1997. Sir Percy je smatrao velikom greškom svoje Vlade odluku da se Hong Kongu nametne zapadni liberalni demokratski model, i to u zadnji čas prije no što je vraćen u okrilje Kine. Bilo je to prikupljanje jeftinih političkih poena, zaključio je tada ovaj visoki britanski činovnik, jer je upravo taj čin postao uzrokom dugogodišnjeg nepovjerenja, gnjeva i podjela među stanovnicima Hong Konga. Gotovo se na identičan način današnja američka politika i politika njenih saveznika odnosi prema proklamiranim vrijednostima Kine, čija poslovna elita uglavnom podržava razvojni i ekonomski program Komunističke partije, zaključuje profesor Urio u svojoj studiji.