Bitka za Verdun, u Prvom svjetskom ratu, bila je mjesto gdje je nastao moto „Neće proći“, koji je skovao francuski general Robert Nivelle. Dvadeset godina kasnije te su riječi postale čuvene tokom otpora Francovoj diktaturi, kada ih je izgovorila Dolores Ibárruri, poznata kao La Pasionaria, jedna od osnivačica Komunističke partije Španije.

Ipak su prošli.

Dana 28. marta 1939. godine, Francove trupe ušle su u Madrid i zauzele glavne javne zgrade. To je bio kraj građanskog rata. Tragedija španskog naroda okobnčana je sa 300.000 mrtvih na bojnom polju kao i sa još 200.000 ubijenih mimo fronta te hiljadama prognanika i zatočenika u zatvorima i koncentracionim logorima.

“Danas, sa zarobljenom i razoružanom Crvenom armijom, nacionalne trupe postigle su svoje posljednje vojne ciljeve. Rat je završio. Generalisimus Franco. Burgos, 1. aprila 1939.” Glas spikera na radiju je objavio da je rat i zvanično nakon tri godine završen. Dvije Španjolske ponovo su postale jedna, sada u sjeni Francisca Franca. Nekoliko sati prije toga ono što je preostalo od republikanske vlade napustilo je Madrid i uputilo se prema obali Sredozemnog mora kako bi napustilo zemlju koja je prepuštena u ruke fašizma.

Španija je bila razorena nakon rata a Franco je ostao diktator sve do svoje smrti, 20. novembra 1975.

Tačno pet mjeseci nakon pada Madrida, nacistička Njemačka je napala Poljsku i počeo je Drugi svjetski rat. Španija se činila kao uvod u novi rat, a Hitler je mogao isprobati svoje oružje na Poluotoku. Tri godine prije nego što su njemački avioni razorili London, Guernica je pretrpjela užas zračnog bombardiranja. Podršku Francu dala je i Mussolinijeva Italija. S druge strane, republikanci nisu imali pomoć Sovjetskog Saveza, već samo pomoć Internacionalnih brigada, koje su iz raznih dijelova svijeta dolazile braniti legitimnu vlast.

Napetosti nakupljene tokom pet godina republikanske vlade, nakon pada monarhije u aprilu 1931. godine, eksplodirale su 18. jula 1936., kada je propala vojna pobuna pokrenjuta za svrgavanje Manuela Azañe, kojeg je Narodni front izabrala na izborima u februaru. Vojska u usponu, uplašena onim što su smatrali komunističkom prijetnjom (i nakon epizoda kao što su katalonski secesionistički izazov i pobuna asturijskih rudara, 1934.), bila je uspješna u Andaluziji i Aragonu, ali nije uspjela u osvajanu strateških tačaka kao što su Madrid i Barcelona. Nije bilo povratka: situacija će se riješiti oružjem. Tokom tih sati život je u avionskoj nesreći izgubio vođa zavjere José Sanjurjo. Sudbina je tako postavila Franca na čelo pobunjenika i postavila njegovu vladu u gradu Burgosu.

Generalisimus je pretvorio rat u sukob iscrpljivanja. Njemački vojni savjetnik obavijestio je Berlin da "Franco ignorira koncept sinteze". Umjesto da se usredotoči na Madrid i brzo okonča sukob u kojem mu je odnos snaga uvelike bio naklonjen, Caudillo se posvetio sijanju terora među civilnim stanovništvom koje je izgubilo svaku volju za borbom.

Do aprila 1937. godine, svi unutrašnji sukobi između pobunjenika bili su riješeni kada je budući diktator proglasio Dekret o ujedinjenju, kojim je puč stavio pod svoju komandu i obezglavio desničarske grupe koje su se urotile 18. jula. Bio je to državni udar unutar državnog udara, temeljni čin njegove diktature. I poruka zajedništva prema Hitleru i Mussoliniju, koji su tako znali ko je glavni u pobunjenoj Španiji. Sedam dana nakon potpisivanja dekreta, Legija Condor napala je Guernicu.

Monolitno jedinstvo koje je na kraju pokazala nacionalna strana imalo je svoje naličje u republikancima. Različite lijeve frakcije ujedinile su se u odbrani Druge republike, ali ispod površine su se pojavile grupe svih vrsta, uključujući socijaliste, anarhiste, komuniste i trockiste. SSSR se nije uključio u rat, a pripadnici brigada djelovali su kao neregularne snage protiv vojske, najgore organizirane u cijeloj Evropi, ali s dovoljno discipline i oružja uz pomoć Italije i Njemačke da su bili u stanju stati ukraj Republici.

Jedan od najvećih trenutaka trvenja među republikancima dogodio se 1937. u vezi s Marksističkom radničkom strankom ujedinjenja (POUM), snagom nezavisnom o Moskvi, izrazito antistaljinističkom i s određenim trockističkim utjecajem. Njezin vođa Andres Nin nestao je nakon što su ga u maju uhapsili republikanski zvaničnici u Barceloni. Katalonska prijestolnica bila je poprište unutrašnjeg sukoba, razriješenog s gotovo hiljadu mrtvih, između republikanaca i anarhista, koji su prijeratne nesuglasice željeli izgladiti pucnjavom umjesto suočavanjem sa zajedničkim neprijateljem, Francovom vojskom.

U tom kontekstu raspada republike, Francov rat iscrpljivanja imao je učinak, iako je produžetak sukoba trajao duže od očekivanog zbog neočekivane ofanzive u dolini Ebro. Republika je spalila brodove u drugoj polovici 1938. godine, što je značilo najveći raspored trupa od početka sukoba. Nakon uspješnog prelaska rijeke Ebro u julu, republikanci su izgubili inicijativu i konačni rezultat rata bio je zapečaćen. Gotovo u isto vrijeme, Engleska i Francuska ustupile su Sudete Hitleru u Münchenu. Republikanski poraz je već bio pitanje sedmica. Španie je bila trijumf volje fašizma, koji je pretpostavljao Evropu pod svojim nogama.

“Ovaj čovjek nema ratne zarobljenike: on ima ratne robove”, stoji u depeši poslanoj u Berlin koja izvještava, ne bez užasa, o ljudima koje je Franco upotrijebio da podigne mauzolej u Dolini palih, mjestu koje je mračna proslava njegove vojne pobjeda, koja je prema diktatoru, vratila Španiju na put imperijalne veličine izgubljene s posljednjim američkim kolonijama.

Jedina vojna pobjeda fašizma dovela je do duge diktature koja je zahvaljujući Hladnom ratu preživjela dugo nakon 1945. godine. Stotine hiljada Španaca otišlo je u egzil, a Španija je i dalje ostala zaostala zemlja pogođena represijom totalitarne države. Franco je otvorio svoj sumorni mauzolej 1959. godine i ondje je bio pokopan nakon smrti 1975.

Dvije godine kasnije, uoči prvih slobodnih izbora od 1936. godine, Adolfo Suárez raspustio je Generalni sekretarijat Pokreta, posljednju Francovu instituciju. Bio je 1. april. Od tog dana Francov ekvivalent svastike više nije bio dio španskog života.