Postoji li ijedna partikularna ljudska zajednica ukoliko ne može da politički, kulturno ili medijski manifestira svoje postojanje? Postoji li narod? Takav kolektiv je poput one poznate Šrodingerove mačke u kutiji, istovremeno i živ i mrtav, i postoji i ne postoji, te je stoga više misaoni eksperiment ili paradoks, a ne činjenica. Barem je tako dok se ne otvori kutija i ustanovi stvarno stanje sirote mačke ili u slučaju jedne ljudske zajednice, dok ne nastupi prva ozbiljna kriza koja prijeti kolektivu kao takvom. Pri tome, što je duži vremenski period u kojem traje takvo stanje, to je veća šansa da će konačno otvaranje kutije ustanoviti da je subjekat eksperimenta mrtav. 

Nažalost, sve ovo nije neko filozofsko pitanje već realni problem s kojim se suočavaju Bošnjaci danas.  Iako im se gotovo stotinu godina nijekala politička, kulturna pa čak i identitetska posebnost, a samim time i manifestacija ili artikulacija bilo kakvih vlastitih interesa, Bošnjaci su ipak 1990. godine, naročito u periodu Agresije, pokazali da zaista postoje kao poseban i samosvjestan narod. No upravo je takva živahnost nakon tolikih decenija gušenja u vakuumu srbokomunističkog jednoumlja ono što je stvarni razlog današnjeg pokušaja potpune političke i kulturne marginalizacije bošnjačkog naroda. Situacija je teža time što je u sve umiješan određen broj Bošnjaka koji voljno i aktivno učestvuju u novom pokušaju „pospremanja“ vlastitog naroda u Šrodingerovu radioaktivnu komoru.

BORBA PROTIV KORUPCIJE KAO PARAVAN ZA BORBU PROTIV BOŠNJAKA

Takve mračne namjere se ne sakrivaju jer je jedan od uslova uspješne provedbe procesa dekonstituiranja bošnjačkog naroda ubjeđivanje Bošnjaka da je to u njihovom vlastitom interesu. Pošto su nosioci procesa bošnjačke dekonstrukcije pronađeni u osmorci, tako su i lideri stranaka ove ambasadorske koalicije zaduženi da politički nestanak bošnjačkoj javnosti prodaju kao progres i put u svjetliju budućnost. Kako izgleda djelovanje tih političkih sihirbaza, demonstrirao je Elmedin Dino Konaković, gdje drugo, već na svom Facebook profilu.

Vlastitu veleizdaju interesa bošnjačkog naroda Konaković je kao i obično pokušao predstaviti kao borbu protiv korupcije. Iako je prepustio Miloradu Dodiku imenovanje državnog ministra iz bošnjačke kvote, čime je poluge državne vlasti isporučio u Dodikove i Čovićeve ruke, a sve kako bi njegov partner Edin Forto mogao postati ministar iz reda Ostalih, Konaković je pokušao ustvrditi kako je takva izdaja bošnjačkih nacionalnih interesa ustvari „vitalni nacionalni interes Bošnjaka“. Konaković otvoreno tvrdi da je bošnjački interes da ih predstavljaju ili „Bošnjaci“ Milorada Dodika ili osobe iz reda Ostalih, kakav je ponosni dezerter Edin Forto.

To nije tek Konakovićevo ubjeđivanje javnosti da vjeruju njemu a ne vlastitim očima već početak normalizacije procesa političkog obespravljivanja bošnjačkog naroda. Da je to doista tako, potvrđuje i gotovo istovremeno oglašavanje Edina Forte, predsjednika Naše stranke, ali i premijera apsolutno većinski bošnjačkog Kantona Sarajevo, koji poručuje kako je Naša stranka u stvari stranka Ostalih, a kako će Bošnjake imenovati SNSD „uz dogovor s ostalim strankama“!

Time se po ko zna koji put pokazuje da Narod i Pravda nije nekakva bošnjačka stranka već stranka Ostalih baš kao i Naša stranka, ali i čitava koalicija osmorke kao cjelina. Sve troje jeste politički projekt stranih centara osmišljen kako bi se institucionalno potpuno marginalizirao bošnjački narod.

BOŠNJAKE SE ŽRTVUJE NA OLTARU OSTALIH

Jasno je da je na sceni sasvim otvoren, gotovo transparentan proces izvođenja bošnjačkog naroda iz Ustava Bosne i Hercegovine. Dekonstituiranje. Pravi se presedan koji se želi nametnuti kao pravilo. Namjerava se normalizirati stanje gdje je nevažno da li vlast obnaša stranka koja je dobila najveći broj bošnjačkih glasova pa čak i da li bošnjačke nacionalne kvote popunjavaju istinski Bošnjaci. Pravo na legitimno političko predstavljanje hoće se rezervisati isključivo za Srbe i Hrvate dok će Bošnjake moći predstavljati Ostali ili eto „Bošnjaci“.

Bošnjake se kao političku zajednicu želi ukloniti s političke scene te ih se zamijeniti nebuloznim konstruktom „Ostalih“. Naravno, pod terminom „Ostali“ ne misli se na neku konkretnu, a kamoli koherentnu etničku zajednicu već na amorfni pseudoideološki skup čije vrijednosti, ali i sve druge parametre određuju uglavnom strani interesi. Jedina neupitna karakteristika Ostalih jeste da nisu Bošnjaci. To ih preporučuje po nekoliko osnova, jer ne samo što nisu autentična društvena zajednica koja dijeli interese značajnijeg dijela društva već nemaju ni očito neprihvatljivi prtljag islamskih tradicija i običaja. Od takvog plastelina može se praviti šta se god hoće, kada god se hoće i kako kome odgovara.

Odličnu dijagnozu ovog bolesnog stanja, ali i jedan od mogućih lijekova dao je i dr. Admir Mulaosmanović, član Predsjedništva SDA, koji je napisao kako je „očekivati da će Ostali imati razumijevanja za bošnjačke interese“ naprosto „iluzija koju je nužno razbiti“ te kako je „ogromna većina Ostalih postalo to iz dva razloga: jer su protiv bošnjaštva čiji temelj je islamska tradicija i jer su protivnici antisocijalističke i antijugoslavenske bošnjačke misli“. Mulaosmanović detektira i kako zbog upravo takvih vlastitih karakteristika „Ostali mogu lahko naći poveznice s predstavnicima drugih naroda na principima zajedništva (bratstva i jedinstva), na taj način dajući svojoj jugonostalgiji pozitivan prizvuk, a antibošnjaštvu progresivnu notu smještanjem Islama u ropotarnicu prošlosti“, te upozorava kako „nas ne treba iznenaditi sve ovo što se događa u društveno-političkom kontekstu jer zablude se skupo plaćaju. I bošnjačka o Ostalim i Ostalih o sebi. Bošnjaci trebaju razbiti ovu prvu zabludu. Zbog sebe“.

ONAJ KO NE ZNA SEBI, NE ZNA NI DRUGOME

I tu leži suština. Žalosna činjenica jeste da su u dobroj mjeri sami Bošnjaci odgovorni za vlastitu tešku situaciju. Tolerisanje tuđe sasvim otvorene netolerancije, i to prema vlastitim pravima i slobodama pod parolom nekakvog merhameta te prihvatanje da se bude domaćin krvopijskom parazitu pod floskulom suživota dovelo je do današnjeg stanja da parazit Ostalih prijeti da potpuno preuzme tijelo iscrpljenog bošnjačkih domaćina. Vrlo naivno, gotovo infantilno, Bošnjaci su interese Ostalih poistovjetili s vlastitim interesima i za takvu širokogrudnost su dobili ne samo kidnapiranje vlastitih nacionalnih kvota već i otvoren pokušaj političkog obespravljivanja i marginalizacije. Takvoj naivnosti mora doći kraj! 

Bošnjačke stranke, institucije kulture, mediji, ali i sami Bošnjaci kao pojedinci se moraju konačno početi brinuti i boriti isključivo za svoje vlastite bošnjačke interese, za svoja bošnjačka prava, a prestati braniti interese drugih i ostalih i to na svoju štetu. Pogotovo kada ti drugi i ostali već decenijama pokazuju otvorenu netrpeljivost spram bošnjačkih kolektivnih prava i sloboda, a evo danas učestvuju i u pokušaju političkog obespravljivanja bošnjačkog naroda.

Na kraju krajeva tolerancija, kozmopolitizam, briga za interese drugih i tome slično se može pokazivati samo iz pozicije snage i moći. Ne može biti „tolerantan“ onaj koji svakako nema načina odgovoriti na netoleranciju, „merhamet“ onih koji ionako nemaju snage suprotstaviti se zulumu je prije zamjenica za slabost, „suzdržanost“ onoga koji nema kuveta da bude prijek je prije obična trpnja, kakva je to „popustljivost“ onih se ionako ne pita za bilo šta... Bošnjaci konačno moraju razumjeti odnos uzroka i posljedice, moći i slabosti, te u skladu s time poredati i posložiti svoje prioritete kako bi shvatili da samo snažan, slobodan i siguran pojedinac i kolektiv ima privilegiju demonstracije vlastitih vrlina. Sve ostalo je suicidalni nacionalmazohizam koji se gorko plaća.