Ustoličenje mitropolita Srpske pravoslavne crkve Joanikija u crnogorskoj prijestolnici na Cetinju, saradnja oficijelnih crnogorskih institucija, neuspješni otpor takvom provokatorskom činu od patriotskog dijela crnogorskih građana, kao i sve implikacije koje iz toga proizlaze još jednom su pokazali, iako to na prvi pogled izgleda kontradiktorno, da za stabilnu građansku državu i društvo prvo treba imati dovoljno razvijenu nacionalnu svijest kod većine građana ili barem glasačke većine. Ako to nije slučaj, onda se prije ili kasnije dobije nekog Dritana. Ili Republiku Sarajevo.
PRAVOVREMENA UPOZORENJA
Prije gotovo tačno godinu, nakon izbora u Crnoj Gori, u tekstu Politička građanština kao trojanski konj velikosrpske politike pisali smo da je odluka Dritana Abazovića, kao predstavnika navodno građanske opcije, da koalira s eksponentima velikosrpske politike u stvarnosti ništa drugo već namjera da se Crnu Goru isporuči u ruke Srbije. Upozoravali smo da je Abazovićevo pravdanje takvog političkog kursa “borbom protiv višedecenijske korupcije Đukanovićeve vlasti” ustvari obesmišljavanje i samog postojanja Crne Gore kao suverene i nezavisne države te pokazatelj da je Abazović ništa drugo već velikosrpski “mandžurijski kandidat”. Pokušali smo skrenuti pažnju “da pametan uči na svojim, a još pametniji na tuđim greškama” i da bi “Bošnjaci morali da nauče na primjeru Crne Gore te da ne dopuste sebi takvu ili sličnu kolosalnu grešku”, pogotovo jer je crnogorski predstavnik “građanske politike iznenada i odjednom došao u poziciju da odlučuje o sudbini opstanka države i naroda, pa bi se moglo reći da je riječ o političkom prepadu, dok bosanskohercegovačka građanska politika već decenijama sebi ustrajno gradi stepenice ka vlasti jednom po jednom izdajom bošnjačkih nacionalnih interesa.”
Ponajviše od svega upozoravali smo na prijetvornost mnogih zagovaratelja građanske politike u Bosni i Hercegovini te koliko se Abazovićeva krajnje neuvjerljiva i uvredljiva opravdanja poklapaju s javnim nastupima i političkim narativom ovdašnje, naročito sarajevske “građanske politike”. Naša građanska politika, ili barem jedan njen dio, baš poput Abazovića u Crnoj Gori, minimalizira postojanje vanjske velikosrpske prijetnje po opstanak vlastite države i naroda. I ona, baš poput Abazovića u Crnoj Gori, pravi lažnu ekvidistancu između sukobljenih nacionalnih interesa u državi, tretirajući ih kao podjednako loše, čime praktično izjednačava želju jednih da sačuvaju državu i namjeru drugih da je unište, a što opet predstavlja ništa drugo već legitimizaciju i potpomaganje politike velikosrpskog, a u slučaju Bosne i Hercegovine i velikohrvatskog separatizma. Također, baš poput Abazovića u Crnoj Gori, jedan dio naše građanske javne scene voli izjednačavati agresorske nasrtaje s braniteljskim odgovorima. Potpuno je isto i s predimenzioniranjem pitanja korupcije te insistiranjem da je “promjena vlasti po svaku cijenu” interes iznad svakog drugog te da u tom kontekstu nema ničega izdajničkog u cijepanju patriotski nastrojenog glasačkog tijela, nanošenju štete njegovim interesima i pomaganju antidržavnim snagama.
PAZI ŠTA ŽELIŠ, MOŽDA TI SE I OSTVARI
Oni koji iskreno i bez zadnjih namjera zagovaraju građansku državu u Bosni i Hercegovini odmah i sada trebaju pogledati primjer Crne Gore te malo razmisliti o sljedećim rečenicama. Kakvi su stvarni odnosi političkih snaga u Bosni i Hercegovinu po ovom pitanju? Kakav je odnos prodržavnih i antidržavnih snaga? Koliko je stranaka i ličnosti koji se samonazivaju probosanskim, ali sanjaju o obnovi neke Jugoslavije pa ne bi imale ništa protiv da se utopimo u neke regionalne superstrukture te izgubimo i zadnje ostatke suvereniteta? Na kojem stepenu razvoja je nacionalna svijet i politička zrelost kod bošnjačkog naroda kao najbrojnije zajednice, posebno u kontekstu glasanja na izborima? Koliko bošnjačkih glasova dobijaju stranke koje imaju ili dokazanu antidržavnu i antibošnjačku agendu ili pokazuju sklonosti ka vraćanju točka historije te poništavanju rezultata bošnjačke političke emancipacije i kulturne renesanse? Šta bi sve to sutra značilo u kontekstu glasanja za jednog predsjednika i čiji bi kandidat imao najviše šanse? Šta bi bilo s Vijećem ministara koje bi popunili članovi takve koalicije?
Ako bi zaista zaživio njihov građanski koncept, da li su lobisti svjesni da je sasvim moguć crnogorski scenarij pa jesu li stoga spremni mirno pristati da im koliko sutra buduća koalicija srpskih, hrvatskih i građansko-dritanskih stranaka sa sjedištem u Sarajevu priredi ono što je priređeno Crnogorcima na Cetinju? Ili da nas se potpuno legalno i legitimno uvuče u “Otvoreni Balkan”, tj. “srpski svet” ili neke još veće i gore “regionalne integracije” sa Srbijom? Kao što vidimo na primjeru Crne Gore, čak ni članstvo u NATO paktu ne garantira zaštitu od takvih trendova ukoliko se radi o unutarpolitičkom pitanju
KONAKOVIĆEV ČETVRTI KANDIDAT
Kako bi, recimo, u praksi izgledala subudalasta ideja Elmedina Dine Konakovića, koji je sebe i svoju stranku pozicionirao između “isključivo etničkih”, kakva je SDA, i “isključivo građanskih”, kakve su SDP ili NS, o uvođenju “četvrtog člana Predsjedništva BiH” koji bi se eto birao u izbornoj jedinici koja bi obuhvatala čitavu teritoriju BiH? Šta bi se time konkretno dobilo ako se uzme u obzir da bi i dalje imali članove Predsjedništva iz reda Bošnjaka, Srba i Hrvata?
Po Konakovićevoj priči, suština bi bila “da građanski koncept na bilo koji način uđe na scenu”, tj. da građani biraju etnički ili građanski koncept, tačnije da bi se time “našla mjera građanskog ili etničkog”. Ali kako? Potpuno je jasno da bi i Srbi i Hrvati nastavili u ogromnoj većini glasati za članove Predsjedništva iz reda Srba ili Hrvata dok bi se jedino bošnjački politički korpus pocijepao u ozbiljnoj mjeri. Četvrti član Predsjedništva bi i dalje bio percipiran kao “bošnjački rezervni igrač”, neko ko sprečava srpsko-hrvatsko preglasavanje i uvodi paritet, što uostalom i jeste razlog zašto srpski i hrvatski politički predstavnici nikada na to ne bi pristali. U kontekstu “smirivanja tenzija”, Konakovićev prijedlog nije čak ni blago kozmetički, već doslovno potpuno besmisleni politički zahvat.
Jedini konkretan i opipljiv rezultat “građanskog člana” jeste taj da bi se u izboru između njega i člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka, bošnjačko glasačko tijelo istrošilo u takvoj mjeri da više ne bi moglo presudno utjecati na izbor člana Predsjedništva iz reda Hrvata. A to i jeste stvarni povod Konakovićevog prijedloga, potpuno na liniji stalnog Konakovićevog približavanja Čoviću te potrebi da nametne sebe i svoj NiP kao alternativnu SDA. No čak i kada bi Konakovićev prijedlog prošao, ostaje pitanje političkog opredjeljenja tog četvrtog člana Predsjedništva. Ko može garantirati da bi na tu poziciju bio izabran neko ko bi imao politički kurs blizak bošnjačkim interesima?
Ako pogledamo političke stavove dobrog dijela onoga što se u Sarajevu predstavlja građanštinom, a što usrdno podržava tadićizirano Tužilaštvo BiH, dakle navija za rušenje OSA-e, širi srpsko-hrvatske političke narative, tretira bošnjačku većinu kao opasnost za suživot te se na dnevnoj osnovi prakticira kulturološki i urbani šovinizam spram bošnjačkog korpusa, možemo shvatiti da ne postoji bilo kakva garancija da taj četvrti “građanski” kandidat ne bi bio još jedan saveznik i korisni idiot dodatnom slabljenju bošnjačkih pozicija i rastakanju Bosne i Hercegovine. Tim prije što bi takav kandidat, biran s prostora cijele Bosne i Hercegovine, mogao sasvim legitimno tvrditi da je njegova prosrpska ili prohrvatska politika u suštini ništa drugo već artikulacija političkih interesa njegovog glasačkog tijela.
MRAČNA BUDUĆNOST
A to su samo problemi u nekom kratkoročnom periodu od decenije ili dvije. Bacimo pogled dalje u budućnost. Šta raditi ako se demografski trendovi jednom promjene pa Bošnjaci više ne budu većina ili čak i gore, spadnu na nekih 45 posto stanovnika, bez konstitutivnosti koja će ustavno štiti njihove interese? Šta onda? Šta kada nestane legalnih i legitimnih načina da se bilo šta u vezi toga poduzme?
Šta misle zagovornici građanske države kako bi daleke 2060. godine bila dočekana i portretirana neka politička pobuna “muslimanske manjine” koja bi činila 30 posto stanovnika BiH (kada odbijemo do tada asimilirani i dritanizirani dio bošnjačkog političkog korpusa) protiv konstantnog preglasavanja i obespravljivanja koje trpimo čak i dan-danas na svim nivoima vlasti? Da li su toliko naivni da misle da bi imali ijedno prijateljsko uho da sasluša naše žalbe?!
I zar sve to onda ne čini naš izlazak iz srbizirane Jugoslavije potpuno besmislenim činom, potezom koji je plaćen neprihvatljivim brojem žrtava i gubitkom nacionalnog prostora, samo zato da bismo se vratili ondje odakle smo i počeli?
ODRŽIVI MINIMUM
Građanska država dobra je ideja. Građanska država je plemenita ideja. Građanska država je progresivna ideja, ali za građansku državu, u bosanskohercegovačkim okolnostima i današnjem kontekstu, mora biti ispunjen barem jedan od ova tri uvjeta: Ili apsolutna bošnjačka većina od otprilike 80 posto stanovništva, ili istinska građanska opredijeljenost građana svih nacionalnosti u istim tim procentima, ili barem osviještenost bošnjačkog korpusa u vezi s vlastitim nacionalnim interesima u mjeri od više od 90 posto, tako da bude garantirano da će Bošnjaci demonstrirati vrhunsku političku pismenost prilikom izbora te neće poklanjati povjerenje sumnjivim strankama ili ličnostima u procentima većim od jednog ili dva.
Gore navedeni brojevi služe da pokažu koja to mjerna tolerancija predstavlja dozvoljeni procent odstupanja bošnjačkog glasačkog tijela, onakvog kakvo je ono danas, od glasanja za vlastite interese u nekoj građanskoj državi. Potrebna je ili krajnje uvjerljiva bošnjačka većina u ukupnom broju stanovnika Bosne i Hercegovine kako bi se mogla amortizirati i apsorbirati hronična politička nepismenost određenog procenta bošnjačkog glasačkog tijela (koje glasa i koje će glasati za kojekakve dritanizirane podvale) ili je potrebno opismeniti i prosvijetliti bošnjačko glasačko tijelo tako da ono sebi neće ni dozvoliti, ali ni tolerirati bilo kakva odstupanja po ovom pitanju.
Bez ispunjavanja ovih uvjeta, građanska država i društvo postaju smrtonosna zamka i medvjeđa usluga, prije svega Bošnjacima, koji bi se preko noći mogli pretvoriti u građane drugog reda, što već praktično i jesu u manjem bh. entitetu ili kantonima s hrvatskom većinom, a ubrzano postaju i na prostoru Kantona Sarajevo koji notorna “Trojka” pretvara u svoju “Republiku Sarajevo”. Sarajevski eksperiment pokazao je da se, ma šta teorija govorila, “građanska država” u praksi svodi na “pospremanje” autentičnih bošnjačkih kadrova “iz temelja” svih kantonalnih institucija i njihovu zamjenu ili nebošnjacima ili bošnjačkim “progresivcima” čiji su svjetonazori o pitanju odnosa spram Srbije jednako progresivni kao i oni Dritana Abazovića.
Zato bi oni koji iskreno zagovaraju građansku državu i društvo trebali vrijedno i predano raditi na homogenizaciji Bošnjaka te njihovom političkom ujedinjavanju umjesto što ga konstantno dekonstruiraju i proizvode stalno nove podjele. Ako to odbijaju učiniti, onda je jasno da njima nije ni do kakve građanske Bosne i Hercegovine, države ravnopravnih građana i zajednica, već prije do debošnjakizirane Bosne i Hercegovine, države koja ako već neće biti bez bošnjačkog naroda onda će barem biti bez Bošnjaka kao političkog naroda.
