O stvarnom stanju medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini govori mnogo ono što se desilo u nedjelju 11. aprila 2021. godine. Nakon burnog mjeseca punog političkih gafova i blamaža te u pokušaju da amortizira naslućeni neuspjeh vlastitog kandidata na ponovljenim izborima za načelnika Općine Travnik, Elmedin Dino Konaković, predsjednik stranke Narod i pravda, neformalni lider koalicije koja upravlja Sarajevom, osoba koja tvrdi ne samo da nosi lično naoružanje već i da ima svoje žestoke stranačke momke spremne na obračune, a što će reći jedan opasan moćnik, održao je pres-konferenciju na kojoj se otvoreno obrušio na časopis Stav i njegovog urednika. Više i od samog Konakovićevog javnog napada na Stav o stvarnoj slobodi medija govori činjenica da ovaj nezapamćen atak jednog političara na jedan medij i njegove novinare nije izazvao gotovo bilo kakve reakcije niti kolega novinara, ali ni samozvanih novinarskih udruženja koja se, kao po pravilu, nisu do sada oglasila niti na jedan jedini, a bilo ih je bezbroj, politički inspiriranih napada na Stav. Situacija je gora time što Konakovićeva otvorena demonizacija te kriminalizacija Stava dolazi na valu prijetnji fizičkim nasiljem, čak i protjerivanjem iz Sarajeva, koje su ovom časopisu, njegovom uredniku i novinarima upućivali kadrovi i simpatizeri Konakovićeve stranačke falange.
Konaković se u svom skandaloznom napadu na medije pokazao kao političar autokratskih sklonosti koji negira pozitivnu ulogu koju mediji, barem oni koji ga se usuđuju kritizirati, imaju za zdravlje političkog diskursa i uopće političke kulture jednog društva. Demonstrirao je da je politikus nezajažljivih ambicija i opasnih namjera, čvrstorukaš koji je spreman dehumanizirati medije i novinare, zanijekati im integritet, legitimitet, pa čak i samo pravo da se bave političkom kritikom ili analizom njega i njegove stranke. Pritom je obilno i učestalo lagao, onako kako samo on umije, vršio zamjene teza te se sve vrijeme, kakve li tragikomedije, pokušavao predstaviti žrtvom!
Ipak, tek kada se detaljno secira ono što je ovaj sarajevski Bolsonaro u nastajanju izjavio na press konferenciji, možemo razumjeti istinsku magnitudu drskog Konakovićevog laganja, tačnije da se doslovno radi o beskrajnom klevetničkom vozu laži, gdje ama baš niti jedna tvrdnja nije tačna, a neke su duboko poražavajuće po samog Konakovića. Krenimo od početka.
DEMONIZACIJA I DEHUMANIZACIJA
Konaković tvrdi da “SDA direktno finansira portal i časopis Stav”. Bezočna laž i podvala. Osim što traži da mu se vjeruje na riječ i lijepe oči, Konaković pokušava da dodatno “argumentira” ovu klevetu predstavljajući se kao “dugogodišnji član SDA”, u namjeri da sugerira da on ima neke insajderske informacije, da je to k’o biva opće mjesto, nešto što navodno znaju “oni u stranci”. Ponovimo još jednom, u pitanju je najobičnija i lahko provjerljiva laž. Možda je to oportunistički nastrojenom Konakoviću, političaru bez istinske ideologije, okruženom vlastohlepnim poltronima i karijeristima te naviknutom da uslugama plaća vjernost posve nevjerovatno, ali zaista postoje ljudi koji nisu u bilo kojoj stranci, ali vjeruju u određenu ideju i političku platformu i spremni su da je brane iz čistog uvjerenja.
Konaković fantazira i izmišlja da uređivačku politiku Stava “direktno kontroliše propala obavještajno sigurnosna klika na čijem čelu je Fikret Muslimović, Filip Mursel Begović i tajni agent Mustafa Drnišlić”, iza kojeg se opet nekada kriju “Begović a nekada Muslimović”. Šta uopće reći na ovo? Ovakav mentalni skok u “dimenzije tamnih sila perverzne imaginacije” bio je do sada rezerviran isključivo za nesretnog Nedžada Latića ili njegovog vlasnika Fahrudina Radončića, upravo one koji su izmišljali autošovinističke etikete za svoje političke neistomišljenike kakvi su “balijska UDBA” ili “državna bošnjačka mafija”, fantastične i nepostojeće konstrukte u koji su nekada, ironije li, ubrajali i samog Konakovića. Fikret Muslimović, kao general Armije RBiH u penziji, autor više stručnih knjiga iz oblasti sigurnosti i velikog broja naučnih radova te osoba koja je bila blizak saradnik rahmetli Alije Izetbegovića i važan svjedok i sudionik burnog i teškog vremena Agresije na Bosnu i Hercegovinu, izuzetno je vrijedan i visoko poštovan saradnik Stava te osoba koja ono što napiše uvijek i bez izuzetka i potpiše. I ništa više. Filip Mursel Begović, naravno, glavni je i odgovorni urednik, neko ko prirodom novinarskog posla i po slovu zakona stoji iza svega onoga što se napiše i objavi u Stavu. Što se tiče autora ovog i ostalih “nepoćudnih” članaka, Konaković bi se trebao odlučiti, da li je u pitanju stvarni “tajni agent” ili fantastična ljudska himera, neki “Murset” nastao kombinacijom Fikreta i Mursela? Oboje ne može nikako! Šalu na stranu, Mustafa Drnišlić tek je pseudonim pod kojim piše stvarna osoba koja nije ni Begović niti Muslimović, nešto što je na zapadu sasvim normalna i legitimna novinarska praksa. Razlozi za pisanje pod pseudonimom su prije svega duboko lične prirode i nemaju bilo kakve veze s politikom ili čak nekom osobitom brigom za sigurnost. No, posmatrajući Konakovićeve brutalne prijetnje i laži te “zaglušujuću” tišinu novinarskih udruženja, sve se više čini da u ovakvoj klimi pisati pod pseudonimom i nije tako loša ideja. Ne postoji bilo kakva “obavještajno sigurnosna klika” niti postoje bilo kakvi “tajni agenti”, jedino što postoji jeste Konakovićeva paranoja izazvana prljavom savješću i maliciozna potreba da dehumanizira svoje neistomišljenike te delegitimizira jedan medij i njegove novinare.
NIZ LAŽI, NIZ GLUPOSTI
Kako tumačiti Konakovićevu tvrdnju da je ilustracija jednog od članaka Stava, gdje su prikazani on i Srđan Mandić kao komična verzija partizanskog “Mirka i Slavka”, ustvari napad na njega, i to ćirilicom?! Konaković čak tvrdi da ova simpatična ilustracija pokazuje njega i Mandića kako napadaju državu! Nesretni Konaković vjerovatno nije ni pročitao članak koji problematizira, jer da jeste, shvatio bi, barem se nadamo, da ilustracija parodira i Mandićevo sramotno baljezganje o tome kako je imenovanje SDP-ove gradonačelnice “oslobođenje Sarajeva”, ali i stupidarije Konakovićevih kadrova, poput mlađahnog, ali “genetski predodređenog” Jasmina Ademovića, koji dešavanja iz Gradske vijećnice opisuje vojno-policijskim terminima bulazneći o nekakvim “neprijateljskim snagama”. Da Konaković nema baš najbolje razvijen smisao za humor, naročito satiru, već smo znali, no da mu smeta dovođenje ćirilice u isti kontekst s njegovim likom i djelom nova je, ali uznemirujuća informacija koja poprilično narušava njegov imidž sarajevskog “srbobrana”.
Neobjašnjivo je i zašto Konaković ima problem s tekstom Stava koji tretira skandalozan nacionalistički ispad Slave Kukića, koji je progovorio jezikom ratne “Hrvatske radio postaje Mostar” te izmislio nekakve “bošnjačke nacionaliste” i “islamske fundamentaliste” koji su spriječili izbor Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva! Ustvari, nejasno je kako Konaković ne vidi da Kukić ovim terminima opisuje njega, Predraga Kojovića i Nermina Nikšića jer su oni i njihove političke mahinacije stvarni razlog zašto je Bogić Bogićević povukao kandidaturu. Nije valjda da se Konaković slaže s Kukićevim kvalifikacijama na vlastiti i na račun svojih koalicionih drugara?
Posebno je bilo zabavno posmatrati Konakovića kako na pres-konferenciji sav ozbiljan i vidno nasekiran tvrdi da je članak Stava naslova Žene NiP-a farbale jaja ustvari “brutalan”. Zašto je farbanje uskršnjih jaja za Konakovića “brutalno”, teško je reći, ali čini se da Konakoviću i jednom dijelu NiP-ovih kadrova i simpatizera nije baš najbolje sjela odluka povjereništva OŽ NiP Tuzla da u uskršnje vrijeme farbaju jaja, a zatim to i još javno objave na Facebooku te je Konaković za gunđanje u vlastitoj stranci odlučio račun ispostaviti Stavu, koji je samo prenio vijest. Šta tačno smeta Konakoviću, obilježavanje katoličkog blagdana, ofarbana NiP-ovska jaja ili možda što su ona, nakon obligatornog tucanja, “brutalno” polomljena? Da li bi Konakoviću bilo prihvatljivije da su, umjesto žena, isključivo žestoki stranački momci zajedno farbali i tucali jaja? Da li bi naslov “NiP-ovci ofarbali jaja” bio manje “brutalan” za Konakovića? Nadati se da je u pitanju tek obična nervoza, a ne Konakovićeva pohotna i perverzna mašta koja učitava dvostruka i nadasve bezobrazna značenja ondje gdje im nije mjesto.
Konaković je najveću izrečenu laž i najočigledniju zamjenu teza spremio za kraj svoje tirade o Stavu. Ova Konakovićeva demagoška finta zaslužuje nešto detaljniji opis da bi se sasvim shvatilo do koje je granice u stanju ići u pokušaju da obmane one koji ga slušaju i gledaju.
Konaković je prvo zagalamio: “Ovako kaže Stav, komentarišući ovu priču”, da bi zatim citirao kraj jednog Stavovog članka koji je tretirao proteste koje su najavili članovi Facebook grupe koju je osnovao upravo on sam, Konaković. Ovim je pokušao citat istrgnuti iz konteksta kako bi ga upotrijebio kao krunski dokaz vlastitog žrtvoslovlja, ali i skrenuo pažnju s činjenice da spomenuti tekst govori o sasvim konkretnim stvarima, a ne Konakovićevim izmišljotinama s pres‑konferencije. Ovaj “sporni” Stavov članak razotkrio je i dokumentirao Konakovićevo osnivanje Facebook grupe za podršku Bogiću Bogićeviću, koja je nakon Bogićevićevog povlačenja kandidature preimenovana, a zatim i upotrijebljena kao platforma s koje su se optuživali doktori na KCUS-u za “genocid” nad oboljelim od virusa korona (kojeg navodno provode u ime “njihovog Allaha i bošnjaštva”) te s koje se pozivalo “na rušenje” s parolom “Svi na ulice, nek padnu ubice”. U tom kontekstu i u svjetlu takvih prijetnji, Stavov članak pozvao je da se onima koji naše doktore zovu ubicama i zločincima, kojima smetaju islam i bošnjaštvo, koji bi da nasiljem postavljaju i smjenjuju vlast, ne dopusti da rade ono što su naumili, pogotovo jer smo se od sličnih njima već odbranili 1992. godine. Naravno, Konaković je ovaj tekst krajnje maliciozno reinterpretirao te ustvrdio da se njime njemu, kao maloljetnom borcu, Kemalu Ademoviću, Enveru Hadžiahmetoviću, organizatorima otpora te “svim borcima i patriotima” poručuje da su četnici!
Kakve laži, kakve zamjene teza!
ŠUTNJA KAO MOTO
U suštini, ovakvo Konakovićevo podmetanje i izvrtanje napisanog služi ne samo da se demonizira i delegitimizira Stav već i da se odbrani od spomenutog članka u kojem je odlično dokumentirana Konakovićeva povezanost s ljudima i grupama koji su nazivali doktore ubicama, optuživali ih za genocid, zagovarali borbu protiv “njihovog Allaha i bošnjaštva” te pozivali na ulice i obračune. Konaković pokušava da izigrava žrtvu kako bi skrenuo pažnju sa šovinističkih izjava koje su dolazile s grupe koju je sam osnovao i pritom se ne stidi kriti iza drugih ljudi, čak i boraca, mada su upravo ti isti borci i patriote bili ogorčeni pozivima na nasilje s Konakovićeve grupe te spremni da im se eventualno i suprotstave na ulici!
Koliko su Konakovićeve klevete i laži u dnevnopolitičkoj funkciji, najbolje svjedoči to da je nakon nabrajanja svih gore spomenutih nebuloza završio svoj “pres-linč” Stava tako što je ustvrdio da se napadi na njegov lik i djelo dešavaju jer on “kopa po Tibrama, priča o respiratorima i o svemu što nikada niko nije smio”. Kakva samoljubiva gomila gluposti! Neka Konaković odgovori zašto po društvenim mrežama osniva grupe s kojih se poziva na nasilje, doktori označavaju kao ubice te se zagovara nasilno rušenje vlasti. Naravno, upravo zato što neće, ne smije i ne može da odgovori na ova pitanje, Konaković i održava pres-konferencije za obračun s medijima i novinarima.
No, toliko o Konakoviću, a šta s novinarskim udruženjima koja šute li šute na otvorene atake na slobodu medija i ugrožavanje sigurnosti novinara? O njima što se manje kaže, to bolje. Eto ih tamo, šutjeli su sve ove godine, neka nastave šutjeti.
