Glavni grad Bosne i Hercegovine dočekuje Bajram ponižen i prljav. Drugačije i nije moglo biti nakon godinu dana vlasti “Trojke”, koja Sarajevo prlja ne samo fizički, svojom krajnjom nesposobnošću da organizira barem odvoz smeća, već i moralno, svojom malicioznošću, prije svega organiziranjem Parade te pratećih javnih pornografskih performansa na gradskim trgovima. Sarajevo, eto, više nema svoju musalu, ali ima trgove za bahanalije antičkog kvaliteta. Ovakva promjena društvene paradigme upravo i jeste politički raison d'etre trojkine Vlade, sklepana baš kako bi mogla provoditi slične političke eksperimente, strane agende i ideološke nasrtaje na javni prostor. Sarajevo je, naravno, tek barometar za cijelu Bosni i Hercegovinu, jer šta počne u Sarajevu, vrlo brzo dobije svoj nastavak u ostatku države ili, tačnije, u dijelovima Bosne i Hercegovine s bošnjačkom većinom.
Pokazalo se to i na primjeru Tešnja, koji u bošnjačkoj javnosti važi za tradicionalnu i konzervativnu sredinu, a gdje se također odigrao događaj koji u kontekstu gubitka vrijednosnog i moralnog kompasa zaista nije toliko daleko od Parade koja je prošetala Sarajevom. Okupljanje gotovo 20.000 građana, i to uglavnom omladine, koja je budućnost ovog naroda, kako bi se na stadionu TOŠK-a koncertom proslavila pobjeda Nermina Handžića u srbijanskog emisiji “Zvezde Granda”, ogledni je primjer kulturološkog autokolonijalizma i autošovinizma. Beogradu je uspjelo da izveze vlastiti turbofolk šund i kulturne obrasce u Bosnu i Hercegovini i pritom od Bošnjaka naplati milione maraka, jer Handžić je pobijedio zahvaljujući prije svega glasovima bošnjačke publike, koja je glasajući porukama smjerno ostavljala novac srbijanskim operaterima.
Ovakva ponižavajuća i sramotna situacija dodatno je pogoršana neprestanom političkom i medijskom radikalizacijom, kojom se unose nemir i nezadovoljstvo među građane i bošnjački narod, a sve u namjeri da se izazovu nemiri ili nešto gore.
DOMAĆI IZDAJNICI PONOVO JAŠU
No za takvu situaciju nisu odgovorni toliko vanjski centri koliko domaći akteri, svojevoljni provodnici, ali i katalizatori svake vrste devijantnih trendova i pojava koje dolazi izvana. Bakterije i virusi neizbježna su činjenica života, ali od imuniteta ovisi zdravlje jednog organizma. Ili da se poslužimo drugačijom analogijom: Ma koliko, recimo, Parada, ali i čitav taj pokušaj kidnapiranja, prenamjene, a zatim i monopolizacije javnog prostora Sarajeva i ostalih gradova Bosne i Hercegovine većinski naseljenih Bošnjacima bili procesi koji se nameću iz stranih centara moći, oni su ipak našli na više nego oduševljene lokalne saradnike i korisne idiote. Potpuno je isto i s invazijom srpskog šunda, ali i s fenomenom unutarbošnjačke političke radikalizacije. Sjeme zla našlo je plodno tlo, već pripremljeno, uzorano i nađubreno svime onim što je tralo bošnjački narod u proteklih stotinu godina. Bošnjački je kolektivni imunitet oslabljen ne samo raznim vrstama parazita već i opasnom autoimunom bolesti autošovinizma i autokolonijalizma.
Uzalud bi bilo poticanje na paradiranje i pervertiranje javnog prostora da nije lokalnih aktera iz svijeta politike, kulture i medija koji vide vlastiti interes u organizaciji takvih događaja. Neki su od njih već odavno usvojili strane svjetonazore i vrijednosti te zagovaranje ovih trendova uistinu vide kao dio vlastite borbe odrođene manjine za preuzimanje javnog prostora od bošnjačke, tačnije muslimanske većine. Drugi imaju ulogu “saputnika” pa preuzimaju narative “oslobođenja” i “emancipacije” jer žele da i sebe i sve nas oslobode stvarne slobode i emancipacije koju nam je donijela 1990. godina i nezavisnost te vrate barem dio izgubljenog “socijalističkog raja” kada su oni bili ti koji su odlučivali šta je dozvoljeno u javnom prostoru, a šta nije. Treći su ljigavi oportunisti koji ne baštine bilo kakvu vrijednost te u svemu vide isključivo ličnu korist, dok četvrto mjesto pripada nesretnicima i korisnim idiotima koji bi i sami izgubili dođe li do prevrata društvene paradigme, ali misle da cilj opravdava sredstva te da je politički oportuno i moguće “jahati tigra” dok se ne postane vlast. Naravno, nije nimalo slučajno što u ove četiri kategorije možemo redom prepoznati Našu stranku, SDP, SBB i NiP te javne ličnosti i medije koji su za njih vezani interesno, poslovno ili porodično.
INDIVIDUALNI AUTOŠOVINIZAM KAO KOLEKTIVNI FENOMEN
U tom smislu treba posmatrati i gnusni javni egzibicionizam na ulicama i trgovima Sarajeva koji su možda izvodili strani državljani, ali su ga Sarajevu priredili lokalni politički akteri i javne ličnosti. Nakon toga su ga branili, kao što je to činio Edin Forto ili Dino Mustafić, koji ga je smjestio u kontekst visoke kulture koja smeta neokonzervativnim provincijalcima. No kadrovima Trojke, poput Miomirke Melank, koju je Naša stranka ponovo kandidirala, ne smetaju samo ezani, oni očito nisu zainteresirani tek za deislamizaciju javnog prostora Sarajeva već i za njegovu debošnjakizaciju. Baš kao što je premijer Kantona Sarajevo Edin Forto svojevremeno poručio: “Ne stidim se bošnjaštva, jer ja nisam Bošnjak već Bosanac i Hercegovac”, tako je i direktor Narodnog pozorišta Dino Mustafić ovih dana izjavio kako je biti Bosancem “ne samo politički već i etički stav”. Na stranu mentalitet koji misli da je moguće mijenjati etniju iz političkih razloga te niski karakter koji je uopće spreman na tako nešto, no ovakvom izjavom Mustafić je Bošnjake, od čijeg novca doslovno živi, okarakterizirao kao nemoralne osobe.
Ni srbijanska estrada ne bi mogla izvoziti svoj turbo-folk da nije ovdašnjih uvoznika poput Radončićevog Dnevnog avaza i Expressa, kojima se zahvalio i sam pobjednik “Zvezdi Granda” Nermin Handžić, i to na “kontinuiranom praćenju i podršci”. Odnos je recipročan jer su se i sa stranica Avaza zahvalili Handžiću na pobjedi pa se čak i pohvalili kako su “u posljednjih devet godina titule najboljih u muzičkom šouu ‘Zvezde Granda’ pripale čak osam puta pjevačima iz Bosne i Hercegovine” očigledno nesposobni ili nevoljni da razumiju da se u takvom podatku sakriva ultimativno poniženje za stanovnike Bosne i Hercegovine!
U ovom antislamskom antibošnjakluku politici, kulturnim radnicima i medijima pridružila se i “nauka” u liku radikalno ljevičarskog profesora Husnije Kamberovića, koji je u intervjuu, a ponesen vlastitom svetom misijom revizionističkog uljepšavanja totalitarnog komunističkog nasljeđa, ustvrdio, ni manje ni više, da Bošnjaci nemaju historijski kontinuitet sa svojim precima iz srednjeg vijeka pa pride još i usporedio Osmanlije s četnicima! Indikativno, u isto vrijeme žalio se da domaće institucije nisu spremne da podržavaju ovakvu poremećenu “kulturu sjećanja” za razliku od dobrotvora iz stranih nevladinih, tj. paradržavnih institucija.
Paralelno s nabrojanim teče i proces političke radikalizacije koji se prije svega ogleda u neprestanom huškanju na proteste u nadi da će se ponoviti scene iz februara 2014. godine. Tri decenije medijske propagande proizvelo je krizu autoriteta u bošnjačkom društvu te stoga kao posljedicu imamo nezdravu politizaciju svakog oblika javne ili društvene aktivnosti. Sve to, naravno, dovodi do političke nestabilnosti, gotovo anarhije, u bošnjačkom društvu, koje iscrpljeno, obeshrabreno i demoralizirano postaje nesposobno koherentno reagirati na stvarne izazove jer je zaokupljeno stalnim artificijelnim krizama koje se neprestano produciraju, provociraju i izazivaju. Treba li i spominjati da su nosioci ovog propagandnog sluđivanja bošnjačkog naroda redom mediji i javne ličnosti bliske strankama Trojke i njihovim partnerima?
BOSNA SE NA IZBORIMA BRANI, A I HERCEGOVINA
A sve se ovo dešava u vremenu globalnog poremećaja, u vrijeme kada svijetom haraju opasni virusi, još opasniji ratovi, nestašice hrane i galopirajuća inflacija.
Za to vrijeme neki bi da nas uvjere da je ono što živimo neka vrsta muslimanske ili barem krize muslimanskih umova koje treba dekonstruirati, a onda opet rekonstruirati na neki tuđi “moderni” kaluf kako bi nam krenulo nabolje. Naravno, svakome s tri čiste jasno da je u pitanju kriza posthladnoratovskog svjetskog poretka i ideje liberalne demokratije te da krhotine urušavajućeg Kolosa neminovno završavaju i našem dvorištu. Neki čak opravdane reakcije Bošnjaka muslimana na toksične napade i zahvate u njihov životni prostor nazivaju “dizanjem moralne panike”, kao da je u pitanju pretjerana reakcija napadnutih muslimana, dizanje buke nizašto, bez nekog stvarnog povoda. I tu se mogu primijetiti opasni trendovi, gdje se na sve moguće načine pokušavaju infiltrirati subverzivne ideje preko lokalnih saradnika, ovaj put ne u politiku već u Islamsku zajednicu.
No ovo nije lament nad teškom sudbinom bošnjačkog naroda ili kukanje nad vremenom u kojem živimo. Dijagnoza bošnjačkog stanja možda jeste uznemiravajuća za čuti i prihvatiti, ali srećom lijek je lahko dostupan i izuzetno efikasan. Izbori! To je rješenje za najveći broj navedenih procesa i trendova. Izborna pobjeda autentičnih bošnjačkih predstavnika, koji se danas, sviđalo se to nekome ili ne sviđalo, nalaze prvenstveno u SDA, te poraz stranih i vještačkih političkih projekata, tih “saradnika okupatora” našeg vremena, jeste prioritet prioriteta. Takav izborni rezultat uklonio bi sa scene političke monstrume, diverzante, avanturiste, idiote i strane sluge, a vrlo brzo bi se pročistile i javne institucije od raznih parazita i nametnika koji su se u njima nakotili i odakle piju krv, mozak i dušu bošnjačkom narodu. Istovremeno bi bili prekinuti i tokovi novca kojima se novac budžetskih korisnika netransparentno usmjerava u toksične privatne stranačke portale kojima se razvlači pamet narodu. Naravno, političkim diverzantima i subverzivcima uvijek bi ostala ulica, ali oni koriste ulicu i kada vladaju, štaviše, tada je još i monopoliziraju mehanizmima vlasti.
Stoga, kako se prošlogodišnja bajramska poruka mogla sažeti u jednu riječ – “Jedinstvo”, ove bi godine ona glasila – “Odbrana”. Odbrana vlastitih gradova, sela i ulica, prostora u kojem živimo i načina na koji živimo. Odbrana svoga nasljeđa, vrijednosti, tradicija i normi. Odbrana vlastitog svijeta i svega što nam je u njemu drago, svega onoga što znamo i što smatramo sebi bliskim. Odbrana putem izbora.
