Odnosi Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine obilježeni su odnosima Hrvata i Bošnjaka, narodima s dugom historijom međusobnih odnosa koji su često imali svoje faze saradnje, ali i sukoba. Proteklih nekoliko godina odnosi između dviju susjednih država s kopnenom granicom dužom od 1.000 kilometara nalaze se u slijepoj ulici. Republika Hrvatska insistira na izmjenama Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio da Dragan Čović bude ponovno izabran u Predsjedništvo BiH.
U kontekstu aktualnih odnosa, profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dejan Jović napisao je članak pod naslovom Hrvatsko-bosanskohercegovački odnosi. Jović je pored akademske karijere od 2010. do 2014. godine obnašao dužnost glavnog analitičara predsjednika Republike u statusu posebnog koordinatora u Uredu Predsjednika. Jovića je tadašnji predsjednik Ivo Josipović smijenio 2014. godine zbog njegovog stava o referendumu održanom u Hrvatskoj 1991. godine. Večernji list tada je objavio: “Predsjednik Ivo Josipović bio je jučer prisiljen distancirati se od najnovije teze svoga glavnog analitičara Dejana Jovića koji je ustvrdio da je referendum o hrvatskoj nezavisnosti u svibnju 1991. bio 'vrlo neliberalan.'” Pored toga, Dejan Jović objavio je nekoliko knjiga prije svega o bivšoj Jugoslaviji i njenom raspadu, a nedavno je objavio i knjigu pod naslovom Rat i mit: politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj.
Jović svojim radom često pomiče granice konvencionalnog, a tako je i kada je riječ o Bosni i Hercegovini, s njegovim stavovima mogli bi se složiti i Bošnjaci i Hrvati i Srbi, ali isto tako postoje i stavovi s kojima se neki od njih nikako ne bi usuglasili. To pokazuje razinu objektivnosti koju Dejan Jović donosi te, iako je aktivan pripadnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (bio je i kandidat SDSS-a za Evropski parlament), ne pokazuje ostrašćenost i pristranost koja je postala neizostavna poveznica za većinu intelektualaca na Balkanu, a posebno u Bosni i Hercegovini.
Na početku svoga rada Jović ističe koliko je Bosna i Hercegovina važna za vanjsku politiku Hrvatske. Uvjerljivo je najveća hrvatska diplomatska misija ona u Bosni i Hercegovini. “Prema podacima Ministarstva vanjskih i europskih poslova, trenutno je u Bosni i Hercegovini na službi 13 diplomatskih predstavnika u ambasadi u Sarajevo, te još tri generalna konzula – u Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci, te dva konzula u konzulatima u Vitezu i Livnu. S 18 diplomata, hrvatska diplomatska misija u BiH je veća od one u Sjedinjenim Američkim Državama (šest diplomata u veleposlanstvu i devet konzula), SR Njemačkoj (5+1), Kini (5+1), Ujedinjenom Kraljevstvu (5), Italiji (4+2) i Francuskoj (4) – dakle u velikim zemljama Zapada.”
Nakon toga, Dejan Jović otvara pitanje konstitutivnosti naroda te navodi kako je u Hrvatskoj postalo teško razgovarati na tu temu koja se tabuizira te javnost ne trpi suprotno mišljenje. Najveća tabuiziranost vlada u povezivanju Hrvata u BiH s pojmom nacionalne manjine. Iako, kako Jović navodi, presedan je da su Hrvati i Srbi suveren narod u Bosni i Hercegovini pored činjenice da imaju svoju matičnu državu u kojoj su također suveren narod, a države su i etnički homogene. “Stvaranjem matičnih nacionalnih država, status onih pripadnika naroda koji ostanu izvan njenih granica mijenja se i to uvijek tako da se njihov etnički status snižava. U političkom diskursu, međutim, ta se promjena teško prihvaća ili se negira – što dovodi do stalnih tenzija između novostvorenih matičnih država i drugih država u kojima sad žive manjine.”
Isto tako, Jović pojašnjava termin nacionalne manjine te u kakvoj je on korelaciji sa suverenosti naroda i stvaranjem matične države. “Nacionalne manjine su oni dijelovi nekog naroda koji u nekoj drugoj državi (svojoj matičnoj državi) već ostvaruju suverenost, bez obzira na postotak stanovništva kojeg imaju u ovoj drugoj državi u kojoj su manjina.” U ovom kontekstu navodi se primjer Albanaca u SFRJ, koji su imali status nacionalne manjine iako su bili etnička većina na Kosovu. Primjer ovoga procesa imali smo i u Hrvatskoj nakon uspostave nezavisnosti kada Hrvatska ukida konstitutivnost Srbima te iz preambule Ustava izbacuje Bošnjake i Slovence.
Nadalje, članak problematizira uplitanje Republike Hrvatske u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine putem narativa o brizi za Hrvate u BiH koja je čak uvrštena i u Ustav RH. “Hrvatska je u svoj ustav upisala obavezu brige za hrvatski narod koji živi izvan Hrvatske, što se u naročitoj mjeri i na poseban način odnosi na Hrvate u Bosni i Hercegovini. Stoga njen dominantni dio, bilo da se radi o strankama desnog ili lijevog centra, drži da ima pravo i obavezu da predstavlja (i) interese Hrvata iz BiH.” Dejan Jović bosanskohercegovačkoj javnosti postao je poznat i po tezi o kojoj piše i u članku: “Kada se govori o BiH, to se često čini bez uvažavanja činjenice da u njoj žive i drugi, a posebno bez uvažavanja činjenice da je Bošnjacima Bosna i Hercegovina jedina domovina, što ni Srbima ni Hrvatima nije – barem ne po diskursima koji dominiraju unutar njihovih zajednica kao i u 'političkom Zagrebu' i 'političkom Beogradu.'” U nastavku teksta Jović nastoji objasniti od kuda dolazi teza i status “posebnosti BiH”. Ona je u kontekstu Hrvatske razumljiva jer joj je to najvažnija susjedna država s kojom dijeli najdužu kopnenu granicu. Međutim, Jović smatra kako je današnja vanjska politika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini tuđmanistička. Cijelo poglavlje posvećeno je utjecaju tuđmanizma na hrvatsku vanjsku politiku. Posebno je zanimljiva teza o tome zašto je u Vašingtonski sporazum unesen dogovor o uspostavi konfederacije Hrvatske s Federacijom BiH, a isto tako i zašto se u Daytonu hrvatska strana nije zalagala ni za kakvu treću federalnu jedinicu. Naime, Jović smatra kako je tadašnje hrvatsko političko vodstvo na čelu s Franjom Tuđmanom vjerovalo kako će se Bosna i Hercegovina raspasti te, ako se raspada, da je bolje da se to dogodi na dva dijela koji bi onda pripao Hrvatskoj i Srbiji. Isto tako, kako se u članku navodi, Tuđman je smatrao kako se u Bosni i Hercegovini nikada neće dogoditi dvije stvari; prvo da se izgradi nadnacionalni identitet koji bi bio bosanskohercegovački, a drugo da nikada jedan narod neće činiti etničku većinu u BiH, što se ipak dogodilo 2013. godine nakon popisa stanovništva.
Važan dio članka predstavlja i opis pozicije Bošnjaka nakon Daytona, u kojem Jović navodi: “Kroz Dejton su Bošnjaci trostruko 'sputani': oni nemaju svoju federalnu jedinicu nego je dijele s Hrvatima, ta je jedinica u konfederaciji s Hrvatskom (koja se kasnije nije materijalizirala), a uz uspostavljanje izvanjskih ograničenja unutarnje suverenosti spriječena je mogućnost da se odluke donose na načelu jedan čovjek – jedan glas te je umjesto toga uspostavljen sistem odlučivanja konstitutivnih naroda, čime su oni dobili praktički mogućnost da se pojave kao veto-igrači. To je naročito odgovaralo najmanjem od tri naroda – Hrvatima. Uz odredbe iz vlastitog ustava, Hrvatska je tako dobila mogućnost da blokira Bosnu i Hercegovinu, sve dok održava bliske odnose s Hrvatima u BiH. Time se može objasniti i tako velika bliskost da se ponekad čini kako politiku Zagreba zapravo oblikuje Mostar.”
Iduće poglavlje posvećeno je hrvatskom članstvu u Evropskoj uniji i na koji se način članstvo koristi u odnosima s Bosnom i Hercegovinom. “Hrvatska danas pokušava svoje članstvo u Europskoj uniji iskoristiti kako bi u Bosni i Hercegovini postigla posebne ciljeve. Oni su u svojoj biti tek neka modernizirana i umjerenija verzija stare tuđmanističke politike.”
Jović u nastavku navodi kakav je utjecaj aktualnog rata u Ukrajini na stanje u Bosni i Hercegovini te smatra da su prijetnje vetom i ucjenama koje je Zoran Milanović slao prije rata bile moguće, ali nakon njegovog početka u Evropskoj uniji i NATO-u bile bi smatrane neprijateljskim. Važno je naglasiti kako je članak objavljen malo prije nego je Zoran Milanović “zaprijetio” Švedskoj i Finskoj blokadom ulaska u NATO.
Na kraju, Jović se osvrće na aktualnu retoriku hrvatskog političkog vodstva o “dvjema krajnostima u BiH”. “Hrvatska politika odnedavno govori da se protivi dvjema krajnostima, unitarizmu i separatizmu, te da zagovara politiku ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda koja jedina može osigurati opstanak Bosne i Hercegovine. Iz svih prethodno objašnjenih razloga može se reći da tom narativu treba pokloniti samo djelomično povjerenje, budući da u stvarnosti Hrvatska i vodstvo Hrvata u BiH postavljaju i ozbiljne prepreke za stvarno funkcioniranje Bosne i Hercegovine. U okolnostima ruskog rata protiv Ukrajine, Hrvatska se kao članica NATO-a i Europske unije nalazi u ambivalentnom položaju po pitanju zahtjeva koje ima u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. S jedne strane, Zapad ne želi da se bilo čime naruši postignuto jedinstvo, pa Hrvatska ima šansu da u tim okolnostima dobije određene ustupke za svoju politiku prema BiH. S druge strane, mora paziti da se ti zahtjevi ne shvate kao ultimatumi, koji bi u ovim okolnostima mogli za samu Hrvatsku biti vrlo kontraproduktivni.”
Članak se završava konstatacijom da “Bosna i Hercegovina jest po mnogočemu iznimka i poseban slučaj”, ali “pitanje je kako da postane zemlja kao svaka druga, bez da nužno postane ono što sada nije”.
