Nakon desetak sati vožnje i oko 700 pređenih kilometara maršrutom Sarajevo – Užice – Čačak – Kragujevac – Niš – Vranje – Preševo – Kumanovo – Skoplje – Tetovo, dolazim kod mog prijatelja Samija Asanija u selo Pršovce u općini Tearce podno Šar-planine. Supruge su nam bile školske drugarice u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu pa je ovo bila prilika da s mojom boljom polovinom Rahmanom posjetim porodicu Asani. Povoljne epidemiološke prilike u regiji išle su nam naruku, tako da na graničnim prijelazima nismo morali pokazivati PCR testove, potvrde o vakcinaciji ili neke druge dokaze da nismo nosioci virusa korona. Bilesi, nije nam trebao ni pasoš. Dovoljna je bila lična karta. Uprkos veoma toplom danu, putovanje je bilo veoma ugodno.
Sutradan, prije nego što ćemo u obilazak grada Tetova i na ručak u jedan od brojnih restorana na obroncima Šar-planine, Sami mi je predložio da na jednom ranču u njegovoj mahali posjetimo Alifekriju ef. Esatija, muftiju u penziji, najpoznatijeg stanovnika općine Tearce ponad Tetova. Kaže da dobro govori bosanski jezik, da je elokventan i da je čovjek iz naroda. Dva mandata obnašao je funkciju muftije, a prije toga bio je imam, pa sekretar i vjersko-prosvjetni referent tadašnjeg Odbora Islamske zajednice u Tetovu. Poslije osnovne škole završio je “Alaudin” medresu u Prištini i islamski fakultet u Libiji.
Ranč je pored rječice koja izvire negdje na Šar-planini. Tu je farma koka nosilja, pa razno voće, pa pasaži zelene, lijepo pokošene ledine. Alifekri nas srdačno dočekuje i časti tetovskim čajem i kahvom. Interesira ga šta ima u Bosni, kako deveramo s koronom, pita za neke ljude koje je poznavao. Na moje pitanje kako teku penzionerski dani, odgovara: “Odlično. Bog mi je dao dobro zdravlje. Najbolje se osjećam na ranču u mom selu Pršovce, gdje se trenutno nalazimo. Ovo je imanje moga sina. Na njemu ima farmu i voćnjak u kojem su jabuke, kruške, grožđe, lješnici. Dođem da se odmaram i pomalo pomažem sinu. Ovdje su mi bolji uvjeti za život. I kad sam radio u Tetovu, stanovao sam ovdje u selu. Sad su naša sela urbanizirana kao gradovi.”
Podsjećam ga na “Alaudin” medresu u Prištini, u kojoj je stekao srednje obrazovanje. Ona je uz Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu bila jedina medresa u tadašnjoj Jugoslaviji. Bila je privilegija upisati tu školu.
“Kad se prisjećam 'Alaudin' medrese u Prištini koju sam završio, mogu reći da su tadašnji odlasci u medresu bili drukčiji od ovih današnjih. Pa i kad smo naše djevojčice slali u Gazi Husrev-begovu žensku medresu u Sarajevu, tada je to bilo jedino žensko odjeljenje u Jugoslaviji, teže je bilo. Danas i u Tetovu imamo žensko odjeljenje Isa-begove medrese iz Skoplja, a u prvu generaciju ispratili smo Šerizat, Hadžeru, Hirišu. U naše vrijeme 'Alaudin' medresa je bila najbolja škola u Prištini. Vjerujem da je tako bilo i s Gazi husrev-begovom medresom u Sarajevu. Uglavnom su ih upisivali odlični svršenici osnovne škole. I učenička disciplina je bila bolja tada, a medresa je trajala pet godina, godinu dana više od srednjih škola četvrtog stepena. Po mom mišljenju, tada su bili teži uvjeti rada u našim medresama, a bolje se učilo. Danas je, čini mi se, obrnuto.”
Alifekri će reći da se s raspadom Jugoslavije raspala i tadašnja Islamska zajednica. Danas egzistiraju samostalne islamske zajednice u svim državama Zapadnog Balkana. Njegove uspomene posebno su vezane za dvojicu reisul-ulema: rahmetlije Sulejmana ef. Kemuru i Naima ef. Hadžiabdića.
“Kad sam bio student, u Tetovo su došli reis Sulejman ef. Kemura i profesor Husein ef. Đozo. Otišao sam u tadašnji Odbor Islamske zajednice Tetovo da prisustvujem njihovom susretu s imamima. Tamo su bili svi imami s džubetom ahmedijom. Mnogi nisu znali bosanski jezik, čak ni makedonski. Bili su tu i predstavnici Starješinstva IZ Makedonije, Jakub ef. Selimoski, pa Teufik ef. Tahsin, vjersko-prosvjetni referent OIZ Tetovo. Pitaju gosti ima li vjeronauka, odgovor stiže da nema. 'Nije dao tadašnji režim. Obavlja se tajno, po kućama.' 'Kakve još imate probleme?' Imami šute. Javi se mula Ramiz iz jednog planinskog sela i metaforički kaže: 'Ja sam trafika, nisam samoposluga. Ovi drugi su samoposluga.' Reis Kemura će na to: 'Kaži, efendija, koju muku imaš?', a on će: 'Ja prodajem cigare i druge artikle. Nešto mi fali. Naša djeca ne uče vjersku pouku. To mi fali.' Na to će gosti iz Sarajeva: 'Vi ste, efendija, samoposluga.' Tada sam jedini put vidio ovu dvojicu velikana tadašnje, zajedničke nam Islamske zajednice. U Bosni sam jednom bio, i to na dženazi reisul-uleme Naima ef. Hadžiabdića. Nekad smo imali jedinstvenu Islamsku zajednicu na nivou Jugoslavije s vrhovnim starješinstvom, Saborom, a danas su svi kapetani, svi oficiri, a vojnika nema.”
Bivši muftija govorio je i o smanjenom natalitetu kod tamošnjih Albanaca, ali je još uvijek veće nego kod drugih naroda u okruženju. Dotakao se i sve prisutnijeg odlaska mladih u zemlje Zapadne Evrope.
No ponajviše je hvalio starije generacije imama koji su bili vrlo vrijedni i mudri. Posebno je potcrtao rahmetli mula Mahmuda ef. Aslanija, koji je bio muhaffiz za 194 hafiza. Bio je muhaffiz a da on lično nije bio hafiz. On je u godini dana odmarao samo po dva dana dva Bajrama. Među hafizima kojima je bio mentor nalazi se i njegov sin Zulkifl, šestero unučadi i preko 40 rođaka. Radio je od sabaha do jacije. U selima oko Tetova sve su nove džamije. Ima sela koja imaju po dvije ili tri džamije, a na području Muftijstva Tetovo preko stotinu džamija. Na području Tetova ima podosta nacionaliziranih vakufa nad kojima nije izvršena restitucija. Imali su jednu parcelu u centru Tetovu, gdje je metar kvadratni iznosio više stotina marama, za koju im je država nudila kompenzaciju nešto više od 13.000 eura. Muftija na to nije pristao. Pronašao je nekog biznismena i dobrog vjernika muslimana koji je na toj parceli napravio zgradu od 7 spratova, a 33 posto kvadrature u stanovima i poslovnim prostorima ostalo je vakufu. Tako je vakuf IZ u Tetovu postao bogatiji za 16 stanova i 9 poslovnih prostora, čija cijena prelazi milion eura.
