Sjedio sam iza kuće u bašči na udobnoj, ručno pravljenoj metalnoj stolici izvarenoj i prilagođenoj da u nju može sjesti neko jako krupan. I stolica je svjedočila ratu. Tri od četiri nogare su pri dnu bile načete gelerima. Iznesena je ko zna odakle, donesena tu u bašču i pobodena u zemlju, dva ili tri centimetra, tačno toliko da bi pokrila okrznuti dio i ustabilila zemlja. Nisam siguran da bi sada izdržala pravog vlasnika, da se ne bi “prelomila” na tim nakinutim nogarima, ali je meni bila sasvim dovoljna. Bio sam iza zgrade Doma zdravlja, što mi je predstavljalo zaklon od “zlih” očiju četničke optike s okolnih brda, i gledao u prizor ispred sebe: Džaferova razvaljena, u potpunosti devastirana kuća, izrovani kompleks radionice s dugačkim kanalom, gdje su se do prije nekoliko mjeseci popravljali autobusi, izgranatirana s pokidanim limenim krovom tvornička hala ŠIK-a, nadošla Stupčanica i cvjetni proljetni ćilim koji se nizao uz sami nasip korita rijeke.
ŠIK-ova tvornica u Olovu
Ako preživim rat, moja kuća neće biti od siporeksa! Neka bude najmanja moguća, ali će biti armirano-betonska utvrda, s atomskim skloništem. Ne onim “obaveznim” na papiru, već stvarnim. Uglavnom, neka inžinjeri, arhitekte kažu posljednju riječ, ali se neće štedjeti na željezu i betonu! Živimo na politički trusnom području, ne u američkim prerijama u kojima je jedini neprijatelj priroda. Tornado, uragani i kakve sve oluje i prirodne nedaće. Ne!?! Ovdje smo u bogomdanoj ljepoti... Sve je u Bosni s mjerom. Plodne doline... Rijeke, potoci, izvori, jezerca... Dovoljno je i sunca i vode da bi zemlja bila rodna. Ovdje su šume, dijelom listopadne, više četinarske... Na ovom prostoru rastu raznovrsne voćke... Ovdje su, na ovim brdima, neke od najboljih trava, pašnjaka za krupnu i sitnu stoku. I sva četiri godišnja doba su tu... Zime nisu preoštre, niti ljeta suviše topla... Nema ovdje niti monsuna, niti strašnih poplava, niti velikih požara... Bosna nije dom okrutnih zvijeri, lavova, tigrova, hijena, puma... A i ono što je opasno, poput vukova i medvjeda, živi daleko od ljudskih naselja i iznimno rijetko napada čovjeka.
Ipak, usud je ove zemlje da je na meti osvajača, onih koji bi da ju otmu, pripoje, prisajedine, prošire na račun ovih zlatnih dola... Svaka generacija doživi rat. Svakih pedesetak godina, nekada i u kraćem intervalu, napada se ovu zemlju i njene stanovnike. Djed je u mom uzrastu zapamtio i Drugi svjetski rat.
Jutro je mirno. Ne puca. Možda su artiljerci danas dobili dopust ili je taktika da nas sunce “izmami” iz podruma, pa da onda “upale” topove i ostale sijače zla i nesreće. Kako god, nije pucalo, bilo je sunčano...
Da je mir, vjerovatno bi se sada igrale prve utakmice na stadionu, život bi se budio... Ovako sam sa žalom gledao porušenu platicu kako visi, poput klatna zaustavljenog u nekom momentu, kao podsjetnik da je to nekada bila veza između dvije obale... Platica, taj uzani mostić za pješake, bio je napravljen od šina zabodenih u rijeku, možda i tri metra od nivoa vode, sajli zategnutih s jedne i s druge strane obale i dasaka veličine ne više od metar i po, jedva da se dvoje ljudi može mimoići. Preko te improvizirane “veze” između dviju obala išli smo na stadion. Platicom su prelazile i stotine radnica, radeći u “ŠIK-u”, za mašinama, proizvodeći rublje, majice, odjevne predmete, uglavnom za izvoz, u bogate dijelove Evrope.
NAPAD NA RADNICE ŠIK-A
S osmijehom sam se prisjećao kako smo Denis, Damir, Darko, Benis, Jasko i ja jedne prilike dobili dobar degenek od roditelja zbog vragolije na koju su nas navratili stariji dječaci. Mislim da su idejni tvorci bili Berzo i Šipo. U to vrijeme svaki od dječaka morao je osim praćke imati i šupljikavu aluminijsku cijev, dužine oko metar, iz koje bi ispaljivao papirnate fišeke. Koristili bismo ih u međusobnim “okršajima”.
Radnice u ŠIK-u radile se u dvije smjene. Prva bi završavala negdje oko 14 sati, a već desetak minuta kasnije radnice bi se pojavljivale na mostiću. Mi, dječaci, već bismo do tada zauzeli položaj na brdašcu između Borine i Hodžine kuće, skriveni iza kontejnera za otpad. Bili smo udaljeni svega dvadesetak metara, dijagonalno. Pružao se savršen pogled. Kada bi radnice došle do polovine mostića, zasuli bismo ih “plutonski” fišecima. One bi vrištale, ponekoj bi pukla i čarapa, zaljuljala bi se platica, a mi smo netragom nestajali, smijući se... Tu smo igrariju ponavljali dva ili tri puta, dok nas nisu provalili i prijavili... Nekoliko dana bio sam u kazni, a aluminijska cijev završila je na otpadu.
Nije više bilo radnica, smjene, ŠIK-a, “Centrotransa”, fudbala, stadiona, djece, osnovne škole, dječije graje, nestašluka... Jedino su još u mahali ostala bolnica i poneka kola saniteta... Sve je pomjereno, izmješteno, pretumbano, tek su lastavice i ostale ptice selice ostale vjerne svojoj rutini, nesvjesne toga šta se dešava, instinktom, nevidljivom rukom vođene u ove krajeve...
Karingtonka
Odlučio sam, iako mi je to bilo izričito zabranjeno, otići do poligona. Ovaj ću put biti oprezniji! Proći ću iza “Elektrodistribucije”, pored Merdinove kuće, pretrčati cestu pored Pendića kuće i začas se naći na sigurnom iza Karingtonke. Karingtonka je prava mala tvrđava, posljednje betonsko zdanje, zgrada napravljena neposredno pred početak rata. Nije bila useljena jer nisu bili završeni unutrašnji radovi, razvedena struja i voda. Iako, direktno na vidiku s prednje strane s neprijateljske kote Beka Ravni, zgradu su naselile izbjeglice i pokoji mještanin čiji je dom uništen granatiranjem.
Kod Karingtonke srećem Maju i Bebu. Maja je moja generacija, s tim da je išla u drugo odjeljenje, a Beba, pravim imenom Anisa, godinu starija. Šesti razred. Konačno društvo, pomislih u sebi!
– Ćao? Šta ima? I ti si tu? – javi mi se Beba.
– Da, tu sam već nekoliko mjeseci. A ti? Je li Jasminko tu? – upitah je za starijeg brata.
– Tu je. Sišli smo sa Zagrađa. Više nije sigurno. Nije ni ovdje, ali nas je ovdje nekako više, nismo na osami – reče Anisa.
– Nego, ako imaš vremena, dođi večeras oko šest, da igramo remija – javi se i Maja.
– Gdje? – upitah.
– Kod mene u stanu, bit će nas pet-šest; što je više igrača, remi je interesantniji. Naravno, znaš igrati remi? – upita me Maja.
– Naravno da znam, vidimo se – odgovorih u jednom dahu.
KAKO NAUČITI REMIJA UZ OBAVEZNO ZAŠTO
Izbjegao sam dalja propitivanja i žurno krenuo kući. Silno sam želio doći, igrati karti, družiti se s vršnjacima, samo je postojao jedan problem. Nisam znao igrati remija! Bio sam kući u roku od pet minuta. Mati nije primijetila da sam “izbivao” dalje od kuće.
– Zadihan si? Trčao si negdje? – upita me.
– Nisam, vježbao sam u bašči! U zdravom tijelu zdrav duh! – odgovorih naprvu. – Nego, možeš li me naučiti igrati remija? – upitah mamu.
– Mogu, trebaju nam dva špila karata – reče mama i s čuđenjem me pogleda. – A otkud remi odjednom, zar ti nisi onaj koji prezire igre s kartama i isključivo igra šaha?
– Večeras igram remija kod Maje – odgovorih sliježući ramenima.
– Koja Maja, gdje, znaš li da je rat, nema osvjetljenja! Aha, negdje si hodao. Gdje si to bio? – Pogledom me prostrijeli i nastavi dalje sa zapitkivanjem.
– Tufina Maja, kod nje, valjda će biti neko osvjetljenje, naišla je tu, valjda je trebala ići u Dom Zdravlja – vješto sam i dalje folirao – molim te.
Ponovio sam tu sintagmu, ne znam ni sam koliko puta, dok mama nije popustila.
– Dobro, ako ne bude granatiranja. Ići ćemo zajedno – konačno potvrdno odgovori.
U dogovoreno vrijeme pojavio sam se ispred stana, ispred dobro poznatih vrata, na kojima je sitnim crvenim slovima flomasterom napisano iznad zvonca: “Menis penis igra tenis.” Menon (ili Menis, kako je sebe prozvao) je bio Majin stariji brat, dvije godine stariji od nas.
Vrata je otvorila Maja, mama je otišla do teta Fahre, Majine mame, a ja sam ušao u sobu u kojoj su već bili Beba, Jasminko i Menon. Sjeli smo za trpezarijski stol i podijelili karte. Na prozornim oknima umjesto stakla bio je armirani UNHCR-ov najlon. Umjesto sijalica, fenjer. Odgorijevao je trakasti dio tkanine, uronjen u petrolej, stvarajući nedovoljno svjetlosti da bismo mogli igrati karti. Menon je ustao. Donio je nešto nalik komadima stakla. Na moje iznenađenje, komadiće je zapalio u limenoj posudi i postavio iznad stola na zidnu policu. Vidjevši moje čuđenje, reče: “To je pleksiglas, odlično gori. Imaš ga kod nove sportske dvorane. Mislim. Ako ga raja već nije razgrabila.”
Olovski dom zdravlja
Odgarao je pleksiglas dajući dovoljno svjetlosti, strašno čađeći, stvarajući nove obrise nekada bijelim zidovima. Uostalom, koga je bilo briga hoće li zidovi sutra biti bijeli? Dodatno, malo svjetlosti izbijalo je iz peći, iza uskih vratnica s vatrostalnim staklima... Još je bilo hladno, i dalje se ložilo.
Igrali smo karti, smijali se, ćaskali pod prigušenim svjetlima... Djeca iz “Vukovarske četvrti” ratnog Olova. Nisam ne znam kako su prošla tri-četiri sata, kada sam već morao krenuti kući.
Nikada nisam uživa u igranju karti kao tu večer. Kako je samo malo potrebno da bi se bilo sretno! Malo svjetla, malo vatre, društvena igra, da ne puca... Bio je to jedan savršen dan, a takvih nije bilo mnogo u ratnom vihoru...
