Buđenje nacionalnih ideja u 19. stoljeću s onu stranu Save znatno je utjecalo na historiju Bosne i Hercegovine. Izjednačavanjem religijskog i nacionalnog identiteta pravaške silnice koje su krajem 19. stoljeća oblikovale hrvatski nacionalni identitet prepoznale su prvo Hrvate i u bosanskim katolicima, da bi uskoro i o muslimanima u Bosni i Hercegovini – uprkos činjenici da su se bosanski muslimani i katolici nazivali Bošnjacima – počeli širiti sličnu propagandu. U svrhe te propagande upregnut je ideološki aparat koji su sačinjavali pisci, naučnici i mediji.

Trebao je dokazati da je Bosna i Hercegovina, ustvari, stara hrvatska država (sic!), a njen narod Hrvati. U tu svrhu angažirani su brojni prominentni intelektualci. Među prvim naučnicima koji su ozbiljno pristupili zadatku pohrvaćivanja Bosne i Hercegovine ističe se ime Vjekoslava Klaića. Od njegovih stavova vezanih za taj segment njegove pisane ostavštine ogradila se njegova unuka i historičarka Nada Klaić.

Vjekoslav Klaić objavio je 1878. godine u Zagrebu, u izdanju “Matice Hrvatske”, u godini kada je Bosna i Hercegovina povjerena na upravu Austro-Ugarskoj, knjigu Bosna: Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine. Već u drugoj rečenici predgovora autor jasno ističe smjer u kojem će se kretati njegov ideološki spis kojem on tepa da je historijska studija:

“Kad mi je odbor ‘Matice Hrvatske’ u srpnju ove godine povjerio, da napišem zemljopis i poviest Bosne za hrvatsko obćinstvo, najvećom se voljom prihvatih posla, i to tim radje, što je već punih sedam godina upravo Bosna bila najmilijim predmetom mojih privatnih studija. Naumih napisati djelo, gdje bi najveći trud uložio u samu poviest te liepe hrvatske zemlje, i to na temelju mnogobrojnih novijih izvora...”, piše Klaić.

Zanimljivo je da Klaić, uprkos otvorenoj identitetskoj propagandi, navode u svojim tekstovima donosi doslovno, pa u većini slučajeva, kada konsultira historijske izvore, postoji očit nesklad između hrvatskog identiteta kojeg Klaić brani navodeći citate u kojima se Hrvati i hrvatstvo uopće ne spominju. Štaviše, u izvorima koje konsultira uvjerljivo najčešća odrednica za žitelje Bosne jeste odrednica Bošnjak – teško je i naći knjigu u kojoj se ova riječ češće spominje. Evo jednog takvog primjera kada Klaić kao argument pripadnosti naroda Bosne hrvatstvu donosi citat u kojem se spominju isključivo Bošnjaci katolici:

“Odkad je prvi neumrli Jukić stupio u kolo Gajevo i odkad su klerici bosanski, učeć u Djakovu, upoznali, da su sinovi naroda hrvatskoga, našlo se je i medju bosanskimi Franjevci sve više vriednih svećenika, koji su uz rieč božju medju narodom širili i duh narodnosti, ter ga budili od dugovjeka sna. A da su današnji bosanski Franjevci dobro shvatili i u tom obziru svoj dični zadatak, svjedoči posljednji ustanak od godine 1875., gdjeno prvi katolici digoše hrvatski barjak slobode uz klicanje: 'Živio kralj hrvatski!'

Upliv fratara, piše Hilferding, (koj inače Franjevce i katolike baš osobito nevoli), na povjereno jim stado upravo jest ogroman. Rieči 'fratra' jesu za Bošnjaka katolika nepogriešiva istina. Franjevci su svojim uticajem učinili u narodu pravo čudo: oni su izkorjenili u Bošnjaka katolika isti sveti i u srpskih zemljah obljubljeni običaj, naime slavu krstnoga imena, slavu, za koju je Srbin gotov potratiti svu svoju privredu, pače se i zadužiti. Uza to su oni u mnogih zgodah prisilili seljake, da se odreknu žestoka pila. Ovo potonje nastojanje jest konačno prava blagodat po narod; a i prva mjera, neobaziruć se na to, što su njom zatrli liep narodni običaj, dopriniela je mnogo za materijalni boljak naroda, jer su mu tim oduzeli povoda za nepromišljenu razsipnost.”

TERITORIJALNE PRETENZIJE NA BOSNU

Za činjenicu da se odrednica Hrvat ne pojavljuje u vrletima Bosne, niti u literaturi o njoj, Klaić ima nevjerovatno objašnjenje: “Žitelji Bosne i Hercegovine, izuzev nešto malo drugih plemena, sami su Hrvati. Ovo se ime doduše malo čuje, jer je narodna sviest u narodu zamrla, pa se više spominju ili pokrajinska (Bošnjak, Hercegovac) ili vjerska imena (Turčin, Srbin, Latin); nu jezik narodni, taj jedini biljeg narodnosti, pokazuje i svjedoči, da je taj narod hrvatskoga poriekla”, piše on.


Vjekoslav Klaić

No bilo bi besmisleno ulaziti u dijalog s Klaićevom knjigom jer svi argumenti koje on navodi jesu protiv njegovih zaključaka. Klaićevo pisanje može se svesti na jednostavnu formulu: od jedne pretpostavke, da je narodni jezik u Bosni hrvatski – iako primjećuje da žitelji Bosne svoj jezik “nikada ne nazivaju hrvatskim niti srpskim” – Klaić gradi cio imaginarij koji je po svemu, a posebno po argumentima koje sam on donosi, naprosto neodrživ.

Mnogo važnije od besmislenog polemiziranja s Klaićem jeste ukazivanje na učinke njegova pisanja. Izjednačavanjem bosanskog narodnog govora s hrvatskim jezikom, a potom govornika hrvatskog jezika s hrvatskim narodom, Klaić je ispisao knjigu koja je predstavljala naučno uporište teritorijalnih pretenzija velikohrvatske politike kroz cijelo prošlo stoljeće, od pravaškog pokreta, preko ustaške Nezavisne Države Hrvatske i Agresije na Bosnu i Hercegovinu krajem prošlog stoljeća, pa sve do priče o trećem entitetu i ekskluzivnim hrvatskim prostorima.

Klaić svoju “studiju” nije napisao iz hira, već po nalogu odbora “Matice Hrvatske”, središnje kulturne institucije koja (pr)opisuje načine na koji Hrvati definiraju svijet. Riječ je, dakle, o njihovoj središnjoj instituciji znanja u to vrijeme.

Uz svu naučnu nekonzistentnost knjige koja je udarila “naučne” temelje velikohrvatskim pretenzijama na bosanski teritorij, Klaić nigdje u svome djelu ne spominje odrednicu Herceg-Bosna. Ona će se u djelima slične provenijencije pojaviti znatno kasnije.

HRVATI SVI I SVUDA

U periodu 1907/1908. godine publicirane su dvije važne knjige koje na plastičan način ilustriraju odnos velikohrvatskih ideologa prema Bosni i Bošnjacima. Za oba djela specifično je insistiranje na hrvatstvu Bosne kao aksiomu, nečemu što se ne preispituje, te učitavanje hrvatskog identiteta srednjovjekovnoj bosanskoj državi i društvu. Prva knjiga objavljena je 1907. godine. Riječ je o djelu Hrvatska Bosna s podnaslovom Mi i “oni tamo” anonimnog autora. Potraga za autorstvom ovog, iz današnjeg ugla gledano, fašistoidnog spisa dovela je do zaključka da je njegov autor ni manje ni više nego glasoviti Ćiro Truhelka! U svome autobiografskom djelu Uspomene jednog pionira Truhelka piše:

“U toj općoj politikantskoj psihozi nisam mogao ni ja ostati ravnodušan, te sam napisao i u Hrvatskom Dnevniku niz članaka, u kojim sam dokazivao, da je glavno vrelo antagonizma u tome, što su Srbi etnički tuđi rasni elemenat, koji po geopolitičkom svom položaju pripadaju različitim kulturnim područjima, te nikada nisu imali zajedničke povijesti, vjere i kulturnog života, a ta borba, koja se vodi pred našim očima, jest borba vlaških došljaka protiv autohtonog žiteljstva Bosne, koje je oduvijek bilo samo hrvatsko. Ti su članci štampani, dakako anonimno, i kao posebna brošura pod naslovom Hrvatska Bosna, a učinak im je bio taj, da je ‘onima tamo’ upravo stao dah od nemoćnog gnjeva. Svoju su žuč sasuli na nepoznatog pisca, ali uza sve nastojanje da ga pronađu, nije im uspjelo”, piše Truhelka. On ne samo da potvrđuje autorstvo nad ovim skandaloznim pamfletom već i tada – 1942. godine, kada je pisao Dnevnik – brani stavove koje je iznio 1907. godine.


Ćiro Truhelka

Odmah na početku Hrvatske Bosne Truhelka ustanovljuje neraskidivu vezu Hrvatske i hrvatstva sa srednjovjekovnom Bosnom, ističući Bosansko kraljevstvo kao hrvatsku državu: “Cijelim nizom uvjeta geografske, etnografske i historičke situacije Bosne jasno je obilježen politički položaj njen prema monarhiji, a još jasnije političko znamenovanje Hrvatske u Bosni. Ono predstavlja kulturalnu vezu izmegju Evrope i istoka, vezu izmegju monarhije i Bosne, koja je za najtežih historičkih katastrofa možda popustila, ali se nikad nije prekinula. Ono predstavlja etničku vezu izmegju onog teritorija, na kom je hrvatsko pleme zasnovalo svoju prvu i ako još malenu državu sa današnjom Hrvatskom; ono predstavlja vezu, koja u vidu državnopravnom daje našem kralju pravo, da se u Bosni osjeća vladarom, a ne mandatarom: jednom riječju: samo Hrvatstvo, bilo ono Krstove ili Islamske vjere, predstavlja onaj elemenat, koji je zvan, da zajazni onaj jaz, što postoji izmegju Evrope i Balkana”, piše Truhelka.

JEZIČKO PITANJE

U nastavku Truhelka ističe da njegovo pisanje nije tek u svrhu opisivanja “naučne istine”, nego je to program po kojem valja raditi: “Taj osjećaj u svakome od nas tinja i živi, on nam jasno ustanovljuje našu zadaću u tijeku historičkog i kulturnog razvitka: zbližiti prije svega Bosnu Hrvatskoj, utrti onaj put do monarhije i u srce Evrope, koji kud god iz Bosne kreneš vodi samo preko Hrvatske. Hrvatstvo će time iznosa uskrisiti, jer: tvrgdja veza no čelična je veza krvi!”, piše Truhelka.

Naravno, i Truhelka poput Klaića insistira na imenovanju jezika Bosne hrvatskim jezikom. Propaganda koja je vođena u tom smjeru, od dobro organizirane mašinerije čiji je dio bio i Hrvatski Dnevnik, dodatno osvjetljava političke procese koji su se lomili oko jezičkog pitanja u Bosni i Hercegovini. U istoj godini u kojoj je izdata brošura Hrvatska Bosna, s tekstovima pisanim neposredno prije izdavanja knjige, ukinut je bosanski jezik.

Istina, tome je doprinijela politička drama oko agrarnog pitanja i činjenica da su katolički zastupnici bili voljni glasati u korist muslimanima kad je riječ o agrarnom pitanju, a zauzvrat su muslimani glasali u korist hrvatskog jezika naspram, također, jake propagande koju su vodile vođe srpskog nacionalnog pokreta da se jezik imenuje srpskim.

“Za jedine ‘Bosance’ tog vremena pitanje otkupa kmetova i zemlje bilo je daleko važnije nego pitanje definiranja jezičke politike, koju olako prepuštaju Hrvatima i Srbima. Krajnje neoprezno, ujediniće se s Hrvatima u jezičkom pitanju i pri definiranju jezika pristaju na negiranje i izostavljanje naziva ‘bosanski’ za maternji jezik koji je do tada bio u upotrebi. Tako se dogodilo da se jedini ‘Bosanci’ tog vremena odrekoše vlastitog bosanskog jezika. Hrvati, za uzvrat, glasaše u korist tih zemljoposjednika kod odluke po pitanju zemlje. Iz perspektive Bošnjaka ovaj potez je možda bio i neophodan, budući da je prijetila opasnost zbližavanja Hrvata i Srba po pitanju zemlje. Hrvatima je, pak, bio potreban glas Bošnjaka da bi spriječili srpski prijedlog da naziv jezika bude ‘srpski’. Čini se da je Austro‑Ugarska bila pomalo i sretna da se ovo pitanje (barem prividno) riješilo mimo njenog uplitanja – prihvatila je novi prijedlog naziva jezika i oficijelno ga proglasila ‘srpsko-hrvatskim’”, piše Šimo Ešić u knjizi Zašto je zabranjen bosanski jezik.

Istina, Ešić ne razmatra propagandu i političke pritiske koji su vršeni u tom smjeru, no ova dionica naše historije ipak svjedoči koliko su Hrvati u to vrijeme bili zreliji u nacionalnom smislu od Bošnjaka. Kao što se vidi i iz djela Truhelke i Klaića, njihov odnos prema Bošnjacima bio je dvojak: s jedne strane smatrali su ih svojim sunarodnjacima, islamiziranim Hrvatima, dok se s druge strane stječe dojam da su im takvi stavovi bili potrebni ne zbog iskrenog tretiranja “muslimana Bosne” kao Hrvata već zbog političke borbe sa srpskom propagandom i nastojanja da se opravdaju teritorijalne pretenzije na Bosnu.

HRVATSKI “MEIN KAMPF”

Zbog toga u Truhelkinom pamfletu čitamo srbofobične dijelove koji svojim stilom i retorikom neodoljivo podsjećaju na Hitlerov Mein Kampf. Truhelka donosi i statistike o boji očiju konfesija u Bosni i Hercegovini, pitajući mogu li se, na temelju tih rezultata, pravoslavci u Bosni tretirati kao čistokrvna južnoslavenska braća.

“U Bosni ima: Plavookih katolika 25,7%, muslimana 17,5%, pravoslavnih samo 6,3%; Sivookih katolika 25,7%, muslimana 42%, pravoslavnih 29%; Crnookih katolika 48%, muslimana 38,6%, a pravoslavnih 64,5%. U pravoslavnih ima tek 6,3% onih čisto slovjenskih ko nebo plavih očiju, a 64,5%, gotovo dva puta toliko kao u muslimana, imadu crne oči. Pita se sad: Zar su to zbilja punokrvna braća onoj čisto slovjenskoj pasmini?”, pita Truhelka. On ne staje na tome pa se, baš kao i Hitler, bavi pitanje oblika lobanje i širine grudnog koša, donoseći podatke o “pojmljivo probranim, tjelesno najrazvijenijim judskim materijalima” iz reda katolika, muslimana i pravoslavaca. Na temelju tih podataka Truhelka dolazi do zaključka da se pravoslavci, s obzirom na to da nisu “punokrvna braća” katolicima i muslimanima ni u parametrima vezanima za širinu grudnog koša, odmiču od civilizacije – šta god to značilo.

“Zar se spram ovdje izloženih podataka može i dalje tvrditi: da su Srbi duševno razvijeniji i da im po suptilnoj organizaciji možgjana pripada intelektualno prvenstvo i vodstvo nad ostalom masom naroda? Tko može, ako nije rob stanovitih ciljeva, da naspram ovih podataka (o boji očiju i širini grudnog koša, op. a.) ustvrdi da su aspiracije ‘onih tamo’ na Bosnu u etničkom vidu opravdane?”, pita Truhelka, smatrajući da su jedino hrvatske aspiracije na Bosnu opravdane i da se trebaju programski provoditi.

HERCEG-BOSNA KAO PROGRAMSKI CILJ

Godinu nakon što je publicirana Truhelkina Hrvatska Bosna dr. Ferdo Šišić objavio je knjigu Herceg-Bosna prigodom aneksije. Ona predstavlja kulminaciju ranije iznesenih Klaićevih i Truhelkinih stavova i napisana je tako da su težnje za hrvatskom teritorijalnom dominacijom ovdje izražene u smislu političkog programa. “Govorim kao Hrvat, a to znači toliko koliko da u današnjim prilikama tražim sjedinjenje Herceg-Bosne s Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom u jedno državno-pravno tijelo. Razumije se samo po sebi, da zahtjev sam o sebi još ne znači mnogo; njega treba potkrijepiti opravdanim razlozima”, piše Šišić u uvodu. Razlozi kojima potkrepljuje svoj zahtjev jesu geografski, etnografski, historijski i državno-pravni.

Zamaštana i samoproglašena Herceg-Bosna tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu

Poput svojih prethodnika, Šišić ustrajava na opisivanju bosanskog srednjovjekovlja hrvatskim, a jedina odrednica kojom opisuje prostor Bosne i Hercegovina jeste Herceg-Bosna. On ističe da je taj prostor tokom povijesti većim svojim dijelom pripadao Hrvatskoj, a manjim Srbiji, te da bi u tom smjeru trebalo tražiti historijska prava da se ta područja vrate Hrvatskoj. Programski ciljevi koje je postavio Šišić uglavnom su realizirani u periodu nakon sklapanja sporazuma Cvetković-Maček i stvaranja fašističke Nezavisne Države Hrvatske.


Ferdo Šišić

Pojam Herceg-Bosna, koji je na neki način institucionalizirao upravo Šišić, imao je i ima svoje poklonike i danas. No nije riječ samo o odrednici nego i o onome što ona podrazumijeva. Naziv Herceg-Bosna koristila je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća politika Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, prvo kao supstitut za naziv Bosna i Hercegovina, a potom, nakon proglašenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne s Matom Bobanom, a kasnije Krešimirom Zubakom na čelu, i kao označitelj za teritorije s ekskluzivnim hrvatskim stanovništvom. Takva politika Herceg-Bosne presuđena je za udruženi zločinački poduhvat.