Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da ju ponavljaju, napisao je George Santayana u The Life of Reason 1906. godine. Mnogi su kasnije tu misao parafrazirali, transponirajući ju na narode u obliku da je narod koji ne poznaje vlastitu povijest osuđen da ju ponavlja. Možda niti jedan narod više ne odgovara ovoj maksimi kao bošnjački. Nepoznavanje vlastite povijesti, odnosno zaborav vlastite prošlosti, prepoznatljiva je karakteristika Bošnjaka koju itekako dobro poznaju i koriste njihovi neprijatelji, posebno pretendenti na teritorije njihove zemlje.
Pred sam rat, negdje u poznu jesen 1991. godine u Münchenu, jedan je, tada šezdesetogodišnjak, slušajući razgovor nekoliko Bošnjaka o tamnim oblacima koji se nadvijaju nad Bosnom, srpskoj pobuni u toku i mogućoj srbijanskoj agresiji te strahu od ponavljanja četničkih zločina iz Drugog svjetskog rata u istočnoj Bosni, na koncu rekao da je on kao dvanaestogodišnji dječak iz skrovišta gledao kako mu ubijaju oca, amidžu i druge rođake na zvjerski način. Na konstataciju jednog od sagovornika da je on svojoj djeci zasigurno prenio ta sjećanja kako se njima to ne bi dogodilo, lakonski je odgovorio da nije jer je smatrao da, ako se o tome ne priča, za nadati se bilo da se neće ponoviti, da se ne bi izazivale komšije s kojima se gradilo bratstvo i jedinstvo. Jedva šest mjeseci poslije, u njegovom Višegradu dogodio se kataklizmički niz zločina nad Bošnjacima, u još gorem obliku.
S druge strane, čitava historiografija poslije Drugog svjetskog rata bila je saturirana spomenima na žrtve srpskog naroda od njemačkog i ustaškog terora. Spomen na žrtve i heroje među Srbima, naravno, onima partizanske ili kasne partizanske orijentacije (četnike koji su na koncu, nakon mnogo kolebanja, odabrali pobjedničku stranu i prešli u partizane te bili amnestirani od zločina, baš nad Bošnjacima) bio je dio ikonografije režima, ali i školskih programa. Jasenovac, strijeljanje kragujevačke mladosti, ali i Boško Buha, Sava Kovačević bile su žrtve i heroji o kojima su narodi i narodnosti bivše Jugoslavije sve znali. Tokom posljednje decenije bivše države sve više su se počeli obilježavati i oficiri tzv. srpske vojske iz Prvog svjetskog rata, iako je Bosna bila prepuna ulica nazvanih po nekim generalima te vojske. Istovremeno, bošnjačke žrtve i bezimeni heroji odbrane naroda od četničkih kama ostali su nepoznati, njihova stratišta i grobovi neobilježeni. Sve se to organiziralo i provodilo na najvišoj državnoj razini. Nikakva konfederalizacija Jugoslavije nije doprinijela barem pokušaju da se žrtve, ako već ne heroji, posebno bošnjačkog naroda, zapamte i da im se oda pijetet.
I premda su, zahvaljujući presudama Međunarodnog tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, neka stratišta Bošnjaka u agresiji na Bosnu i Hercegovinu obilježena, heroji Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su svojim ratnim putovima bitno pridonijeli odbrani i oslobađanju velike teritorije svoja obilježja imaju po općinama i kantonima, u najboljem slučaju. Tako je u prostorijama Memorijalnog centra “Kovači” otvoren Muzej heroja oslobodilačkog rata, posljednji u nizu kulturnih znamenja Fonda memorijala Kantona Sarajevo, institucije koja više od dvadeset godina njeguje tekovine odbrambeno-oslobodilačkog rata (1992–1995). Devet boraca za slobodu, ratnih komandanata Armije RBiH posthumno je odlikovano najvećim ratnim priznanjem – Ordenom heroja oslobodilačkog rata: Adil Bešić, Izet Nanić, Mehdin Hodžić, Hajrudin Mešić, Nesib Malkić, Safet Hadžić, Safet Zajko, Enver Šehović i Midhad Hujdur. Iz Memorijalnog centra “Kovači” poslana je poruka da ovo nije kraj priče o devet heroja, već njezin početak, te kako će se prikupljene priče i vrijedna svjedočanstva o životima heroja nastojati plasirati široj javnosti, ali i utjeloviti u trajnu kulturnu baštinu. Kulturu sjećanja koja će onemogućiti da se zločini ponove.
Kako je jedne prilike rekao Marijo Pejić: kultura sjećanja ima važno mjesto u konstrukciji identiteta države Bosne i Hercegovine (mi bismo dodali: i bošnjačkog naroda) i bavljenje tim fenomenom zalog je za tolerantniju budućnost. Potiranjem ili zanemarivanjem kulture sjećanja, ne samo na žrtve već i heroje, otvara se nesmetan put ideološkim i historičarskim revizijama povijesti koje nastoje izmijeniti ulogu odbrambene i jedine legalne i legitimne vojske, Armije RBiH, pretvoriti ju u tek jednu od zaraćenih vojnih formacija na tlu zemlje i posebno izjednačiti ju s dvije paravojske pod kontrolom susjednih zemalja čiji su ciljevi bili nezakoniti, a metode zločinačke.
Nije zgoreg i ovdje, ovim povodom, letimično pogledati kakva je praksa drugih država i nacija. Evropske države koje su u dva tzv. svjetska rata sa strašnim posljedicama i desetinama miliona žrtava bile na suprotnim stranama obilježavaju zajednički žrtve, no uz važnu distinkciju. Bitke i heroje bitaka Prvog obilježavaju kao ravnopravni sudionici u besmislenim sukobima, dok one iz Drugog svjetskog rata Njemačka obilježava kao krivac, pokajnik, dok se pobjednici ne hvastaju previše. Osim Rusa, dakako.
Antifašizam je vododijelnica i u obilježavanju žrtava, a posebno heroja. Herojima se, naime, ne smatraju vojnici i oficiri Wehrmachta, a kamoli Waffen SS-a. Ne zato što među njima heroja nije bilo, već zato što su bili vojna sila na strani apsolutnog zla, zla nacizma kao jednog mračnijeg odvjetka fašizma. Dakle, ondje gdje nema vrijednosne podjele na antifašizam kao epitom dobra i nacizam kao epitom zla (bez obzira što je fašista itekako bilo u zemljama pobjednicama, a antifašista u manjoj mjeri i u Njemačkoj), dakle, gdje nema podjele i nema prijepora u smislu zločinaca i žrtava, a mahom je riječ o bitkama iz Prvog svjetskog rata, kultura sjećanja njeguje se zajedničkim pijetetima pobjednika i poraženih. Ali se njeguje, i stotinu godina nakon toga sukoba.
Zanimljivo je zajedničko obilježavanje bitke na Galipolju, jedne od najtežih i najžešćih u Prvom svjetskom ratu. Ondje zajednički pijetet herojima i palima s obiju strana odaju Turska kao slijednica Osmanske imperije te Australija i Novi Zeland kao zemlje čije su trupe na strani Antante ratovale pod egidom ANZAC. Osmanlije su u toj presudnoj bici za opstanak turskog naroda na svojoj teritoriji pobijedile i taj dan obilježavaju kao nacionalni. Ali, taj se dan obilježava kao nacionalni dan sjećanja i na drugom kraju svijeta, kao dan početka nacionalne emancipacije Australaca i Novozelanđana, unatoč porazu. Zajednički pijetet prema herojima diže ih sve na pijedestal stvarne humanosti, pomirenja i trajnog prijateljstva.
Ovdje se, zapravo, postavlja krucijalno pitanje selektivnosti, odnosno selektivne kulture sjećanja koju njeguju posebno na Balkanu oni čije su paravojske ratovale protiv Bosne i Hercegovine i koje, unatoč presudama mjerodavnih sudova, i dalje odbijaju priznati odgovornost za nezapamćene zločine prvenstveno nad Bošnjacima, tvrdeći da su samo “branile svoj narod”, iako je nejasno i nikada pojašnjeno od čega. Ili, kako je to formulirao neuki srbijanski ministar odbrane prilikom skandaloznog obilježavanja Dana Trećeg pješadijskog korpusa OS BiH, izvjesni Vulin, da se “spriječi novi Jasenovac”. Preventivni rat i preventivni masovni ratni zločin i genocid. Zato i jeste nemoguće doseći neke moralne standarde Evrope u kulturi sjećanja. Preduvjet je, naime, priznanje zločina i odgovornosti paravojske, u ovom slučaju tzv. Vojske RS, kao i šovinističke ideologije koja ju je vodila i kojoj je zapovijedala. Baš kao u slučaju Njemačke i njezine vojske Wehrmachta i paravojske Waffen SS-a.
Dakle, kultura sjećanja ne odnosi se samo na heroje već i na žrtve, kao i na priznanje vlastitih grešaka i zločina. To su Armija RBiH i Bošnjaci, te onaj dio nebošnjačkih Bosanaca svih naroda, učinili prihvativši presude haškog i domaćih tribunala oficirima i vojnicima Armije RBiH, što nije slučaj s dvije paravojne formacije susjednih država.
Nema li kulture sjećanja – postoji nekultura zaborava koja vodi u katastrofu ponavljanja zločina i patnje. Upravo je nekultura izostanka sjećanja na bošnjačke žrtve i heroje u prethodnim ratovima (dakle i Prvom svjetskom ratu i prije) omogućila nove zločine, odnosno ostavilo ljude potpuno psihološki nepripremljenima za genocid. Za razliku od druga dva naroda, pa i onog majušnog crnogorskog, koji su svoje žrtve i heroje augmentirali do neukusa, slavili ih i častili neumjereno, Bošnjaci su šutjeli i sjećali se svojih heroja i žrtava u privatnosti domova ili ih se uopće nisu sjećali. Baš poput višegradskog dječaka, minhenskog starca. Na koncu, nije li nevjerovatno da knjiga o genocidu nad Muslimanima (Bošnjacima) u Drugom svjetskom ratu bude napisana tek 1990. godine i da ju piše Vladimir Dedijer, Srbin i Titov neposlušni hagiograf. Jesu li objavljeni radovi o genocidu, medijski zapisi globalnih mreža i presude Haškog tribunala dovoljni garanti da se zaboraviti neće, iako se oprostiti može, ako se oprost zatraži. Sve kako se ne bi ponovilo, a pokazalo veličinu i u najtežim trenucima, veličinu oprosta i milosti koje trebaju krasiti i Bošnjake kao muslimane. Zato je nekultura zaborava zapravo opasna nesmotrenost manjka opreza koja je i duboko protucivilizacijska i neislamska jer je odbrana života, vjere i uvjerenja, časti i teško stečenog imetka, kao i domovine dužnost.
Muzejska postava “Devet heroja” samo je početak, za nadati se je. Sramota da se heroji odbrane cijele Bosne i Hercegovine mogu poštovati samo na kantonalnoj razini govori o stanju i obogaljenom suverenitetu Bosne i Bošnjaka. Sramota je i to što u glavnom gradu Bosne i Hercegovine nema spomenika Armiji RBiH i što je po vojsci koja je odbranila državu od nestanka ime ulici u Sarajevu nadjenuto tek 26 godina nakon njenog osnivanja, i to na njegovoj krajnjoj periferiji. No, ako su obogaljeni i reducirani državni, nacionalni pa i teritorijalni suverenitet, definitivno nije kulturni. Na tome treba insistirati, to treba njegovati, razvijati, a to uključuje, čak s najvišim prioritetom, kulturu sjećanja na žrtve, ali i na heroje, žrtve zbog pijeteta, a heroje zbog demonstracije otpora zlu, agresiji i genocidu. Heroji svjedoče da Bošnjaci nisu samo poslušnici za klanje ili klanjanje ovozemaljskim moćnicima, već ponositi borci za svoju zemlju, svoj narod i svoj singularni identitet u svijetu.
