Crni septembar

“Do jučer se ovdje uopće nisam osjećao loše”, rekao je mladi izraelski sportaš novinarima tog tragičnog 5. septembra 1972. godine. “Nijemci”, nastavio je, “koji su prije trideset godina bili monstruozno učinkoviti u istrebljenju nas šest miliona, danas su se pokazali užasno neučinkovitim u pokušaju da oslobode mojih devet saputnika iz ruku arapskih terorista.”

A arapski teroristi o kojima je govorio bili su palestinski komandosi iz grupe “Crni septembar” koji su upali u prostorije koje su koristili reprezentativci Izraela u olimpijskom selu i uzeli njih devet za taoce nakon što su ubili dvojicu. Nakon gotovo 18 sati, koliko je trajala otmica, drama je okončana ubistvom svih devet zatočenih olimpijaca, njemačkog policajca kao i petorice terorista.

Kasnije, nakon što je okončana istraga, stručnjaci su zaključili da su se te smrti mogle izbjeći “da je bavarska policija bila manje nesposobna”. U posljednjim satima trajanja otmice dva plana za oslobađanje sportista propala su jer zapovjednik njemačke policije “nije bio spreman riskirati živote svojih muškaraca” i zato što su neki oficiri odbili izvršiti misiju koju su smatrali samoubilačkom.

U Münchenu je, pod zastavom tadašnje SFR Jugoslavije, nastupilo nekoliko sportista iz Bosne i Hercegovine. Bili su to rukometaši Abas Arslanagić (Derventa), Milorad Karalić (Banja Luka), Nebojša Popović (Banja Luka), Đorđe Lavrnić, kajakaš Zlatan Ibrahimbegović, kao i strijelac Zdravko Milutinović. Rukometaši su u Münchenu osvojili zlatnu medalju, a kako su pričali prije nekoliko godina, prve vijesti o napadu saznali su tek oko sedam sati ujutro, za doručkom. “Čuli smo tu noć pucnjavu, no zaista se niko nije obazirao na to”, sjećao se Milorad Karalić u razgovoru za Slobodnu Bosnu, a Abas Arslanagić je dodao kako su im iz stručnog vodstva pojasnili šta se dešava i kazali da je najbolje da se drže skupa i ne izlaze van paviljona.

U vrijeme dok je trajala prava drama u selu vodstvo rukometne reprezentacije tražilo je način da se nastavi s treninzima i utakmicama. “Mi smo zaista imali saosjećanja za sve što se dešava, ali smo bili tako superiorni na rukometnom turniru da smo znali kako ćemo osvojiti zlatnu medalju. Ta želja za uspjehom bila je jača i od straha i od svega ostalog što se vani dešavalo”, kazao je Karalić.

Abas Arslanagić se dobro sjećao ubijenog Izraelca.“Bio je markantna osoba, uvijek nasmijan i veseo. Često smo se sretali jer je njihov paviljon bio preko puta našeg. Za doručkom smo saznali šta se desilo i bio sam šokiran kada sam čuo da je on bio među prvom dvojicom ubijenih Izraelaca.” Taj kojeg se Arslanagić sjećao bio je Moshe Weinberg, trener izraelskih dizača tegova. On i Yossef Romano bili su prva dvojica ubijenih. “Naš selektor Vlado Štencl insistirao je da mi idemo na trening i našao je način da nas, u svom tom haosu, izvede iz sela”, sjećao se Arslanagić. “No, poslije treninga se nismo mogli vratiti natrag u svoje sobe. Ostali smo čekati na kapiji i tu smo vidjeli autobus koji dovozi taoce u helikopter koji je sletio u selo i čekao da ih preveze do aerodroma.”

Analizirajući sve što se tada dešavalo u olimpijskom selu, nekadašnji su olimpijci jednoglasno zaključili kako je tada u Münchenu zakazala služba sigurnosti. Kontrole su bile obavezne tek na glavnoj kapiji na ulazu u selo, no često se znalo desiti da se sportisti koji su se kasno uvečer vraćali u svoje sobe, krijući se od trenera, u selo ušuljaju preskačući ogradu. Tek nakon upada Palestinaca mjere obezbjeđenja su pooštrene, no tada je već bilo suviše kasno. “Noć prije nego što smo se vratili gledao sam neke momke kako preskaču ogradu i ulaze u selo”, sjećao se Zdravko Milutinović. “Vjerovatno su ostali dugo u diskoteci. Da su ulazili na kapiju, morali bi se upisati u knjigu ulazaka i treneri bi im znali da su ostali kasnije nego što su trebali. Tako je svako mogao ući u selo, čak i po danu, jer je bilo dovoljno samo obući trenerku neke od reprezentacija i niko vas ne bi ni pogledao.”

Tragedija u Münchenu bila je posljedica niza grešaka. Prvi je bio zapošljavanje arapskih građevinara, a kasnije i uslužnih radnika jer se ispostavilo da su najmanje trojica od osam terorista poznavali to mjesto s velikom preciznošću. Oni su promatrali navike izraelske delegacije i znali su tačne pozicije osamdeset stražara koji su noću čuvali to područje. Odjeveni kao sportaši i s puškama AK-47 skrivenim u sportskim torbama, preskočili su žicu i krenuli prema sobama u kojima su boravili Izraelci.

Zgradu nisu čuvali naoružani ljudi. To je bila druga pogreška, organizatori nisu predvidjeli mogućnosti napada, unatoč činjenici da su postojale naznake da se napad može dogoditi. Kad su se teroristi pojavili na vratima soba, suprotstavio im se samo trener izraelske reprezentacije u dizanju tegova Moisés Weinberg, koji se probudio kada ih je čuo kako ulaze i podigao uzbunu prije nego što je savladan. Njegovo je upozorenje spasilo neke od njegovih sunarodnjaka koji su uspjeli na vrijeme pobjeći. “Vjerovatno svoj život dugujemo jadnom Weinbergu”, rekao je kasnije šef delegacije Samuel Lankin.

“Svojim otporom natjerao je bandite da pucaju. Da nas nisu probudili prvi hici, upali bismo u zamku.” Suprotstavio im se i dizač tegova Joseph Romano, koji je pokušao oteti oružje jednom od terorista. Mnogi sportaši koji su boravili u blizini Izraelaca, nakon što su čuli hice, izašli su na prozor i, shvativši što se događa, odlučili se ne miješati. Oni Izraelci koji su uspjeli pobjeći pozvali su policiju, ali kada je stigao prvi policajac, u 5.08, bilo je prekasno. Palestinski teroristi kontrolirali su situaciju. Vezali su taocima ruke i noge i poslali ultimatum policiji. Sve će ih pobiti ako do devet sati ujutro 200 palestinskih zatvorenika ne bude pušteno iz izraelskih zatvora i prebačeno u arapske zemlje.

Bavarska vlada pokušala je pregovarati s otmičarima. Predložili su im novac za otkupninu i neke druge mogućnosti, ali neuspješno. Sve što su uspjeli dobiti bilo je produženje roka s devet na dvanaest sati. Izraelski ambasador Ben Zorin otputovao je u München i otvoreno kazao kako ne postoji razlog zbog kojeg bi se njegova vlada povinovala zahtjevima terorista. Izrael je Nijemcima dao odriješene ruke da pokušaju osloboditi taoce svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju.

S obzirom na izraelski odgovor, preostalo je samo pripremiti se silom za rješenje. Njemačka policija pokušala je nekoliko puta prevariti otmičare. Pokušali su ubaciti svoje agente u paviljon, pod izgovorom da donose hranu teroristima i njihovim taocima. No jedan od napadača zaustavio ih je deset metara od paviljona i sam odnio hranu. Stručnjak za hemijsko ratovanje proučavao je mogućnost uspavljivanja Palestinaca unošenjem plina u paviljon, ali ni to nije uspjelo. Policajac prerušen u sportaša i naoružan automatskim pištoljem, koji se popeo na krov i previše se približio balkonu stana, bio je prisiljen povući se kako i na njega ne bi zapucali.

Nakon što je rok istekao, savezni ministar unutarnjih poslova Hans-Dietrich Genscher isposlovao je još jednu odgodu, a između tri i pet sati postignuta je neka vrsta dogovora. Njemačka vlada stavila bi napadačima na raspolaganje avion za odvođenje talaca u Kairo, a odatle bi teroristi izravno nastavili pregovore s Izraelom. Izraelci su iscrpljeni, pod nadzorom su dva naoružana Arapa. U sobi među njima je već hladno tijelo Yoseefa Romana.

Kancelar Willy Brandt pokušao je kontaktirati egipatskog predsjednika u nadi da će on pomoći taocima kada stignu u Kairo, ali Anwara el-Sadata nisu uspjeli pronaći, a njegov premijer nije mogao ništa obećati. I drugi arapski šefovi država prali su ruke od te neugodne dužnosti. Izrael je odbio dopustiti svojim sunarodnjacima let u neprijateljsku zemlju, a “Lufthansa” nije uspjela okupiti posadu za taj neizvjesni let.

Prema dogovoru s teroristima, oni su trebali biti prevezeni s dva helikoptera u Fuerstendelbruck, vojni aerodrom gotovo 25 kilometara zapadno od Münchena, gdje bi ih čekao avion. Genscher je pokušao produžiti operaciju do sljedećeg jutra, nadajući se da će teroristi preko noći pogriješiti, ali nije uspio, ovaj put oni nisu odustali od svog ultimatuma. “I ne računajte na to da idemo u Kairo”, dodao je njihov vođa. Dodao je kako će komunicirati sa svojim čelnicima i dobiti konačne upute o odredištu. Dodali su kako će, ako im do sutra u osam sati Izrael ne ispuni traženo, strijeljati sve taoce.

Teroristi su pozvali autobus i zaprijetili odmazdom ukoliko policija unutra sakrije nekoga. Tako su uspjeli doći do helikoptera. Načelnik policije, koji je svoje najbolje ljude poslao u olimpijsko selo, otkriva da ima samo pet strijelaca u Fuerstenfeldbrucku i četrdesetak obučenih za ovakvu borbu, a politički razlozi spriječili su pomoć saveznih snaga. Čak i bez njihove pomoći mogli su se nositi sa situacijom da je postupio onako kako mu je sugerirao jedan od njegovih saradnika, da preruši svoje ljude u pilote “Lufthanse” i prepusti im ulogu pregovarača s teroristima. No odabrani agenti nisu bili spremni riskirati svoj život na taj način.

U 22.26 sati dva helikoptera s teroristima i taocima spustila su se u vojnu bazu. Njemačke vlasti su po svaku cijenu odlučile spriječiti odlazak terorista, između ostalog i zbog Brandtove želje da ne pretrpi ogromno poniženje pred očima cijelog svijeta. Mnogi su bili sigurni u njemačku učinkovitost, na kraju se pokazalo da je nije bilo jer su se odgovorni do posljednjeg trena raspravljali čija je ideja o okončanju drame bolja.

Kada su se propeleri dva helikoptera zaustavili, vrata su se otvorila i dvojica terorista s oružjem u ruci skočila su na pistu. Snajperistima je izdato naređenje da otvore vatru. Dvojica terorista prešli su pistu kako bi pregledali avion, dok su druga dvojica prisilila pilote helikoptera da sjednu uz stajni trap. Kad su se prva dvojica vraćala u helikoptere, iznenada je odjeknuo pucanj i jedan od otmičara koji se krio pod jednom od letjelica pao je na tlo. Bio je to signal. Još je jedan terorista ubijen, a četvorica su zapucala na policiju iz svojih automatskih pušaka.

Pucnji su ustupili mjesto povicima na tri jezika koji su imali namjeru zastrašiti otmičare da se predaju. Kako je smrtna tišina zavladala terenom, odlučeno je da na mjesto događaja dođe još policajaca kako bi spriječili napadače da pobjegnu. Prošlo je nešto više od sat vremena. Iz helikoptera u kojem su se teroristi zabarikadirali, s vremena na vrijeme dopirao je odjek glasova na arapskom.

“U 00.04, nedugo nakon što je registrirana nova serija hitaca, pokuljao je plamen iz dijela kasarne u kojem su se nalazili helikopteri. Prošlo je devedeset minuta u kojima su nebo i zrak parali rafali mitraljeza, buka motora, sirene vatrogasaca i vozila hitne pomoći. Prema navodima policije, jedan od terorista je bacio bombu u helikopter. Kad su policajci stigli do letjelice, otkrili su da su četiri taoca ubijena. U drugom helikopteru pronašli su ostalih pet ubijenih. Tragedija u Münchenu okončana je s ukupno 17 žrtava: jedanaest Izraelaca, pet arapskih terorista i njemački agent koji je ubijen u pucnjavi. Tri otmičara iz 'Crnog septembra' su preživjela. Nekoliko dana nakon zločinačke akcije palestinskih gerilaca, izraelska vojska osvetila se Arapima u Siriji i Libanu.”

Olimpijske igre, svjetska prvenstva ili slične sportske događaje kriminalne organizacije vide kao priliku za ispunjenje svojih jezivih ciljeva. Brutalni napad “Crnog septembra”, frakcije Palestinske oslobodilačke organizacije, uzdrmao je temelje sporta, tada se shvatilo da svjedočimo prijetnji do tada nepoznatih dimenzija. Odjek terorističkog napada iz Münchena je bio takav da su ga u posljednjih 50 godina terorističke skupine različitih vrsta poput ETA-e i IRA-e ili drugih skupina pokušale ponoviti kako bi dobile međunarodnu pažnju.

Olimpijske igre u Tokiju 2020. otvorene su 23. jula svečanošću koja je bila vrlo poseban trenutak za Izrael, podsjećanje na izraelske sportiste ubijene u pokolju u Münchenu. To je bio prvi put od te tragedije da se na svečanom otvaranju minutom šutnje odaje počast žrtvama. Decenijama su se porodice ubijenih borile za takvo priznanje i svake četiri godine, na svakom olimpijskom događaju, bile su razočarane. Međunarodni olimpijski komitet bojao se reakcije arapskog svijeta i odlučio radije ne spominjati napad u Njemačkoj.

Izrael je nakon pokolja pokrenuo dvije akcije, njegovi su agenti iz odmazde između 1973. i 2010. godine ubili su četrnaest direktno i indirektno odgovornih za pokolj u Münchenu. Te su akcije bile inspiracija Stevenu Spielbergu za njegov film München. Eksplozivna pisma, bombe aktivirane daljinskim upravljanjem, slijetanje i napad na teroriste na plaži u Libanu, automobili-bombe ili potpuno uništavanje kasarni i Fatahovih tvornica eksploziva bile su neke od metoda koje su koristili Izraelci. Samo jedan od odgovornih, Mohammed Daoud Oudeh, glavni ideolog napada na olimpijsko selo, umro je u krevetu. Preminuo je 3. jula 2010. u bolnici Al Andalus u Damasku u Siriji od zatajenja bubrega.

Okrutnost ovih napada zauvijek je promijenila sport u svim dijelovima svijeta, pa je tako i poznata teroristička grupa ETA uvidjela potencijal sportskih događaja za ono što su nazvali “internacionalizacijom sukoba”. Stoga nije iznenađenje što zbog njih Madrid nije dobio organizaciju Olimpijskih igara. Barcelona je imala više sreće. MOK je 1987. odabrao Barcelonu za domaćina Igara, a samo godinu dana kasnije u Barceloni dogodio se jedan od najgorih terorističkih napada, kada je u maskaru poginulo 27 ljudi. Unatoč tome, igre su održane, a nakon njih je otkriveno da su snage sigurnosti pronašle eksplozivnu napravu na krovu dvorane Sant Jordija, nekoliko dana prije početka Olimpijskih igara.

Nakon igara, ETA je ubila José Antonija Santamaríju, nekadašnjeg igrača “Real Sociedada”, koji je nakon igračke karijere postao poslovni čovjek. Ubica je osuđen je na 28 godina zatvora. Još jedan fudbaler, Bixente Lizarazu, priznao je u svojoj autobiografiji da ga je ETA reketirala 1997. godine dok je bio igrač “Athletic Bilbaa”.

U posljednjih pet decenija 61 teroristička organizacija izvršila je više od 234 teroristička napada na sportske objekte. Ljudskim žrtvama rezultiralo je 62 posto napada. Ukupno je više od 556 osoba ubijeno, a 2.500 ozlijeđeno. U razdoblju od 1970. do 1999. izvedena su 72 napada i u tom razdoblju su u napadima ozlijeđene ili ubijene 262 osobe, dok su od 2000. do 2017. izvedena 162 teroristička napada na sportske objekte, a u napadima je ubijeno ili ozlijeđeno 2.786 osoba.

Nakon Münchena, meta terorističkog napada bile su Olimpijske igre u Atlanti 1996, kada je Centennial Olympic Park bio je poprište terorističkog napada 27. jula. U napadu bombom kućne izrade poginula je jedna osoba, dok je jedna preminula od srčanog udara kao posljedica napada, a 111 ljudi je ozlijeđeno. Napad u Atlanti bio je tek prvi od četiri bombaška napada Erica Rudolpha, fanatika koji je želio otkazivanje Igara. On je tokom 1997. izvršio još tri napada, a 2003. je uhapšen i osuđen na četiri doživotne robije bez prava na pomilovanje.

Budžet namijenjen sigurnosti Igara narastao je sa 66,2 miliona dolara na Olimpijskim igrama u Barceloni do 1,7 milijardi dolara na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine. Novi je problem postao cyber-terorizam. Zabilježeno je da su samo Olimpijske igre u Pekingu 2008. pretrpjele oko 12 miliona cyber-napada tokom svakoga dana njihovog trajanja.