Safet Sulejmanović Podrinjac je iz Luke kod Srebrenice. Ima 56 godina. Od trinaeste godine života živi s amputiranim rukama do iznad šaka i bez očnog vida. Svojim hrabrim koračanjem kroz život, optimizmom i ljubavlju prema domovini Bosni i Hercegovini može poslužiti za primjer svima. On se osipa na riječi: invalidnost, hendikep, čovjek s posebnim potrebama. Na početku našeg razgovora za Stav rekao je: “Pojam nesposobnost je u glavama ljudi. Sve što mogu sam uraditi ne tražim pomoć od drugih ljudi. To bi trebao biti putokaz svima nama. Mnogi mogu dosta toga uraditi, a neće da pokušaju. Ima više načina da se završi jedan posao. Komunikacija je nešta što nam najviše fali. Toga nema. Padamo u depresiju. Po mom mišljenju, depresija nije bolest nego stanje u kojem mi sami sebi unesemo negativnosti i napravimo vještački problem. Tonemo dublje i dublje i sebi umislimo da nema izlaza. Izlaz iz svega postoji. I kuća ima četiri zida, ali ima i vrata. Kad sve uradiš što je do tebe i ne uspiješ, onda se obrati Allahu.”
Zanimalo nas je kada i kako je doživio hendikep s kojim živi više od 40 godina, na šta je on kazao: “Nesreća se desila u Žepi kad sam imao 13 godina. Bio sam šesti razred. Idući iz škole, na dionici gdje se pravila cesta naišao sam na nekakvu napravu koja je vjerovatno izostala iz Drugog svjetskog rata. Kao znatiželjan dječak, uzeo sam je u ruke. Ono što sam mogao skinuti s nje skinuo sam. Skinuo sam neke opruge, šarafe. Unutra je bila jedna olovna obloga oblika velike ručne baterije. Uzeo sam kamen i udarao po tom predmetu. Nisam ni čuo ni osjetio kad je to eksplodiralo u mojim rukama i odnijelo mi šake.
Odjednom sam se našao na zemlji. Ne vidim ništa. Ustao sam. Ništa me nije boljelo. Bio sam nastavio tako ranjen ići. Sjeo sam na neku raskrsnicu. Krv je tekla dokle je mogla teći. Naišao je neki čovjek s volovskim sahonama i svukao me do ambulante u Žepi. U ambulanti se zatekao neki Kulovac, imena mu se ne sjećam, koji me stavio u auto i odvezao do Rogatice, gdje mi je pružena prva pomoć. Iz Rogatice su me dovezli na UKC na hirurgiju. Dok sam čekao na operativni zahvat, doktori ne znaju šta će sa mnom. Sve vrijeme sam znao za sebe. Desna strana oka raznesena, ruke odbijene. Neki su čak govorili da mi nema pomoći. Međutim, jedan doktor je rekao: dokle u čovjeku ima duše, treba mu se boriti za život. Na liječenju na Koševu ostao sam oko četiri mjeseca i hvala Bogu preživio sam. Kritično je bilo 24 dana. Allahovom voljom preživio sam. Lijevo oko sam odmah izgubio, a i ovo drugo je bilo dosta oštećeno. Jedno sam vrijeme vidio na njega. Mogao sam i zadaće pisati. Završio sam školu.”
Safet kaže da se nikad nije osjećao invalidom. Radio je sve poslove na selu: kupio sijeno, kosio. Bolje je radio od mnogih sposobnih, koji imaju i šake, i oči, mada on ne dijeli ljude na sposobne i nesposobne. Za njega je svaki čovjek koji može nešta dobro i korisno da uradi – sposoban.
Safet se nije dao da ga ova nesreća odvede u beznađe, defetizam, pesimizam. Čvrsto je vjerovao da će ga ovo iskušenje očeličiti u daljnjoj životnoj borbi. Njegova je filozofija bila: “Za osobu koja ima hendikep najveća je uvreda kad neko kaže da ona nešta ne može ili da osjeti sažaljenje prema njoj. Ima nekih poslova koje neko drugi bez hendikepa ne može uraditi kao ja. Prije rata oženio sam se Mostarkom. Tada smo živjeli u Bratuncu. Jedna nam je Srpkinja rekla da bježimo, jer JNA i paravojne srpske snage planiraju za 3 mjeseca zauzeti čitavu BiH. Rahmetli supruga i ja smo sa sinom Nihadom otišli kod njenih u Mostar. Kad smo došli do Mostara, i tu su počela granatiranja. Invalide i djecu smjestili su u jedan đački dom. Pošto je i tu bila velika gužva, poslali su nas u Split, na Gripe. Bilo je na hiljade ljudi. Odatle su nas prebacili na jedan otok kod Šibenika. Iz Šibenika smo se prebacili do Karlovca, pa u Zagreb i odatle u Njemačku.
U Njemačkoj smo stekli još dvoje djece, Seada i Almiru. Supruga je preselila 2017. godine. Oprala kosu, nije je osušila i izašla vani. Vratila se, legla i više nije ustala. Sead je završio preciznu optiku i već radi, a kćerka Almira, također, pohađa ovu školu. Moja supruga i ja smo slali pakete tokom rata i radili mnoge druge humanitarne akcije za naš narod u Bosni i Hercegovini. Nastavili smo i poslije njene smrti. Duhovno bogatstvo je nešto najvrednije u životu. A ko toga nema, siromašan je. Osnovao sam grupu mladih spisatelja sa željom da im budem podrška. Sve su to dobre i plemenite osobe. I ja ponešto naučim od njih. Preko njih radim i humanitarne akcije. Moraš biti primjer da bi nekom dokazao da je to tako najbolje. Silom prilika, i ja sam pristao da nešta pišem. Uglavnom pišem preko Facebooka. Obično neke stihove.”
Pitali smo ga šta sve možeš sam uraditi, a on je odgovorio:
“Znao sam telefonom obaviti posao koji neko ne može s više odlazaka direktno u kancelariju. Svuda su mi otvorena vrata. Valjda zato što imam iskren nijet. Čini mi se da ne postoji posao koji ja ne mogu odraditi. Mnogi se posijeku dok se briju, a ja se nikada nisam posjekao brijući se. Utorak mi je problematičan dan. U njemu mi se ne da ništa obaviti. Četvrtak mi je dan kad mi sve ide kao po loju. Trinaest godina radio sam u firmi za pakovanje autodijelova. Bila je to njemačka firma u kojoj su uglavnom radili invalidi. Imali smo niz rekreativnih aktivnosti: trčanje, teretane. Učestvovao sam u polumaratonu. Za sat i 50 minuta istrčali smo 21 km i 100 metara. Trka je bila postavljena tako što je osoba koja vidi trčala ispred mene na metar i po. Bili smo spojeni lastišem, sličnim onim kojim se djevojčice igraju. Taj lastiš mi je bio vodilja u utrci. Inače, prije rata bavio sam se atletikom. Imao sam i medalje.”
Dotakli smo se i nedavno izašlog zbornika radova Putem svjetlosti iz pera mladosti dvadesetak mladih autora iz Bosne i Hercegovine, koji je uredio i štampao Safet Sulejmanović. Cilj mu je bio da podstakne omladinu da više piše. Od 2019. radio je na pripremi ove knjige. Kad je knjiga izašla, svi su bili prezadovoljni. Dio od prodaje ići će za stipendiranje studenata i učenika.
Budući da sam ovu priču o Safetu Sulejmanoviću radio u prostorijama Udruženja Bosni u amanet, zamolio sam nekolicinu aktivista ovog Udruženja da mi kažu kako su doživjeli ovog izuzetno vrijednog čovjeka.
“Odavno nisam srela čovjeka s većim optimizmom i s ovako životnim porukama.” (Hasiba Agić)
“Imali smo priliku da čujemo tako divne i poučne poruke i da se zapitamo dajemo li svi mi dovoljno od sebe koliko možemo.” (Rahima Halimanović)
“Drago mi je da sam imala priliku upoznati ovog velikog čovjeka.” (Begajeta Omerović)
“Zadovoljstvo je vidjeti jednog ovakvog gospodina koji pred sobom ne vidi niti jedan nerješiv problem. Mi koji nemamo hendikep trebamo se zastidjeti pred njim.” (Ćazim Mucić)
“Zadivilo me sve što sam danas čula od ovog čovjeka.” (Mida Milavica)
