Nije neobično čuti da je neki sportaš preživio  odiseju kako bi mogao nastupiti na Olimpijskim igrama ali malo je slučajeva u kojima je hiperbola zaista opravdana. Yusra Mardini teško da je mogla i zamisliti da će, nekoliko mjeseci nakon što je spasila život 18 ljudi u vodama Mediterana, plivati ​​u olimpijskom bazenu u Rio de Janeiru s najboljim svjetskim sportašima.

"Plivala sam prije nego što sam naučila hodati", kaže Mardini. Njezin otac, koji je radio u Siriji kao trener plivanja, usadio je dvjema sestrama ljubav prema vodi. "Od malih nogu naučila sam da mi je plivanje put za bijeg u životu." Životu koji se neočekivano okrenuo naopačke kad je 2011. izbio rat, kada je bombardiranje u Siriji postalo nova svakodnevnica. Jednog dana bomba je uništila porodičnu kuću. Narednog dana krova bazena u kojem je trenirala. Situacija je postala neodrživa.

U avgustu 2015. godine, sita života bez izgleda i beskonačnog rata Yusra je krenula u potragu za budućnošću, ostavivši za sobom svoj život, svoje nade i karijeru sirijske plivačke zvijezde. Imala je samo 17 godina i već je predstavljala svoju zemlju na Svjetskom prvenstvu u kratkim bazenima 2012. Zajedno sa starijom sestrom Sarom krenula je na neizvjesno putovanje.

Njih su dvije prešle Libanon i stigli do obale Turske. Odatle su, nagurani u čamac s još 18 ljudi, krenule preko Egejskog mora u smjeru Grčke. Usred ničega, nakon 30 minuta plovidbe, motor je prestao raditi, prijetilo im je prevrtanje a većina putnika nije znala plivati.

Tada su sestre Mardini skočile u vodu kako bi vukle čamac ka kopnu. Jednom je rukom držala uže koje je bilo vezano za čamac, dok je drugom rukom i nogama plivala.

Trud sestara, iscrpljenih i smrznutih do smrti, se isplatio, ugledale su obalu Lezbosa tri i po sata kasnije. "Bilo bi grozno da su se ljudi na našem brodu utopili", rekla je Mardini UNHCR-u, koji ju je 2017. imenovao ambasadorom dobre volje. "Bilo je ljudi koji nisu mogli plivati. Namjeravala sa, ako se utopim, to uradim osjećajući se ponosnom na sebe i sestru."

Sestre Mardini samo su dvije od 5,6 miliona ljudi koji su, prema UNHCR-u, morali napustiti Siriju od početka neprijateljstava 2011. Yusra i Sarah imale su sreće. Plivanje ih je spasilo. Sarah i Yusra nastavili su putovanje, čas pješke, čas autobusima u vlasništvu krijumčara ljudima od Grčke do Njemačke, prelazeći pola Evrope. Napokon su stigle u Berlin u septembru 2015. godine i smještene u izbjeglički kamp.

Posljednje što je Yusra tada imala na umu bilo je plivanje. Međutim, želja za bazenom se ponovo javila. Egipatski prevodilac povezao ju je s plivačkim klubom u glavnom gradu. Testirali su je i bili impresionirani. Yusra je nastavila s treninzima.

Ubrzo nakon toga, Mardini je dobila poziv za sasvim drugo putovanje, ovaj put u Rio de Janeiro. MOK je stvorio Olimpijski tim sportista izbjeglica, s ciljem da položaj izbjeglica učini vidljivim u cijelom svijetu. Tim se tada po prvi put takmičio na Igrama 2016. godine, a Yusra Mardini bila je jedna od odabranih da bude dio njega.

Deset sportista iz četiri različite zemlje (pet Sudanki, dvije Kongoanke, dvije Sirijke i jedna Etiopljanka) prodefiliralo je ceremonijom otvaranja u Riju pod olimpijskom zastavom. Život Yusre Mardini potpuno se okrenuo. Godinu dana nakon što je napustila zemlju u plamenu i spasila živote usred mora, imala je priliku učestvovati u najvećem sportskom događaju na svijetu.

Nažalost, i danas postoji Olimpijski tim sportista izbjeglica, danas ga čini njih 29 i svi će nastupiti u Tokiju. Uključujući i čudesnu Yusru Mardini.