Brutalna agresija Moskve na Ukrajinu ima drugo bojno polje na domaćem terenu kroz dileme sa konceptima morala. Zaista, čini se da je Putinova Rusija sada zahvaćena nihilizmom koji je detaljno opisao Dostojevski. Usred takvih neizvjesnosti, gotovo je nemoguće predvidjeti budućnost zemlje.

“Da, radimo to. Ali ko je to započeo?” Ovo je bila nonšalantna replika Vladimira Putina nakon opsežnog bombardovanja ukrajinskih energetskih objekata i civilnih ciljeva tokom oštre zime 2022. godine. Sa đavolskim osmjehom i čašom šampanjca u ruci, ponašanje ruskog predsjednika izgledalo je kao da je posuđeno direktno iz filmskog prikaza jednog krvožednog diktatora.

Ipak, dvije godine kasnije, ovaj gest odbacivanja nije se pojavio kao puka ludost, već kao strateški osmišljen manevar za odnose s javnošću, koji je odjeknuo sa značajnim dijelom njegove baze podrške u zemlji.

Dok svijet nastavlja da spekuliše o osnovnim motivima moderne Rusije, čini se da je i sama zemlja izgubila pojam za šta se zalaže. Više ne predvodi misionarsku globalnu komunističku ideju – sada čak i kritikuje boljševike zbog njihove navodne uloge u „fabrikovanju“ ukrajinske države. Izbjegava otvoreni fašizam, uprkos koketiranju s njegovim imidžom. Ona proglašava moralnu i kršćansku superiornost nad onim što smatra dekadentnim Zapadom, čak i dok se uključuje u djela koja izdaju najosnovnija etička načela. To uključuje uskraćivanje povratka posmrtnih ostataka opozicionog lidera Alekseja Navaljnog njegovoj ožalošćenoj majci. Nekada istaknuti geopolitički narativ o prijetnji NATO-a Moskvi je također izblijedio. Ono što je preostalo je cinična proslava moći i nekažnjivosti, koju simbolizira Putinov ikonski smiješak nad čašom šampanjca.

U Đavolima, takođe poznatim kao Opsjednuti, Dostojevski nudi narativ koji prati luk historijskog napretka Rusije do njene moderne nihilističke stvarnosti, koja prolazi kroz 70 godina sovjetskog despotizma. Kroz prizmu svojih likova, Dostojevski neobuzdano predočava uspon nihilističkog materijalizma, obilježja približavanja komunističkog doba: „Jedina stvar koja nedostaje svijetu je disciplina... Uništit ćemo želju za vlasništvom promicanjem pijanstva, klevete, špijunaže, i nesaglediva korupcija... Težimo potpunoj jednakosti... Samo je neophodno potrebno, to je moto cijelog svijeta od sada.”

Ipak, dalekovidost Dostojevskog proširila se dalje od propasti materijalističkog komunizma na prodorniju i nihilističkiju „anti-ideju“ – karneval uništenja koji je, čini se, danas zahvatio Putinovu Rusiju. Primjeri ove stvarnosti uključuju sablasnu javnu proslavu ubistva Navaljnog, prisilno usvajanje otete ukrajinske djece od strane ruskih zvaničnika i groteskno veličanje nasilja od strane popularnih vlogera.

Nakon nedavnog terorističkog napada na Crocus City Hall u Moskvi, nož kojim je odsječeno jedno od ušiju osumnjičenog terorista prodan je putem javne aukcije. Putinova nova Rusija više ne prikriva svoje zločine, već ih maže kao trofeje, služeći se najnižim instinktima velikog segmenta svoje populacije.

Dostojevski se najviše plašio tog drskog prikaza nepravde: društva koje ne samo da čini zločine već ih otvoreno slavi. Takva je bila tema koju je zapalilo političko ubistvo studenta po imenu Ivan Ivanov, katalizato nihilističkim manifestom Sergeja Nečajeva, Katekizam jednog revolucionara, koji je inspirisao Đavole. Dostojevski je odgovorio na Nečajevljev manifest stvarajući Nikolaja Stavrogina, antagonista romana, koji oličava najmračnije aspekte nihilizma i ateizma. Stavroginova interakcija sa Tihonom, sveštenikom, o njegovom planu da objavi detaljan izvještaj o svom podlom činu protiv mlade djevojke koju je doveo do samoubistva, naglašava ekstremnu verziju moralnog bankrota svojstvenog Nečajevljevim idejama. Stavrogin je u romanu simbol opadanja krišćanske vjere u Rusiji. „Ako Boga nema, sve je dozvoljeno“, strahuje poznati Dostojevski – a u velikoj mjeri i Rusija.

Đavoli istražuju suštinu ruskog revolucionarnog duha kroz dijalog Semjona Karmazinova, ličnosti koja oslikava autora Ivana Turgenjeva, čiji Očevi i sinovi kritikuju nihilizam. Karmazinov ovaj duh ne predstavlja kao tradicionalnu ideologiju, već kao kontraideologiju, obilježenu oštrim odbacivanjem časti. „Ne, u Evropi to još ne bi razumjeli“, tvrdi Karmazinov, „ali za to ćemo se samo uhvatiti. Za Rusa je osjećaj časti samo suvišan teret, i uvijek je bio teret kroz cijelu njegovu historiju. Otvoreno “pravo na nečast” privući će ga više od svega.”

Ali bilo je nade za Dostojevskog. Zaintrigiran paradoksima, on je spekulisao da će Stavrogin (čitaj – „Rusija“), prigrlivši dubine izopačenosti, postati svetionik krišćanske vjere, predvodeći ponovni uspon duhovnih vrijednosti. Ovde je potresan uvid sveštenika Tihona u Stavroginovu dušu: „Potpuni ateista se nalazi na vrhuncu potpune vjere (da li će ga prekoračiti, ostaje da se vidi), dok neko ko je ravnodušan nema vjere. 

Stavrogin je, zaista, bio daleko od ravnodušnosti prema vjeri, već je zapravo bio oličenje njenog uništenja. Isto tako je bila i sovjetska Rusija, koja je uništila svoje crkve tokom 70-godišnje komunističke vladavine, da bi ih ponovo izgradila u žurbi nakon pada režima.

Gledajući unazad, čini se da je Rusija prihvatila duhovnu obnovu koju je Dostojevski zamislio nakon raspada Sovjetskog Saveza. Ipak, pod Putinom, ona ulazi u novu fazu nihilizma, jedinstvenu za postsovjetski pejzaž. Da li ovo predstavlja vrhunac nihilizma u Rusiji, pitanje je za historiju.

Međutim, jasno je da raspad Sovjetskog Saveza nije iskorijenio nihilističke tendencije. Umjesto toga, oni nastavljaju utjecati na put zemlje koja se još uvijek bori sa naslijeđem svoje prošlosti.